U procesima demokratizacije društva nisu samo važne norme, zakoni ili ustav, nego vrednote koje supostoje s ponašanjem. U knjizi Odgajati za demokraciju francuski pedagog A. Mougniotte tvrdi da samo “hvaliti i uzdizati demokraciju, a ne ustrojiti odgoj, znači laž i prijevaru“ te da nikada ne treba davati “slobodu neprijateljima slobode”.

Ljudski odnosi (je)su suradnja ili moć. Najopasniji tip ljudi, kao i političara, jesu demagozi autoritarci koji ruše demokraciju. Uspijevaju se održavati zahvaljujući svojim sljedbenicima – poltronima, koji se sluganski dodvoravaju i podčinjavaju. Oni su despotima “produžena ruka”. Demagoge, despote i poltrone obilježava isti doživljaj – da je njihova uspješnost mjerljiva dužinom opstanka na političkoj pozornici. Oni su rasadnik negativne selekcije kadrova i političke prostitucije. U svim strankama, današnjeg višestranačja nema ni D od demokracije, slično kao u ranijem jednopartijskom sustavu. Evo nekoliko primjera tomu u prolog…

Akademik Josip Županov 1982. godine u bivšoj je Jugoslaviji proveo istraživanje na populaciji radnika, gdje se pokazalo da je sklonost autoritarnosti jedna od dominantnih osobina zaposlenih u materijalnoj proizvodnji. To je, tvrdio je Županov, bio važan razlog zašto nije bilo radničkih nereda. U knjizi Kultura radničke omladine Županov otkriva kako je prihvaćanje autoritarnosti kroz spremnost na podčinjavanje omogućavalo tada jedinoj političkoj opciji da vodi radništvo. Deset godina kasnije (u neovisnoj Hrvatskoj) u sličnom istraživanju otkriva se podatak da čak 54% ispitanika misli kako je za dobrobit građana važnije da “pravi vođa može činiti više od svih zakona i priča o demokraciji” (Nenad Bulat, autor istraživanja).

Paulo R. Freire, brazilski pedagog i filozof, u svojim je djelima zaokupljen osvješćivanjem potlačenih. U svojoj knjizi Pedagogija obespravljenih otkriva skrivene poveznice između potlačenih i tlačitelja. Jednom uspostavljena dominacija i potlačenost “sudbinski” povezuju obje strane, neovisno o tome jesu li tlačitelji ili potlačeni. Kod ovih drugih to započinje pristajanjem na sluganstvo, a žrtve su (novi) naraštaji obespravljenih. Tlačitelji tako “hrane” svoju potrebu za dominacijom, što na kraju svodi izrabljivane na stvari u posjedu tiranina. To postižu izvanjskom kontrolom i/ili indoktriniranjem građana/ki koje dovode do internalizacije autoritarnih ideja. Ako ne sudjelujemo u sukobu između “moćnih i nemoćnih, pomažemo moćnima” (Paulo Freire). Kada se uspostavi autokratski stil vladanja, poniženi postaju podijeljeni. Iako svjesni da su obespravljeni, ne doživljavaju tlačitelja objektivno. Ne žele se suprotstavljati. Privikavaju se na maltretiranje. Na svim razinama, od obitelji i škole do politike. To vodi “bijegu od slobode” (E. Fromm), što Freire pronalazi u “nedostatku dijaloga s obespravljenima” (u knjizi Pedagogy of Hope: Reliving Pedagogy of the Oppressed). Potlačeni svoj strah prikrivaju lažnim mehanizmom obrane kako “ne bi bilo još gore”. U strahu prihvaćaju subordinirajuće, nametnute odnose. Prihvaćaju konformizam neslobode. Zato je Le Boétieva Rasprava o dragovoljnom ropstvu nije nikada bila aktualnija negoli danas. Potlačeni i poniženi, poltroni se (bezuvjetno) pokoravaju. “Još sam davno morao birati između iskrene arogancije i licemjerne poniznosti. Odabrao sam iskrenu aroganciju i nisam požalio izbor” (Frank Lloyd Wright).

Totalitarizam je funkcionirao po načelu vođe i jedne partije, dok su danas glavni vođe skriveni od javnosti, imamo stranački pluralizam i parlamentarnu demokraciju, ali se metode porobljavanja i gušenja sloboda nisu znatnije promijenile. Postale su sofisticiranije i brutalnije. Današnji totalitarizam vidljiv je u centralizaciji odlučivanja EU-a. Vladama vladaju korporacije. “Demokracija nije sinonim za pravdu ili slobodu, ona je načelo podređeno neotuđivim pravima pojedinca” (Terry Goodkind).

E. Fromm u knjizi Bijegstvo od slobode, prihvaća psihoanalitičku tezu da su u čovjekovim žudnjama za slobodom podjednako prisutne i one za moći ili podčinjavanjem. Onima koji bježe od slobode najlakše se manipulira, jer traže (prividnu) sigurnost. Međutim, Fromm je ispustio iz vida činjenicu da moćnim pojedincima, nerijetko manipuliraju “bespomoćni” članovi obitelji, najčešće bračni partner. Potonji svoju “nemoć” koriste kao moć. Ako su muškarci, takve zovemo “papučari”. Mogu biti na vlasti, ali su bespomoćni kod kuće. Slijedom toga, smatram da vlast ne mora biti “institucionalizirana moć”, (kao što se tvrdi u gotovo svim definicijama), jer oni koji imaju moć ne moraju biti “vidljivi”- na vlasti – i obratno.

Jedan od najomiljenijih kardinala u Hrvatskoj Franjo Kuharić, za života je političkoj eliti u Hrvatskoj dao snažno upozorenje: “Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati; ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!”, ali i savjet: “Vladajte principijelno, držite se načela u odnosu prema moćnima, ali pred nikim ne klečite!” Hrvatski narod žudi za autoritetima koji neće biti europoltroni, kao oni koji su nas okupljali devedesetih godina, tipa Franje Tuđmana i Franje Kuharića.

Tijekom posljednjih desetljeća doživjeli smo dramatične promjene (i) u Europi. Ratovi, migracije, nezaposlenost, izbjeglice i tražitelji azila dramatično su promijenili izglede opstojnosti ideje solidarnosti i demokracije EU-a. Projekt interkulturalnosti EU bio je ostao mrtvo slovo na papiru. Đuro Šušnjić u knjizi Kritika sociološke metode konstatira da istraživač “koji je opterećen predrasudama da su njegovo društvo i kultura najbolji ne može objektivno ispitivati druga društva i kulture”.

David Icke u svojoj knjizi I istina će vas osloboditi poručuje da su svjetski moćnici stvorili “bankarski i financijski sustav te putem režiranih revolucija uspostavili lažne demokracije koje kontroliraju i usmjeravaju ljude”. To je prokušana metoda po starom načelu divide et impera (podijeli pa vladaj) – Luj XI., kralj Francuske. Ljude (se) ciljano odvode u utvrde sebičnosti, iz kojih onda traže pomoć od onih istih koji su ih onamo odveli. Ovdje se vrijedi podsjetiti sjajne Selimovićeve opomene: “Što više mostova, to manje ograda, što više kontakata, to manje tvrđava”.

Predsjednici SAD-a od politike prave reality show. Tamo je osmišljen projekt nejednakosti u raspodjeli društvenog bogatstva s oksimoronom – korporativna demokracija!

Umjesto ranijih sukoba Sjever – Jug i Istok – Zapad, imamo Huntingtonovu paradigmu “sukoba civilizacija”. Huntington zanemaruje činjenicu da Zapad nije homogen. Američka filozofkinja Martha Nussbaum, u knjizi Ne profitu – zašto demokracija treba humanistiku, pretvorila je Huntingtonovu teoriju u “sukob unutar civilizacija”, jer terorizam (p)ostaje glavni sigurnosni problem muslimanskoga svijeta, SAD-a i Zapada. Ovima drugima odgovara pojednostavljena verzija sukoba civilizacija.

Nekada je Zapad strahovao od socrealističkog Istoka, a danas na Istoku gube rat s blještavilom Zapada.

Zaključno

Sociolog i filozof Theodor Wiesengrund Adorno svojoj knjizi Education after Auschwitz iznosi glavnu tezu da je Zapadni svijet uništen ratovima te se vratio u ono stanje iz kojega je i krenuo, a to je primitivni barbarizam. Ova civilizacija veliča ljudska prava, ali ih istodobno krši i ugrožavaju više negoli ikada do sada. “Jednakost možda jest temeljno pravo, no ne postoji država na Zemlji koja je može pretvoriti u činjenicu” (Honoré de Balzac).

Ovdje bi podsjetio čitatelje na Orbanovu izjavu iz lipnja 2011. da njegova Vlada “vjeruje u Europu naroda, a ne u ideju europskog carstva”. Premijer Orban u Mađarskoj od prvog dana se suprotstavio raljama stranog kapitala. Donio je uredbu po kojoj za sve stambene kredite vezane uz švicarski franak i euro treba dopustiti konverziju u forinte, prema povoljnom tečaju. Mađarska danas postiže izvrsne rezultate na putu izlaska iz dužničkog ropstva. Njegova je vlada donijela zakon o zabrani prodaje zemljišta strancima. To je jedan od razloga zašto je ikona euroskeptične politike mađarski premijer Viktor Orban, nadmoćno pobjeđuje na izborima. Osobno, moj predsjednički kandidat/kinja će biti sa sličnom profilacijom. Europska unija potkopava temelje demokracije i proždire nacionalni suverenitet malih naroda. Vođena je apsolutističkom ideologijom i zato trebamo predsjednika države koji će čuvati i razvijati nacionalnu suverenost.

Današnji svjetski poredak funkcionira po zakonima jačega, gdje potlačeni trebaju slušati i izvršavati zapovijedi “starijeg brata”. Otac Domovine Ante Starčević upozorava: “Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode”. Ovdje vrijedi citirati ironičnu primjedbu književnika i publicista Stanka Bašića o tome kako su “Hrvati u Europi u situaciji djeteta koje je na svijet došlo protiv volje svojih roditelja, a koje se uzaludnom upornošću trudilo zadobiti roditeljsku ljubav”. Postajemo zarobljenici strategije vladara kaosa samo zato jer dopuštamo da nas vode kao “guske u magli” (Stjepan Radić).

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo