I. Marijačić: Od govnoljuba do četnika!

Barem tjedan dana Hrvatska je raspravljala o novinaru koji se nije htio odazvati pozivu policije na obavijesni razgovor zato što su protiv njega podneseni prekršajni prijedlozi jer je vrijeđao policiju pogrdnim imenima i jer je jednu domoljubnu hrvatsku pjesmu „Vilo Velebita“ izvrgnuo poruzi promijenivši joj tekst u „Govno Velebita“. Novinar je inače iz susjedne BiH, samodeklarirani je peder, nema ni prijavljeno boravište u Republici Hrvatskoj, a i u dosadašnjim novinarskim radovima uz pojam Hrvatska najviše voli vezati fekalije pa je napravio i parodiju na pjesmu „Oj Hrvatska mati“ pretvorivši je u „Oj Hrvatska srati“. Taj novinar, Gordan Duhaček, nema nekoga talenta, ističe se jedino o izrazitoj mržnji prema svemu nacionalnome, hrvatskome.

Klasični je to zapravo obrazac: u novinarstvu, raznim oblicima umjetnosti i općenito u javnome djelovanju mediokriteti zbog nepodnošljivog im osjećaja beznačajnosti pokušavaju kompenzirati taj očaj bijegom u vulgarizam i napadima ad hominem na sve, a naročito bolje oko i od sebe. Ovaj slučaj nije u tom smislu ništa novo. Uostalom, čovjek piše na internetskoj platformi čiji se vlasnik do prije nekoliko godina ponosno hvalisao da krade državu, a kad je država nevoljko ipak reagirala, pljačka mu je praktički oproštena za što je zaslužan ideološki mu blizak Zoran Milanović koji je u to doba bio predsjednik Vlade RH. Umjesto u višegodišnjoj tamnici, vlasnik je ostao na slobodi te sa svojim udarnim perima istresaju vlastite fekalije po Hrvatskoj. Slavko Linić, tadašnji ministar financija, javno je ustvrdio kako je dug tog čovjeka prema državi iznosio gotovo šest milijuna kuna. Lupeža i njihovih političkih zaštitnika oduvijek je bilo, ali zapanjujuća je zapravo spoznaja kako je Hrvatska do te mjere upala u moralnu stranputicu da zaštitnički ustaje u korist novinara, kako ga je nazvao naš suradnik dr. Slaven Letica, govnoljuba i njegova gazde, amnestiranoga lupeža.

Prvo su ustali oporbeni političari, zatim strukovna udruga HND koje je novinar valjda član, na kraju evo, i vladajući, HDZ-ovi političari na čelu s predsjednikom Andrejom Plenkovićem. Svima je odjednom stalo do govnoljubove slobode, više im je stalo do njegove slobode da opsesivno mrzi i prezire Hrvatsku nego do čistoće pjesama i Hrvatske koju je ukaljao svojim fekalijama. Postoji, naravno, njegova sloboda izražavanja, ali ne postoji apsolutna sloboda nigdje i ni za koga. Sloboda seže sve do granice na kojoj vrijeđa slobodu ostalih da uživaju u vlastitome osjećaju domoljublja pjevajući Vilu Velebita. Imate slobodu mlatarati svojom šakom u bilo kojem smjeru, ali ne i slobodu da u tom mlataranju razbijete nos prvom čovjeku do sebe.

Agent tuđinske vlade i govnoljub

Da je u nekoj uređenoj i civiliziranoj državi, spomenuti bi novinar završio u ludnici, nitko ga ne bi ni zaposlio, a nitko ga ne bi ni ustao u zaštitu njegova primitivizma kao što se sada radi u Hrvatskoj. Sada, evo, taj novinar, a prije njega, par tjedana uzastopce zastupnik dijela manjinske zajednice, beogradski agent i već osvjedočeni klevetnik protiv Hrvatske, Milorad Pupovac, zaokupili su sav javni prostor. Čitava Hrvatska bavi se jednim agentom tuđinske vlade i jednim homoseksualcem govnoljubom, umjesto da država to riješi u trenutku, bez osobite drame: govnoljuba kazni po zakonu, a agentu poruči da se ne treba ni vraćati u Hrvatsku ako je već otišao u Srbiju obilježavati Oluju kao fašistički zločin. Ako su oni tjednima jedina tema, onda nije ni čudno što čitav svijet ide naprijed, a samo Hrvatska nazad.

Gostujući prošloga tjedna u Krapini na poznatome festivalu popevki, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović poželjela je pjesmu „Pod brajde“ za koju je rekla da je domoljubna, iz doba kad se nije smjelo spominjati ime hrvatsko. Loše su ju savjetovali jer pjesma je napisana 1999. godine. Ovaj Predsjedničin gaf jedva su dočekali agresivni jugokomunistički novinari i kolumnisti da još jednom izliju tone crnila po njoj. Nije im bilo teško dokazati da je pjesma nastala u slobodnoj Hrvatskoj, ali kao i obično, nisu se zadržali na dokazivanju te neistine, nego na tvrdnji kako je Predsjednica, iznoseći neistinu o pjesmi, iznijela i neistinu o Jugoslaviji. U posljednje vrijeme tu okupacijsku i zločinačku državu sve više peru od bilo kakvih grijeha ne samo bivši predsjednik Stjepan Mesić nego i bezbrojni nelustrirani novinari. Mesić tvrdi da Juga nije bila totalitarna država, što ne čudi jer taj najpoznatiji hrvatski izdajnik godinama govori da su oni, partizani i komunisti, imali pravo ubijati Hrvate, a da Hrvati, ustaše, nisu imali pravu ubijati njih.

Potpuno je besmisleno i promašeno svoditi kritiku bivše države na razinu na kojoj se zadržava aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Da, bilo je pjesama koje se nisu smjele pjevati, da, bilo je razdoblja kad se nije baš preporučalo da se izjašnjavate kao Hrvat, da, bilo je dana kada nije bilo kave, jogurta, goriva… Ali to je posve sporedno. Ono što je jedino važno jest činjenica da je ta država ubijala Hrvate bez suđenja ili na montiranim suđenjima protjerala najmanje pola milijuna do čak milijun naših ljudi. Najveći zločin u povijestti nad Hrvatima bez konkurencije počinila je Jugoslavija. Malo koja hrvatska obitelj danas ne osjeća bol koju joj je nanio zločinački Titov komunistički režim, cijela Hrvatska puna je jama s kostima Hrvata. Onaj tko kritiku bivše države svodi na zabranu pjevanja pjesama i nestašicu pojedinih artikala, osim što dobro dođe apologetima Jugoslavije, izobličenima od mržnje prema Hrvatskoj, u službi je zaborava i opravdavanja velikoga zločina nad Hrvatskom i Hrvatima.

Nema mjesta u Hrvatskoj – od Zagreba, Đakova, Osijeka, Gospića, do Istre, Vrgorca, Zadra, Splita i Dubrovnika – u kojemu jugoslavenski „osloboditelji“ nisu počinili najokrutnije masovne zločine nad hrvatskim narodom i to je jedino bitno o čemu treba pričati dok god se ne postigne povijesna pravda i satisfakcija za žrtve. Jugoslavija i komunizam nastali su u krvi, održavali se u krvi i u krvi se raspali. To je esencijalno, a sve drugo je, koliko god istinito, sporedno i zapravo luk i voda.

Agresivne reakcije jugosrpskih medija

Koliko je potonula kritička i slobodna misao u Hrvatskoj, vidi se posljednjih dana i po manipulaciji i lupetanju koje dolazi od strane vodećih političara, a da ih nitko od cijele prateće bulumente novinara ne pita za dosljednost, odnosno za nešto posve drukčije što su do jučer činili i govorili. Kako može Milanović vrištati o udaru režima na slobodu medija u slučaju Duhaček, a da ga baš nitko ne pita zašto je baš on oslobodio poreznoga duga i tamnice vlasnika medija u kojemu taj novinar radi. Kako može predsjednik SDP-a opravdano se zgražati nad nasiljem HDZ-ovca Damira Škare, a da ga ne pitaju kako je on riješio slučaj svoga stranačkoga druga Borisa Lalovca koji je premlatio svoju ženu, kako odvjetnik Anto Nobilo o svemu tomu može guslati na televizijskim kućama, a da ga voditelj ne priupita kako je on to uspio izbjeći sankcije u slučaju obiteljskoga nasilja nad bivšom suprugom i kćeri, ili mladićem nasred ulice, ili otkud mu kovčeg pun novca o kojemu je pričala njegova bivša supruga da ga je donio i odnio od kuće.

Nedavno sam u jednom svome tekstu, govoreći o agresivnim reakcijama jugosrpskih medija i novinara koje je izazvao naš intervju s aktualnom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, napisao kako je hrvatski javni i medijski prostor preplavljen poltronskim i bezličnim intervjuima koje rijetko tko ima volje čitati. Evo, čitam u posljednjih desetak dana dva intervjua u jednome dnevnom listu: jedan s Miloradom Pupovcem, a drugi s Hrvojem Klasićem. Znate kako su glasila pitanja? Novinar pita Pupovca je li već praksa da on, svaki put kad se bliže izbori, postaje meta napada u Hrvatskoj, kao i nacionalna manjina kojoj pripada… Sljedeće „pitanje“ glasi otprilike kako je nedvojbeno da u Hrvatskoj postoje političke stranke koje šire nesnošljivost prema manjinama…

U intervjuu s povjesničarom Klasićem novinarka pak „pita“: „Vi baratate s činjenicama …“ ili „Osjećate li se mučno zbog neznanja mladih koji rabe pozdrav Za dom spremni?“. Dakle, novinar na pita Pupovca zašto je lagao u slučaju Rijeke kada je nevin čovjek poslan u 30-dnevnu tamnicu, ili zašto je lagao u slučaju obećanja o spašavanju dr. Šretera, o prekrštavanju djece, Klasića ne pita novinarka koja je to on djela objavio o Drugome svjetskom ratu, do kojih je on osobno rezultata došao istraživanjem građe ili gdje su kosti tolikih žrtava u NDH o kojima priča. Ne pitaju ih, naravno, zato što nemaju odgovore na takva pitanja. Eto, na to je spalo tzv. slobodno novinarstvo u Hrvatskoj, otprilike na razini na kojoj je bilo i u Jugoslaviji. Od takva novinarstva mislećem čovjeku povraća pa nije ni čudno što imamo takve „elite“.

Generali

Pokojni general Hrvatske vojske Petar Stipetić na obljetnicu smrti u rodnome Ogulinu dobio je trg, što je posve zasluženo. General Stipetić bio je u redovima pobjedničke Hrvatske vojske 1995. godine, nakon što je krajem rujna 1991. godine na nagovor predsjednika Tuđmana ipak prešao u Hrvatsku vojsku. Nije ga bilo lako nagovoriti, ali Tuđman ga je nadmudrio tako što je nakon sastanka u eter pustio vijest da je Hrvatskoj vojsci prešao general Stipetić i da ga je imenovao zamjenikom Glavnoga stožera HV-a, a da za to Stipetić nije ni dao pristanak. Od te neočekivane vijesti, supruga generala Stipetića pala je u nesvijest, priznao je sam general.

Godine su prolazile, Stipetić je imao uspjeha i neuspjeha, a kada su tražili da objasni poraze u bosanskoj Posavini za koju je bio zadužen, jedva su ga našli stotinu km daleko u Slavoniji, u zanimljivome društvu. Bio je jedan od naših pobjedničkih generala i točka. Nekritičke apologije koje o njemu sriču ljevičarske neznalice kao o navodno najboljem generalu Hrvatske vojske, događaju se samo zato što je Stipetić bio prije toga general JNA i što je povremeno znao govoriti protiv Tuđmana, Gotovine. I , dakako, što mu se predao korpus neprijateljske vojske 8. kolovoza 1995. dan nakon svršetka Oluje, koju su izvojevali njegovi kolege, časnici HV-a.

Hrvatski generali mahom su naši zaslužni građani i heroji, ali su i ljudi od krvi i mesa. U ionako posvađani Hrvatski generalski zbor ne treba dodatno unositi razdore, ali ako je već ljevičarskim zanovijetalima do mjerenja zasluga, onda bi im trebalo biti jasno da su prinos, patnja i žrtva generala Stipetića za Hrvatsku minorni u odnosu na prinos, patnju i žrtvu, primjerice, generala Slobodana Praljka po kojemu nitko ne će imenovati trg.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo