Damir Pešorda: Novi Hercegovci

Svaki kraj prate neki stereotipi. Predodžba je Hercegovine pak od stereotipa satkana u potpunosti. Širenjem negativnih stereotipa o Hercegovini i Hercegovcima osobito su se bavili hrvatski neprijatelji početkom devedesetih, iz jednostavnog razloga što su Hercegovci listom stali uz hrvatsku slobodu. I Franju Tuđmana za kojega su vjerovali da on taj nedosanjani san može pretvoriti u stvarnost. Bili su pravu, Tuđman je stvorio Hrvatsku, samo što su Hercegovci ostali izvan nje. Da se to dogodilo bilo kojoj drugoj čisto hrvatskoj regiji, kao što Zapadna Hercegovina jest, za nju bi Tuđman bio omražena povijesna osoba. Međutim, u Hercegovini Tuđmana nemjerljivo više poštuju i slave nego npr. u Međumurju ili Istri.

  Stereotipi o bijelim čarapama i mobitelima odavno su zamijenjeni sve crnjim stereotipima o primitivizmu, zadrtosti, licemjernom i zatucanom katolištvu, plemenskom mentalitetu i lopovskim sklonostima… Tom psihološko-propagandnom pritisku polako podliježu i obični Hrvati, dobri ljudi i domoljubi, jer ljudi rado slušaju priču o tomu kako su neki drugi gori od njih, čak i kada se nastoje tomu oprijeti. No, kako nijedan stereotip nije bez zrnca istine, tako i u slučaju Hercegovaca stoji jedna od početnih premisa za gradnju stereotipa od njima, a to je da imaju naglašenu nacionalnu komponentu. Stoga većina političara, kulturnjaka i drugih javnih osoba iz tih krajeva naginju, kako se to u domaćem političkom žargonu kaže, naginju desnici. Dok su, recimo, kulturnjaci bosanske provenijencije (Jergović, Frljić, Ivančić i dr.) korifeji hrvatskog ”antifašizma” i jugoljevice, dotle su oni potekli iz Hercegovine, poput Nine Raspudića, Mile Pešorde ili Benjamina Tolića, koliko god različiti bili, prepoznati kao ”desničari”.

   U posljednje vrijeme svjedočimo tomu da se uhodana matrica ponašanja pomalo mijenja. Stižu nam autentične hercegovačke antife, borci za sva moguća i nemoguća ljudska prava (osim nacionalnih, razumije se). Tu ne mislim, naravno, na Dragana Markovinu jer je on u Hercegovini rođen slučajno, zbog mjesta službovanja njegovih roditelja, a nije iz te sredine potekao niti se s njom dokraja ikada srodio, nego mislim na dvije nove zvijezde hercegovačko-hrvatskog ljevičarenja po PSS-u (pravilima soroševske službe): spis(k)ateljicu Martinu Mlinarević Sopta i teologa Dalibora Milasa, ”aktivista i bivšeg hercegovačkog franjevca” kako ga naziva Index.hr.

    Mlinarević Sopta je, u maniri svoje starije kolegice Vedrane Rudan, Čitlučanima poručila: ”Ko vas je** majmuni!”. Navodno su Čitlučani imali nešto protiv predstavljanja njezine knjige, odnosno činjenice da ju je Hrvatima nametnuti član predsjedništva Željko Komšić imenovao za veleposlanicu BiH u Češkoj pa su organizatori Evergreen Festa , u sklopu kojega je knjiga trebala biti predstavljena, predstavljanje otkazali. Organizatori pak vele da je Martina sama otkazala predstavljanje ”procjenjujući da bi moglo doći do incidenta”. Što je točno bilo na stvari, znaju samo oni. Izvjesno je jedino da je naslov knjige Huzur, što prevedeno na hrvatski znači mir, duhovna ravnoteža. S druge strane autorica veli ”Ko vas je** majmuni” i ”Ćeraćemo se još”. Nema tu, čini se, mira.

   Inače, ne da mi se sada nabrajati što sve točno zastupa i protiv čega se bori nova zvijezda na bosansko-hercegovačkom književnom nebu, dostatno je reći da se ono za što se zalaže u dlaku slaže s popisom vrijednosti za koje se napredna osoba mora zalagati ako želi biti prihvaćena od upravljača političkim i kulturnim procesima, odnosno da se ono protiv čega je podudara s popisom zala koja politički korektna osoba mora žestoko osuđivati. Stil i izbor riječi još uvijek su prepušten inspiraciji i literarnim sklonostima autora. Martina je pametna cura i sve to kuži od prve, a kako i ne bi kad je to već uspjelo i Vlatki Pokos na privremenom radu i studiranju u dalekoj Kanadi. 

   Teolog Dalibor Dado Milas lijevima je u Hrvatskoj drag jer dolazi iz redova hercegovačkih franjevaca. Pa se 2014. kao pobunio i protiv crkvene i protiv političke hijerarhije u Hercegovini, i otišao u Austriju na doktorat. S druge strane, čini se, da ga nisu u potpunosti odbacili ni Hercegovci. Barem ako je suditi po onomu što se da pročitati na međumrežju… Okretni Milas već dulje vrijeme gradi karijeru i kao kolumnist Expressa. Bez namjere da izučavam njegov doprinos teologiji, a bome ni doprinos razvoju demokracije u Hercegovini – osvrnut ću se samo na neke ideje iznesene u toj kolumni, koje autora legitimiraju kao pravog antifu, prvog poteklog iz reda hercegovačkih franjevaca.

  U kolumni pod naslovom Thompson nema blage koliko vrijeđa Domovinski rat Dado kaže: ”Forsiranje ustaške simbolike kao znaka revolta i nezadovoljstva hrvatskom političkom scenom je, osim bespotrebno, tako groteskno i jadno. “ZDS” je danas isključivo neprimjereni fašistički pozdrav koji treba ne samo zakonski rigorozno kažnjavati, nego sve “vikače” istodobno i kvalitetno educirati.” Tako Thompson nema pojma o onomu u čemu je i osobno sudjelovao, sreća naša i njegova da imamo teologa Milasa da nas sve skupa educira. Sudeći po iskazanom pravovjerju teologu se Milasu smiješi uspješna budućnost u hrvatskom medijskom i političkom prostoru.

  Znam, trebalo bi navesti još puno toga, objasniti, prikazati, skrenuti pažnju… Ali, iskreno, meni se ne da više o spisateljicama, teolozima i ostalim okomicama jednog gadljivog i teško gledljivog simulakruma. U kojem će se, kako stvari stoje, i te kako računati s novom vrstom Hercegovaca.  

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo