Intervju s Charles Billichem – Znamenit Život!

Intervju vodila Ina Vukić

Na dan koji se približavao njegovom 85. rođendanu ušla sam u galeriju Billich u The Rocks u Sydneyu kako bi obavila ovaj intervju s rođenim Hrvatom, svjetski poznatim i nagrađenim australskim nadrealistom Charlesom Billichom znajući da će to biti dan isti kao bilo koji drugi dan. Znala sam iz prethodnih iskustava da ću Bilicha pronaći u njegovom umjetničkom studiju, radeći na njegovom sljedećem remek djelu (a bilo ih je mnogo), zaokupljen njegovom maštom, koja kad ju on stavi na platno oduzima dah. “Naučila sam vrijednost napornog rada napornim radom”, rekla je svojevremeno velika svjetska antropologinja Margaret Mead, a Charles Billich nikada nije bio stranac napornom radu, što mu je zajedno sa njegovim izuzetno sjajnim talentom u prenošenju mašte četkicama u stvarne i opipljive slike za boje zaslužilo status majstora nadrealizma 21. stoljeća. U jednom trenutku slika portret pape Ivana Pavla II., Svete Marije od Križa MacKillop ili svoje radove šalje u dvorane Bijele kuće, Ujedinjenih naroda, rezidencije kraljevskih obitelji. Potom, slika obnažena tijela nekih od najpoželjnijih žena na svijetu, gradskih pejzaža uglednih svjetskih prijestolnica, trkačkih konja i polo turnira, ili povijesnih ličnosti koje su oblikovale povijest njegove rodne zemlje – Hrvatske. Billich je svoje mlađe godine proveo bježeći od onoga što je opisao kao “pakao Jugoslavije” pod komunističkim vođom Josipom Brozom Titom. Prije bijega u Australiju 1950-ih, bio je svjedokom masakra onih koji su mu bili najbliži u takozvanim komunističkim čistkama i doživio godine u zatvoru zbog novinarskih antikomunističkih aktivnosti. Charles Billich svoju je uspješnu karijeru urezao na vrlo natjecateljskoj umjetničkoj sceni ostajući sam svoj i naporno radeći, prihvaćajući neobično i fascinantno, vječno držeći svoju publiku stojeću na nožnim prstima.  

U dobi od 85 godina i dalje zračite naizgled nezasitnim pogonom za stvaranje umjetničkih djela. Koja je vaša tajna?

Jednostavan zakon fizike. Što ste stariji, to više postajete skloni punjenju energijom jer imate podsvijest koja vas muči svojim slabim razumijevanjem vječnosti. Dakle, moram se držati u razumnom stanju da bih preuzeo većinu svog opusa. Mnogi ljudi smatraju da sam učinio dovoljno – štete – ali osjećam da sam tek na početku značajne karijere u Beaux Artesu. Moj rad je moja serendipity (sposobnost sretnog slučajnog otkrivanja) unatoč uobičajenim frustracijama. Što postajem stariji postajem sve više ozbiljniji svojim vizualnim šalama.

Ispričajte nam o svom prvom iskustvu s umjetnošću, s slikanjem umjetničkih djela. Kako je započela vaša ljubav prema umjetnosti? Što je ostajalo u vama svih ovih godina iz tog prvog iskustva?

Je li to pitanje iskustva ili ima više veze s unutarnjim nagonom nego iskustvom. Dijete nije izloženo prevelikim iskustvima ali ipak još uvijek može izmisliti maštarije, a ipak neka djeca posjeduju nagon koji ih tjera da ih (svoja maštanja) zabilježe. Kao dijete sam bio kompulzivni crtač i neprestano sam na frustraciju svojih učitelja gubio pažnju. Počeo sam kao što to obično umjetnici započinju kao doodleri, šaranjem. Kao mladić doživio sam dvije epifanije, u dobi od 13 godina balet me otkrio i pozvan sam da se pridružim Riječkom operskom baletkom zboru i očito je moja sposobnost privukla nečiju pažnju. Godinu dana kasnije, od izdavačke kuće pozvan sam da ilustriram jednu knjigu, ne znam kako sam uspjevao učiti i čitati u 17. godini života, još uvijek student osnovao sam svoj vlastiti časopis koji je postao transportno sredstvo mojih pisanja i divljih putovanja mojih bučnih pisanja i prikazivanja putem crteža i slikanja.

Je li bilo prijelomnog trenutka kad ste odlučili slijediti svoj put umjetnika?

U nekom sam trenutku odlučio postati karijerni umjetnik i moja izdavačka kuća u Rijeci poslala me na studij. Poslat sam na zagrebačku akademiju. S uobičajenim entuzijazmom izgubio sam put do akademije i odstupio u korist bijega iz komunizma, jer je to stvaralo veliki pritisak na moj psihološki razvoj. Moja odluka da pobjegnem od komunizma pokazala se neuspješnom i bio sam uhapšen u bijegu iz Jugoslavije, a takav zločin više nije bio kažnjiv smrću. Preživio sam u zatvoru i ponovno uspio pobjeći u Salzburg, Austrija, gdje sam nastavio studij i zarađivao za život, crtajući freske za lokalnu pivovaru. Pokupio sam mnoga iskustva i vrlo bogati rekord rada koji su me uveli u život posvećen umjetnosti.

Ako biste mogli dati poklon sljedećoj generaciji kreativnih mislilaca, što biste im dali ili im rekli ili pokazali?

Mislim da je sve rečeno i prije, ali ponovit ću u ovim vrlo, vrlo zbunjenim vremenima u kojima živimo. Nužnost individualnosti. Osjećam da naše razmišljanje sve više i više pripada kolektivitetu iako prihvaćam da je kolektivitet umjetnost ljudskog razvoja ali bismo se trebali boriti za individualnost pos svaku cijenu. Konformizam i kompromisi ne doprinose dugoročnom uspjehu niti nasljeđu. Moramo stvoriti vlastiti potpis bez obzira koja je naša profesija, ali umjetnost se ističe kao ostavština koju moraju obilježiti ogromne ličnosti i nemogući ego.

Koja je vaša najveća indulgencija ili ugađanje u životu?

Moj posao. U mladosti sam živio u zbrci prioriteta i prihvaćao zavidne slabosti svojih vršnjaka, a sada imam jahtu koju nisam vidio već deset godina.

Vaša umjetnost je jedinstvena, utjelovljuje se u onom divnom osjećaju fascinacije. Ljudi su vas nazivaju perfekcionistom ili radoholičarom. Što mislite, što znači tražiti savršenstvo u slici?

Savršenstvo može biti iluzorno, umjetnik je ponekad kao mađioničar. Za mene savršenstvo znači sposobnost prenošenja slike s što manje poteza četkom. Vrhunski gledano slike su zapravo vrlo detaljne, zbog vremenskih pritisaka, moja je tehnika svojevrsna slikovna stenografija. I svaki put kad postignem sliku s jednim ili dva poteza kistom slavim pićem. Glavna stvar u umjetnosti za mene je sposobnost prenošenja koncepta, pojma, stvaranja persona s vrlo malo podataka da se u jednoj postavi stvori čitav muzej pun slika.

Volim kompozicije. Morao sam se boriti godinama unutar samog sebe, s nekim lažnim predodžbama o jednostavnosti dok nisam našao red, u složenosti.

Vaše se slike mogu naći u Vatikanu, u Bijeloj kući, u sjedištu Ujedinjenih naroda u Ženevi, na poštanskim markama u Kini, da bismo nveli samo neka od svjetskih značajnih mjesta. Vaše slike pokrivaju mnoštvo predmeta od gradskih pejsaža kroz portrete, sportsku i vjersku tematiku. Što mislite, što je to u vašem tijelu rada što ga čini tako izrazito moćnim u cijelom svijetu?

Imam slobodu ući u minirani teritorij jer vjerujem u slobodu. Riskiram, ta su područja većinom vremenom nepromijenjena i to je obaveza ako umjetnik želi postići privilegij svog potpisa. Umjetnost je u originalnosti i jedinstvenosti te se ne može ugraditi u umjetničko birokratsku strukturu. Ideološka i politička ograničenja su najveći neprijatelji bilo kojeg umjetnika u nastajanju. Pogledajte oko sebe i vidite koliko patetične razine kolektivne umjetnosti mogu biti – umjetnost ne može biti socijalistička bez obzira što “elite” očekuju. Možete stvarati sociološka djela, vi možete u srcu navijati za laburiste, ali vaša umjetnost mora ostati liberalna.

Rođen u Hrvatskoj, zatvaran u bivšoj Jugoslaviji kao politički zatvorenik zbog izražavanja svog antikomunističkog stava, u prilično mladim godinama emigrirali ste u Australiju, veći dio života proveli ste živeći u Australiji i dobro se asimilirali u australsko društvo. Koliko vam je bilo lako ili teško uklopiti se u australijsko društvo 1950-ih kada ste ovdje doputovali iz relativno zaostale zemlje, iz potpuno drugačije kulture, iz totalitarnog režima? Što vam je bilo najteže u tranziciji u demokratsku i modernu zemlju koja je bila Australija, a što je bilo najlakše?

Privlačnost Australije bila je trenutna. Razina slobode u zemlji poput Australije bila je tako opipljiva i gotovo senzualna. Australija još uvijek zapovijeda svojom sudbinom i moja gorljiva nada je da neće podleći distopijama koje su čini se tako moderne ovih dana. Australiju sam smatrao boljim mjestom od onog koje sam očekivao i da, moja su očekivanja bila vrlo visoka. Potpuna odsutnost etničkih ili ksenofobičnih osjećaja bila je izvrstan podstrek u kontuzijama mojeg prethodnog života.  

Mislite li da je vaša hrvatska kulturna baština utjecala na vaš rad i ako jeste, koliko je značajan, velik ili mali utjecaj ona imala? Kako biste opisali taj utjecaj?

Stvorio sam nekoliko ideja oko teme hrvatske nacije, to je velika složena povijest koju namjeravam dublje proučiti u budućnosti, osjećajući da povijest Hrvatske nije dosegla svoje slikovite vrhunce. Iako sam veći dio svog života proveo izvan Hrvatske, mislim da ni jedan Hrvat nije manje zbunjen u vezi s Hrvatskom od mene. Zajedno otkrivamo narativ koji ide sa tom složenosti. Udruženje raznih ljudi i plemena što je Hrvatska. Pronaći jedinstven i zajednički jezik u vizualnom opisivanju naše prošlosti je daleko izvan mojih mogućnosti i zato bih želio pokrenuti inicijativu koja bi dala zamah vizualnom patriotizmu i obuhvatila sve umjetnike koji dolaze i dolaze iz Hrvatske i dijaspore u Hrvatskoj. Osjećam da bi takva inicijativa donijela smjer i poboljšala horizont percepcije Hrvata o svom identitetu, etničkoj pripadnosti i povijesti.

Naslikali ste nekoliko značajnih hrvatskih povijesnih ličnosti, što je po vama posebno u tome?

Fasciniran sam mogućnošću mog istraživanja i uspostavljanja smislenog pokreta ka učvršćivanju hrvatstva.

Posebno me fascinirala slika hrvatske kraljice Bosne iz 15. stoljeća, vašim moderniziranim portretom kraljice Katarine Kotromanić Kosače, šta stoji iza vašeg portreta ove hrvatske kraljice kao da živi sada, danas? 

Kad slikam povijesnu sliku to ne mora izgledati kao da je staro 500 godina, to može biti suvremeno slikarstvo prošlosti, neću kamuflirati novu sliku starog majstora, pa kad je Leonardo naslikao 12 apostola nosili su modu iz 16. stoljeća, a ne biblijske krpe.

Ako vas u ovom trenutku vašeg plodonosnog života zamolim da mi kažete o dva najvažnija utjecaja koja su vam pomogla u oblikovanju vlastitog života, koji bi ti utjecaji bili?

Dvoje umjetnika. Jedna je Tamara von Lempicka, kraljica Art Decoa, i Salvador Dali, kralj nadrealističke umjetnosti

Jesu li se izvori inspiracije za vaš rad mijenjali tijekom godina? Ako da, kako?

Što manje na vas utječu likovi iz umjetničkog svijeta to je bolje za vas, što je više pojačana sloboda vida to su bolji rezultati vaših pojedinačnih napora da steknete slobodu. Glavna stvar je sljedeća: to smo ja i moj poslužitelj gore na nebu i ponekad se osjećam kao kanal koji radi za neku izvanzemaljsku silu. Mi smo dio širokog svemira o kojem imamo vrlo malo informacija, postoje moći koje bismo željeli iskoristiti i postoje misterije koje se nikada neće otkriti. Složenost univerzuma nadilazi čovjekovo razumijevanje i zato se moram nasmijati optužbama usmjerenim na skromne složenosti moje umjetnosti.

Kako biste definirali ljepotu?

Ljepota je zaključak vašeg odgoja, vaših frustracija vaših želja, ljepota je utopija oka koja nikad ne može biti apsolutna. Zabavno je što neki nalaze ljepotu u ružnoći. Sjećam se svoje izrade slike Čovjeka slona i prekrasne dame koja mu se ponudila. Još uvijek ne znate koji je od njih bio ljepši od onog drugog.

Planirate li se povući iz stvaranja novih umjetničkih projekata ili je umjetnost vaš život i sama definicija življenja za vas?

Ja živim za svoju umjetnost, živim od svoje umjetnosti, moja umjetnost je moj život, tako da bi moje postojanje bilo bez umjetnosti posve besmisleno i jadno. Volim svoju obitelj svoje prijatelje, volim svoju ženu, ali sam pogođen stanjem kojeg ne mogu izliječiti, opsesivno je, zahtjevno je, zapovjedno je puno je zamki, razočaranja, slomova srca, ali kako orgazmično.

Hrvatsku posjetite prilično često. Što vas privlači da posjetite svoju zemlju rođenja? Kako biste usporedili Hrvatsku koju ste napustili kao mladić i današnju Hrvatsku?

Osim Sydneyja, mislim da je i Hrvatska jedno od najljepših mjesta na svijetu. Nalazim hrvatski narod; osjećam da je svaki Hrvat član moje obitelji i kao u svim obiteljima imam ogromne svađe s njima i spektakularna prijateljstva. U Hrvatskoj postoji zlokobno nasljeđe starog sustava komunizma, moramo biti proaktivni u uklanjanju svih otrova koji su eksperimentom s komunizmom uneseni u hrvatski narod. Pobijedili smo u borbi protiv komunizma i stvorili smo Hrvatsku, ali nismo pobjedili u ratu protiv bacila, radujem renesansi starih hrvatskih vrijednosti.

Ina Vukić/Hrvatsko nebo