Najbolji predstavnik francuske kraljevske di­nastije. Ideal njegova života je bio: biti primjer čitavom narodu svojim poštenjem, brinuti se za vremenito i duhovno dobro svoga naroda, spojiti u sebi kraljevsku službu sa svećeničkom skrbi.

Danas je sv. Ljudevit kralj, poznat kao Luj IX., bio je najbolji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno. Odlikovao se duhom pokore i molitve te ljubavi prema siromasima. U upravljanju kraljevstvom nije nastojao samo oko mira među narodima i vremenitog dobra svojih podložnika već i oko njihove duhovne koristi. Rođen je 1214., a kraljem je postao u dobi od samo 12 godina. Zbog njegove mladosti, jedno je vrijeme kao regentkinja upravljala njegova majka Blanka Kastiljska, sveta i krjeposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu.

Na molbu Ivane od Navarre, žene kralja Filipa Lijepoga, Ljudevitov prijatelj Jean de Joinville napisao je svoje uspomene na križarsku vojnu u kojoj je sudjelovao i Ljudevit. Djelo je postalo najpoznatiji kraljev životopis.

Duboka vjera, u koju ga je uvela majka, pomogla je Ljudevitu da se razvije u uravnoteženu osobu. U ljubavi i skladnom braku sa svojom ženom Margaritom Ljudevit je dao na svijet jedanaestero djece: pet kćeri i šest sinova. On je imao vremena za svoju djecu: svake večeri, nakon molitve, upućivao ih je u vjernički i čestit život. Zajedno sa suprugom pošao je na prvo putovanje u oslobađanje Svete zemlje. Međutim, bio je zatočen te se nakon oslobođenja vratio u domovinu.

U kraljevstvu je Ljudevit poduzeo razne preuredbe; između ostaloga dokinuo je pravni dvoboj. Osnovao mnoge bolnice i samostane. U srcu Pariza dao je sagraditi dragulj-crkvicu Sainte-Chapelle, kao moćnik od svjetla i vitraja, gdje je naumio pohraniti relikvije Kristove muke, poglavito trnovu krunu. Svojoj sestri blaženoj Izabeli, koja se odlučila za samostanski život sestara klarisa, dao je zemljište na kojoj je bio sagrađen samostan toga reda.

Doba Ljudevitova kraljevstva poznato je kao doba kulturnoga, intelektualnoga i teološkoga razvitka. On je rado primao tadašnje najznamenitije teologe sv. Bonaventuru i sv. Tomu Akvinskoga. Suutemeljitelj je glasovitog pariškoga sveučilišta Sorbone. Brižno je pratio dovršenje pariške katedrale Notre-Dame.

Ljudevitova legendarna ljubav prema siromasima i bolesnicima te redovnicima koji su prigrlili dragovoljno siromaštvo nije bila tek simbolična. Svakoga dana hranio je i do dvije stotine siromaha, a nekoliko puta tjedno nekolicinu bi sam posluživao, dok bi trojica sretnika jela uvijek za njegovim stolom. Posjećivao je i posluživao bolesnike, pa i oboljele od kuge. Pobrinuo se da dostojno budu sahranjeni kršćanski mučenici a i sam je prenašao njihova već raspadajuća tjelesa. Njegovo poštenje nije dolazilo na manje ni u odnosu prema neprijateljima, Saracenima kojima bi održao zadanu riječ. Jednostavno je naravno da se čovjek takve vjere i takvih vrlina pridružio franjevačkom bratstvu.

Vodeći križarsku vojnu sa željom oslobađanja Kristova groba, Ljudevit je obolio i umro u Tunisu 25. kolovoza 1270. u 56. godini života. Za života je uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio 1297. godine papa Bonifacije VIII. Zaštitnik je Franjevačkog svjetovnog reda (trećoreci), Francuske i  frizera.

 

hkm.hr/ https://hkm.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.