Zar gubitnik nalaže pobjedniku kako će karakterizirati međusobni ratni sukob?

Naravno u cijeloj priči oko te elektronske pošte najvažnija je izjava srbijanskog predsjednika inače osvjedočenog četnika Aleksandra Vučića kako je tražio od nje da u svojim javnim istupima više ne spominje „velikosrpsku agresiju“. To je ona i učinila izbacivši iz pripremljenog govora tu sintagmu, ali nakon Vučićevog skandaloznog posjeta Zagrebu i u kasnijim javnim istupima. Usput rečeno ali i te kako važno tu sintagmu je izbjegavao u svojim istupima i premijer Andrej Plenkovič koji je štoviše u više navrata prešao preko drskih provokacija srbijanskog premijera, kao što je bila ona u Bačkoj Palanci kad je usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, na što je Andrej Plenković regirao tek primjedbom da je Aleksandar Vučić „malo pretjerao“.

Iako je već odavno postalo jasno da se Hrvatska kao pobjednica u nametnoj velikosrpskoj agresiji iz statusa pobjednika kapitulatskim postupcima svojih političara u kojima su osobito prednjačili bivši predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović našla u poziciji poraženog, ova činjenica da Beograd određuje Zagrebu karakter Domovinskog obrambenog rata bacila je novo svjetlo na službenu hrvatsku politiku prema agresoru. Prije svega treba podsjetiti da to potječe još iz prvih godina poratnog razdoblja, kad je tadašnji ministar vanjskih poslova, i aktualni savjetnik predsjednice Republike, Mate Granić, 1996. godine otišao u Beograd, kao da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, kako bi potpisao kapitulantski Sporazum o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom. U tom sporazumu nema ni riječi da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, pa se to svodi na građanski rat, a u građanskom ratu nema osnova za naplatu ratne štete.

Ironija je da je tek Međunarodni sud pravde u Haagu u povodu tužbe za genocid što ju je Hrvatska podnijela protiv Srbije konstatirao da je to bio međudržavni ratni sukob. Ako su dakle svi hrvatski političari, počevši s notornim Granićevim sporazumom, a onda Mesić, Račan, Sanader, Josipović, Kosor Vlaisaljević, Jandroković, Milanović i sad Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković, htjeli ne htjeli, igrali na kartu Memoranduma 2 SANU kojemu je glavni cilj izjednačiti krivnju na prostoru bivše Jugoslavije da bi se amnestirala Srbija, zašto sada i predsjednica države i premijer ne grade svoju politiku na činjenici koju je konstatirao Međunarodni sud pravde u Haagu..

Kapitulantska politika Hrvatske prema Srbiji otišla je u ovih 25 godina predaleko, tako da sadašnje izjave hrvatskih dužnosnika nakon Vučićeve potvrde da je tražio od hrvatske predsjednice odbacivanje sintagme “velikosrpska agresija“ djeluju defenzivno i neuvjerljivo. Sama činjenica da se to uopće moglo dogoditi ukazuje na kontinuitet hrvatske politike popuštanja Srbiji u svih ovih 25 godina. Najizrazitije je to došlo do izražaja upornim i nepopustljivim stavom Beograda da prvo ne oltkriva sudbinu više od 1500 nestalih osoba za vrijeme velikosrpske agresije, a drugo da ne priznaje postojanje zarobljeničkih logora u Srbiji gdje su bili zatočeni hrvatski branitelji i civili. Jednostavno Beograd a posebice sadašnja vladajuća garnitura hrvatsku politiku vuče za nos, a Zagreb sve to poslušno prihvaća. Zato je u toj eskalaciji popustljivosti moglo i doći do zahtjeva Aleksandra Vučića da Hrvatska više ne etiketira rat sa Srbijom kao „velikosrpsku agresiju“. Gdje to ima u bogatoj svjetskoj ratnoj povijesti da gubitnik nalaže pobjedniku kako će karakterizirati međusobni ratni sukob.

Ovim se otkrićem Aleksandar Vučić umiješao, namjerno ili nenamjerno, u predsjedničku pretkampanju. Vodeći računa o srpskom političkom mentalitetu u svakom slučaju njegova izjava je udarac za predsjedničinu namjeru da uđe u bitku za drugi mandat, jer pored niza propusta Kolinda Grabar Kitarović sad ima problem s karakterom Domovinskog obrambenog rata. Njezin intervju „Hrvatskom tjedniku“ trebao je poslužiti za pridobijanje desnog glasačkog tijela, ali se njezini krivi potezi u petgodišnjem mandatu pod utjecajem nametnutih savjetnika na čelu s Matom Granićem, iza kojega stoji tvrdi jugonostalgičar Budimir Lončar, ne mogu tako lako prebrisati. U tom je intervjuu između ostalog izjavila da je Hrvatsku izvukla iz tzv. regiona, što je velika neistina, a upravo je njezina popustljivost prema Beogradu dokaz za to.

Da je Hrvatsku priključila Višegradskoj skupini u kojoj su Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska onda bi to mogla tvrditi, a ovako popuštajući Vučiću Hrvatsku je još više uvukla u balkansku politiku. Štoviše ona najavljuje da će u drugom mandatu vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je 90-ih zacrtao dr. Tuđman, što je jednostavno nemoguće dok su joj glavni savjetnici Mate Granić, Budimir Lončar i iza scene Vladimir Šeks. Balkansku politiku podržava i Andrej Plenković svojom najavom da će organizirati za vrijeme hrvatskog predsjedanja Europskom unijom novi samit EU-Zapadni Balkan, kakav je 2000. godine bio organizirao Stipe Mesić. Štoviše u pripremi tog samita Andrej Plenković je najavio skori posjet Beogradu, što je samo po sebi novi čin popuštanja velikosrpskoj politici, a posebice u najavi tog susreta izostanak pitanja o sudbini nestalih u najavljenom dnevnom redu.

Bez obzira što Srbija ustrajava na okretanju budućnosti u odnosima s Hrvatskom, za hrvatske političare postoji donja granica koju ne smiju prijeći. Nema budućih dobrih odnosa dok se ne riješe problemi proistekli iz velikosrpske agresije, a u tom pitanju Srbija koja je u toj agresiji poražena diktira na razne načine hrvatskoj pobjedničkoj strani uvjete i ograničenja. S takvom politikom ni Kolinda Grabar Kitarović ne može računati na drugi mandat, a ako ga ona ne dobije na drugi mandat u HDZ-u ne može računati ni sam Andrej Plenković.

Vjekoslav Krsnik/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo