Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja je veliki dan za domovinu nam Hrvatsku i za narod hrvatski. Toga dana, nakon stoljeća i stoljeća, hrvatski narod je oslobodio svoju zemlju od raznoraznih ugnjetavača. Ovaj puta od velikosrpskog. Sigurno nije slučajno da je taj dan blagdan Gospe snježne i Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Godine 1976., povodom 1300-te obljetnice kršćanstva u Hrvata  i 1000-te obljetnice prve crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji u hrvatskoj povijesti, Gospe od Otoka u Solinu, objavljena je nacionalna proslava Krsnog zavjeta Hrvata pod zaštitom Gospe. Hrvatski biskupi odlučili su da se taj spomendan slavi svake godine pod nazivom Gospa Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, s ciljem obnove cjelokupnog kršćanskog života Hrvata. Zavjetni simbol je najstariji poznati Gospin lik u hrvatskoj umjetnosti, a potječe iz crkve kralja Zvonimira u Biskupiji kod Knina iz XI. stoljeća. 

U Zadru 2003. godine, papa Ivan Pavao II. je prigodom svog oproštaja s ‘pukom hrvatskim’, izrekao molitvu:

 

MOLITVA GOSPI VELIKOG HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA

Sveta Marijo, Majko Božja i Majko naša,
sjeti se svih svojih sinova i kćeri i priteci nam u pomoć.
Vodi nas na susret s Kristom, koji je Put, Istina i Život.
Isprosi nam od Oca darove Duha Svetoga,
zaštitu od zamki i izbavljenje od zla.
Pomozi nam da u svakoj prilici svjedočimo
o rodnosti ljubavi i istinskome smislu života.
Nauči nas s Tobom zajedno graditi kraljevstvo Tvoga Sina,
Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.
Moli za nas i budi nam zaštitnicom sada i u vijeke.
I Tebi, koja si također Gospa Velikog hrvatskog krsnog zavjeta,
Kraljice svete krunice – povjeravamo danas
sebe, zemlju ovu svu i narod sav hrvatski.

Amen.

Ovaj peterostruki blagdan je prigoda za zahvalnost svima onima koji su svoj život nesebično ponudili na oltar domovine. Dok su odlazili ostavljajući svoje obitelji, svoje poslove, za njima je slijedila ljubav, molitva i nada. Svaka obitelj hrvatskog branitelja mogla bi ispisati roman. 

Tih dana, u jesen 1991., otišao je i moj suprug. Ostala sam s djecom, prvi puta sama i ‘ogoljena’. Mlađi sin je konstatirao da je ‘garda daleko’, a stariji je prestao pohađati fakultet. Bio je brucoš. Ja sam se jednog dana našla na busnoj stanici, idući na posao, a da nisam znala kako sam tamo stigla. Kad je jureći automobil protutnjao raskrižjem velikom brzinom, shvatila sam da moram ‘staviti mozak u glavu’ i živjeti za svoju djecu. Budila sam se ranije kako bih molila i to mi je davalo snagu, a uveče s djecom molila za naše ratnike i prognane. Tako smo dočekali i povratak oca i supruga s ratišta.

No mnoge supruge, djevojke i majke nikada nisu dočekale svoje najmilije.

Na otvaranju spomenika Gordanu Ledereru, snimatelju HRT-a,  njegova supruga Ana Lederer je rekla kako svojega supruga pamti po anegdotama iz njihove mladosti. „Nažalost prekratko smo bili zajedno i tek smo se upoznavali. Želim da ovaj prekrasni spomenik na brdu Čukur bude zalog za budućnost.“

Anino spominjanje, o tek započetom zajedničkom životu, podsjetilo me na moju kolegicu, koja je kao Ana, u prvim danima rata izgubila supruga. Ostala je s trogodišnjim sinčićem, često puta šibana zlobnim i zločestim primjedbama zborničkih trač-babetina.  Jednom sam je zatekla na skrovitom mjestu u školi kako pokušava oprati suze. Prišla sam joj, zagrlila je i kad su jecaji popustili, ispričala mi je što ju je povrijedilo. Babe su joj ‘otkrile ljubavnika’. Laž! Molila sam za nju da joj Gospodin podari snagu. Jednom je bila u Poljskoj na maturalcu i tamo je sanjala da klečim i molim. Donijela mi je krunicu iz Vadovica na koju i danas molim s ljubavlju. Za mene je to bilo prekrasno svjedočanstvo kako smo molitvom povezani.

Novinar i snimatelj Tihomir Tunuković poginuo je kod Travnika 1. studenog 1992., spašavajući terencem starce, žene i djecu. Kad  se vraćao po još jednu skupinu stradalnika, pogodila ga je srpska granata. Baš sam s njegovom majkom radila na vježbama iz analitičke kemije, kad se ona, nakon pogreba, vraćala na posao. Iako smo je već vidjele, ponovni susret za tehničarku i mene bio je bolan. Kako postupiti? Kad je Tihomirova majka otvorila vrata, prišle smo joj i sve tri zagrljene  plakale. Riječi nisu bile potrebne.

Ivan Brdar, iz Livna, bio je hrabri dragovoljac HOS-a u Vukovaru. Znao bi reći da mu je dosadno, da je previše mirno i da ide malo k njima (četnicima) ‘uručiti’ par eksplozivnih ‘poklona’“, prisjeća se suborac Damir Markuš Kutina. U jednoj takvoj noći, 12. listopada 1991., upao je u zasjedu. Ranjenog su ga suborci nosili do auta koji ga je trebao odvesti u bolnicu, no on je vrlo brzo preminuo.

Na vukovarskom groblju njegova  majka  je našla njegov grob. Posmrtni ostaci preneseni su u rodni kraj gdje su pokopani. Njemu i još trojici poginulih hrvatskih branitelja pripadnika HVO-a (Marku Brdaru, Iliji Papiću i Boži Barišiću)  27. srpnja o. g. u Rujanima, podignut je spomenik. Ova vijest nije bila na HRT-u.

Pišući o obiteljima hrvatskih branitelja, mora se spomenuti i majka četvorice sinova Nike, Ive, Mije i Mate koji su svoje živote položili na oltar Domovine. To je Kata Šoljić (1922.-2008.). Koje tuge je ona nosila u svom srcu, to je samo ona znala. Jer, sve do svoje smrti hrabro je svjedočila samo ljubav. 

„Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. …Rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.”

Nazvali su je Majka hrabrost. „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No, moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su braniti svoj grad. Takvi su bili moji sinovi.“

Najstariji Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima od ‘komšijine’ ruke. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju, u Dunavu. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. Kćerka Marija, zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni bili su branitelji. Marija je sa svojom obitelji prošla zatočeništvo logora u Srijemskoj  Mitrovici. Drugi zet poginuo je u proboju, a supruga Ana, Katina kćerka, ostala je sama s dva sina. 

O ovoj majci i njenoj obitelji nije snimljen film. Ipak nešto. U Zagrebu je dobila park u kojem prevladava dječje igralište.

 Hrvatskoj su u pomoć od velikosrpske agresije priskočili i mnogi prijatelji iz svijeta. Među njima je najpoznatiji Jean Michel Nicolier (1966.-1991.), kojega su zvali ‘Francuz’. Mučki su ga ranjenog dotukli negdje na Ovčari. Za grob mu se još ne zna. Njegova majka je simbol onih majki u svijetu čiji su sinovi dali život za pravdu. Pjesmu joj je posvetila Snježana Vučković:

 

Obriši suze, Lyliane

 

znam, danas si željela gledati slike njega i njegove djece kod Eiffelovog tornja, 

al’ on je izabrao Vodotoranj.

Znam, sada je trebao biti u zagrljaju neke lijepe Parižanke, a ne u zagrljaju vlažne zemlje na nekom mjestu, još neotkrivenom.

 

Ne plači, Lyliane
znam, nisu ga našli, al našao je on nas.

Zemlja koja skriva kosti nije uspjela zatrpati njegovu dušu.
Našao je on odavno izlaz i ispričao nam svoju priču.

 

Znam, nije isto,
Mi oplakujemo smrt heroja a ti svog djeteta.

Mi pamtimo vojnika, ti njegove prve korake i razbijeno koljeno.
Mi pamtimo njegove zadnje riječi ‘klaonica’, ti prvi izbijeni zub.

 

Obriši suze, ti francuska damo…
nisi dočekala njegove potomke, al zato će naši pričati o njemu.
Gubitkom života, tvoje dijete sada živi onaj vječni.

 

Ne plači, Lyliane, rodila si heroja
ni Francuza, ni Hrvata

… već čovjeka koji je umro za druge. 

 

Braniteljice iz Zadra sakupile su svjedočanstva četrdesetero mladih koji su tijekom Domovinskog rata bili djeca. Knjiga  je 2016. izdana u nakladi Verbum. Na predstavljanju knjige, Vesna Mardešić je rekla: „Priče koje se nalaze unutar korica knjige ‘Krhotine djetinjstva’ osobna su svjedočanstva djece koja su proživjela Domovinski rat, a mi smo ih sakupile kako bismo zaustavile potiskivanje sjećanja na patnje i stradanja djece u Domovinskom ratu. Vrijednost ovih priča, kao i njihove poruke, mogu postati trajne i neuništive, jedino ako zajedno promišljamo o njima te ako ih zajedno prenosimo onima koji dolaze iza nas. Ovo je knjiga uz pomoć koje budućim generacijama želimo ostaviti pravu istinu o Domovinskom ratu i slobodi i hrvatskoj neovisnosti, koju smo stekli vjerom u Boga, nesebičnom žrtvom, krvlju i ljubavlju.“

Doista treba pisati.

Damir Markuš napisao je knjigu „58 -HOS U OBRANI VUKOVARA i BOGDANOVACA“. Na 248 stranica sa 107 ekskluzivnih ratnih fotografija opisuje Damir što su proživljavali.  Knjigu je čitala i Marija S., koja autoru piše:  „Imala sam samo 7 godina kad je rat počeo. Bila sam dijete, ali sam shvaćala što se događa. Uostalom, kod nas u Koprivnicu je dolazilo puno prognanika, mnogi iz Vukovara, neki su ostali i odlučili postati Podravci. Godine 2012. sam prvi put bila u Vukovaru. Tad  sam već puno znala o bitki za Vukovar, o Ovčari, bolnici i ostalom. Moj susret s Vukovarom je bio strašan. Cijelo vrijeme boravka u gradu, prolazila me jeza. Kad smo šetali centrom grada, meni su se u glavi pojavljivali flashbackovi; vidjela sam Šljivančanina kako se dere na predstavnika crvenog križa, na putu do Ovčare sam doživjela napadaj panike (to mi se dogodilo tada i nikad poslije). Mislila sam da ću umrijeti. U hangar nisam ušla jer ne bih to preživjela. Sjela sam na klupu pored hangara, tresla se i nekontrolirano plakala.“

Ela Miličević, dijete branitelja, povodom približavanja velikog hrvatskog blagdana, piše: 

„Neki kažu rat je davno završio. Je. Ali bol, suze, ponos i priče mog tate, pa i svih branitelja, neće nikad završiti. Mlada sam, još učim o životu i znam da je ovo tema koju nekad branitelji izbjegavaju. Ne jer nisu ponosni i jer ne bi opet isto napravili nego jer ih boli nepravda. Gledam mnoge kako mole i za kruh svojoj djeci. Ljudi koji su stvorili ovu državu. Znam da ja, cura koja je tek zinula na svijet, to ne može promijeniti. Uvijek sam govorila, dok je mene znat će se gdje je moj tata bio i tko je bio. Kao i za ostale branitelje. Ne mogu im ponuditi bolji život. Ne mogu im obećati da im djeca neće ići u druge države u potrazi za boljim životom. Bole suze roditelja kada prate svoje dite u drugu državu jer ovu koju su stvarali nema bolje uvjete. Pitaju se onda čemu sve?

S ponosom mogu reći gdje mi je tata bio. S ponosom gledam sve njegovo iz rata. S ponosom sam u četvrtoj zbog njega. Nije bajno, muči se svatko od nas. Ali ova država pod imenom Hrvatska je stvorena od ruke mog tate i ostalih branitelja. I zbog toga ne idem nigdje. Makar kruha bila gladna. Vaša dica preuzimaju dalje, idemo vašim stopama. U vaše ime i volontiramo, djelujemo humanitarno, idemo na obljetnice. Sve za vas, kako ste i vi nekada za nas.“

Iako su htjeli ‘ugasiti Thompsona, on će ipak razviti hrvatsku zastavu na legendarnoj splitskoj rivi. 

Zato peterostruki blagdan  Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja, blagdan Gospe snježne i Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta neka nas podsjeti da smo Domovinu dobili na dar, uz veliku žrtvu branitelja i njihovih obitelji. Treba nas podsjetiti da nismo više tlačeni i da svoju domovinu možemo voljeti bez straha.

 

„Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Varaju se i ne misle tako
Što se krvlju brani, ne pušta se lako.“ 

Ivo Cvitić

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.