Pletikos ponovo odgovara Debeljuhu

Polemika koja je započela između Lili Benčik i Dina Debeljuha o nastanku IDS-a, a u koju je kasnije umiješan i Ivan Pletikos se nastavlja na portalu iVijesti.Ovog puta Ivan Pletikos odgovara Dinu Debeljuhu na njegov prethodni odgovor.

Odgovor Dinu Debeljuhu

Genijalni Scott Adams kreator i autor Dilberta, najslavniji (ili barem najuspješniji) politički bloger na svijetu, shvatio je da mu novo vrijeme nudi zlatnu žilu, neiscrpivu tržišnu nišu ako započne hvatati političare (i njima pripadajuće medije) „za riječ“ i uspoređivati njihove silogističke postupke sa starim dobrim „grčkim“ zakonima logike: silogizmima.

Hvatati političare za riječ značilo je u slučaju Scotta Adamsa, hvatati ih u laži, ali ne u jednostavnim prijesnim lažima, pogreškama nesavršenih ljudi, nehatnim nepreciznostima, kojima smo svi skloni (ali ne i oni), već u njihovoj sustavnoj ciljanoj raboti da istinu preskaču, zaobilaze kad god im to ne odgovara, a ne odgovara im nikada. Tako je nastala njegova sada već famozna sintagma „kognitivna disonanca“, što je politički korektna novogovorna zamjenska riječ za laž.

Nisam znao da će ozbiljan napor da se uvrsti u zbirku Dilbertovih epskih kognitivnih disonanci učiniti naši političari jer su dosad sve njihove kognitivne disonance, dosadno predvidive i neinventivne. Ipak moram priznati da me je po tom pitanju ugodno iznenadio Dino Debeljuh nadmašivši trenutne standarde iz Adamsove zbirke u svom odgovoru meni. Stoga sam u dilemi da pišem Scottu i da mu preporučim Dinov ne mali napor u tom smjeru. Biti će tako u slavnom i dobrom društvu svih onih koji su poput njega učili osnove političke diplomacije; stare tehnike kako lagati sa smiješkom na licu, a da te kasnije ne mogu potezati zbog toga za rukav.

Već sam se zahvalio Dinu što je hotimice/nehotice otvorio ovu diskusiju i obznanio urbi et orbi, dosad zabranjenu temu, o prvim danima IDS-a. Ponavljam ta je tema bitna ne zbog povijesnih činjenica i/ili činjeničnih „cveba“, već zbog, na koncu iznjedrenih politika koje su obilježile kasnija desetljeća. Da budem precizniji zbog svih okolnosti i procesa koji su bili bitni za konačno oblikovanje kasnijih politika, koje i danas žive. Kako se radi o bitnoj temi, javnost s punim pravom ima pravo znati potpunu istinu. Potpunu istinu ne možemo dati niti ja niti Dino već svi akteri koji su sudjelovali u tom procesu, kako oni aktivni, a bome i oni koji nisu bili izvana aktivni…

Također mu moram zahvaliti što me ispravlja, pa tako mi osvježava sjećanje da on, Pauletta i tada Sandrić, nisu u IDS došli sedmoga već tek 22. prosinca. Da sam bio tada mudriji i manje naivan zapamtio bih tu „cvebicu“ da su došli kod nas za „Dan Armije“.

Vrag je uvijek bio i sada je, u detaljima. Da sam znao tada, što znam sada, povijest bi se ipak pisala drugačije. U svakom slučaju hvala mu, i ispravku prihvaćam. Ali moja je greška nehatna nepreciznost kao posljedica proteka desetljeća, i ni u kom slučaju ne mijenja ništa na istinitosti onoga što sam napisao. Dapače. Pogotovu ne mijenja njegove riječi izgovorene na prvom sastanku kada je došao i koje su promijenile moj svijet. Na dan Armije…

Sedmoga je prosinca naša aktivnost još bila „light“ subverzivna i zabranjena, a 22.-og je već donesena na nivou SRH politička odluka da se ide u višestranačje. Uostalom njihov dolazak na Dan JNA to potvrđuje.

Njegova je pak kognitivna disonanca druge prirode, i pomalo nadmašuje sve primjerke sličnih u našoj novijoj povijesti. Ako su nam povijesni udžbenici uglavnom zbirke poželjnih (kako kome) laži, ova ih svakako nadmašuje i nominira se da odmah uđe u udžbenik povijesti. Tako Dino u svom odgovoru meni, uvodi pojam preventivne prijevare (skraćeno PP, a može i EPP jer je bila efikasna). Ukratko kaže da nisu „oni“ „nas“ prevarili, već da smo „mi“ „njih“ htjeli prevariti, pa da su poduzeli što su poduzeli, i pri tomu još to dokumentira dokumentima, zapisnicima i čim sve ne, da bi stvorio dojam legalnosti i legitimnosti. On doista misli da se radi o novoj sezoni serijala Naši Vaši, i da je to sve jedan teatar, koji može dovesti do apsurda, i da će se time, tj relativiziranjem istine, na „našu“ i „njihovu“ ionako sve razvodniti, i svesti na koncu na fata la že (fait acomplie) stanje, u kojem on i njegovi tri desetljeća već gospodare. E pa drugovi, možete vremenito gospodariti teritorijem, možete gospodariti ljudima, ali ne možete gospodariti s istinom. A istina je da je prijevara uvijek od postanka svijeta bila i bit će do njegova uminuća samo i jedno, prijevara.

Kad već je voljan ulaziti u detalje neka mi onda objasni kako smo to „mi“ mogli njih prevariti, ako smo postupali statutarno i po odluci „plenuma“, tj jednoglasne odluke svih članova IDS-a. Da svih, jer su i „oni“ pa i Dino osobno, glasovali (tada još glasali) za odluku da se konstituirajuća, izborna, sjednica IDS-a, održi 15. veljače 1990 godine, u prostorijama Mjesne zajednice Stoja u 19 sati. I u tome je sadržana sva naša prijevara! Sjednica naravno nije nikada održana, a Dino nam je obrazložio, svojom kognitivnom disonancom i kako i zašto. Zanimljivo je da sada temeljem nekih „zapisnika“ (u čiju autentičnost, jelda, ne ćemo sumnjati), isplivavaju brojni ljudi, stvaratelji novog iredentističkog IDS-a, pa ga sada pitam: zašto nitko od njih nikada nije došao na sjednice IDS-a do tada? Što su oni bili, tajna vojska, specijalna rezerva (tada još nije bilo pričuve), da ih se tajilo kao zmija noge. Zapravo drago mi je da je sve to Dino obznanio, jer nehotice čini sve što sam napisao još uvjerljivijim i moje sumnje u njihove nečasne namjere i dvostruku igru od prvog dana, čini još osnovanijima. Hvala Dino.

Kasnije su on i Pauletta zamijenjeni ozbiljnijom ekipom, ali posao koji su trebali napraviti uspješno su obavili, i za to su dobro nagrađeni. Mogao bi mi biti na koncu zahvalan.
I tako na kraju, kako napisah Lili Bencik, ja „hrvatski nacionalist“, „ultradesničar“, „kleronešto…“ nakon toga i pored dragovoljstva u Domovinskom ratu, itd., itd., od Hrvatske države dobio sam šipak, a on koji „je nije volio“, (barem tada), dobio je od Hrvatske, sinekure, Indije, i „pemziju“ u četrdesetima od +/- 10 tisuća mrskih kuna, mjesečno (plus NO-i). Sasvim dobro za nastavnika tehničkog crtanja u Jugi.

Međutim kako kaže Sv. Pavao u poslanici Korinćanima, “ljubav ne traži svoje“, pa se ne namjeravam žaliti. Sasvim dovoljna mi je stasfakcija što je stvorena Hrvatska država, i makar nije savršena (dapače) ipak je moja, i što je važnije: prva država koja je u Istru došla demokratski a ne vojskom, prva koja je donijela, u zadnjih 100 godina, višestranačku parlamentarnu demokraciju, stvarne političke slobode i (pokušaj) slobodnog tržišnog gospodarstva. Ali naravno, „istrijanima“ to nije dovoljno, ne cijene to oni, već poput razmažene djece, stalno kmeče kako je prije bilo bolje. Što: komunistička Jugoslavija ili fašistička Italija? Ponavljam: ljubav ne traži svoje, mržnji nikad nije dovoljno.

Zato sam ja sretan. A sretan sam također, jer sad vidim, da je moj odstrel u IDS-u, za koji je između inih i on bio zadužen, bila jedna od najboljih stvari koja mi se u životu mogla dogoditi. To me je , usprkos povremenim suprotnim pokušajima sa moje strane, trajno maknulo od politike, najsmradnije močvare ovoga društva. Nemam ja plivajuće kožice za to.

S poštovanjem,

Ivan PletikosI VijestiHR/https://ivijesti.hr/Hrvatsko nebo