Razgovor s Aralicom (1): Što je ostalo od Tuđmana i u što je Plenković pretvorio HDZ!

Hrvatski tjednik objavljuje u četiri nastavka eksluzivni političko-književni intervju s najvećim živućim hrvatskim intelektualcem i književnikom, akademikom Ivanom Aralicom. Ovo je najveći intervju koji je on ikada dao jednome mediju, intervju koji će čitava hrvatska umjetnička i politička javnost s užitkom čitati i prepričavati i koji će imati snažan utjecaj na hrvatsku politiku.

U fragmentima objavljenima prije pola godine u Hrvatskom tjedniku iznijeli ste nekoliko zanimljivih opaski o hrvatskoj književnosti. Jedna od njih je teza da je hrvatska književnost druge polovice dvadesetoga stoljeća, bježeći od stvarnosti koja nužno uključuje i politički stav, zašla u slijepi rukavac eksperimentiranja, kako kažete, “ono što u stranim književnostima postoji kao bizarnost i underground kod nas je postalo mainstream, a što je kod stranaca bio mainstream postalo je kod nas underground.“ Neobično je da je to kod nas ostalo tako i nakon propasti socijalizma i uspostave demokratske i slobodne Hrvatske. Kako komentirate takvo stanje?

Bit će zbog inercije, kao i mnogošto drugoga, a bit će i zbog načina kako se kod nas nacionalna književnost izučava. A izučava se po književnim razdobljima, čemu nemam prigovora, jer drugoga, boljeg, načina ni sam ne vidim. Pa se stječe dojam, jer se usporedno proučava svjetska književnost toga razdoblja i naša, da je nacionalna književnost samo odjek svjetske i da je neki pisac u nacionalnoj književnosti preživio vrijeme i ostao u povijesti samo zato što se uspio postaviti tako da u nacionalnom prostoru bude jeka svjetskih književnih zbivanja. Otuda jagma za uklapanjem u nešto što je ovoga trenutka trend i pruža nadu da će jednoga dana postati književni pravac koji će obilježiti određeno književno razdoblje i otuda smjelost i drskost da se trenutačno uspješni underground pretvara u mainstream. Možda se neki i uspiju ubaciti u đir, najveći dio, i što se književnoga razdoblja tiče i što se tiče književnosti, upast će u prazno ili udariti glavom o zid… To je jedno, i to je dokaz da je odavno uobičajena pomodnost traženja uzora po svjetskim književnim bunjištima postala, ako i ne izlišan, svakako sumnjiv posao, u najviše slučajeva jalov posao. A drugo je – uz mnoštvo onoga o čemu ne kanim govoriti – što književnost u današnjem svijetu gubi ulogu povijesnoga modelatora, niti se sama po povijesnom principu modelira, što postaje instant književnost, književnost trenutka, i što služi trenutačnoj pouci i zabavi, na određenom mjestu i u određenom trenutku. U tom prijelazu s poviješću opterećene i povijesno modelirane književnosti na instant književnost, književnost proživljava ono što i svijet u cjelini, da se sve više globalizira i sve više individualizira. Globalizira, jer ju spajaju i jedinstvenom čine brojni i lagano ostvarivi prijevodi s jezika na jezik, a individualizira, jer postaje instant, književnost trenutka, mjesta i naroda na čijem jeziku u određenom trenutku i na određenom mjestu nastaje.

Znam da će me zbog ovoga mišljenja – kad ga pojednostavne i vide kao ograničenje književnosti na određeni trenutak i naciju, koju, što je slučaj sa svakom, jezik nacijom čini – razapeti na križ i proglasiti ognjištarem s dna kace. Mnogo je kod nas književnih početnika koji se s prvim knjižuljkom, pogotovo ako su ga uspjeli i prevesti na koji jezik, osjećaju svjetskim piscima, što im ja ovim negiram; i mnogo je sijedih glava, koje se s više prijevoda svojih knjiga na strane jezike, umisle da su svjetski pisci, za sada u svijetu nepoznati, ali tek što poznati nisu, a ja im u brk kažem da toga čemu se nadaju, svjetskih pisaca, više u svijetu i nema. Što mogu kad ne mogu pomoći ni sebi ni njima. To smo što smo i budimo zadovoljni da smo i to što smo! Zaključujem: književnost gubi ulogu privjeska političkoj povijesti, a stječe u punoj mjeri književni ulogu, koja je, rekao bih, i povjesnija i djelotvornija od uloge dosadašnjega prirepka političkoj povijesti; i drugo, književnost u lokalnoj sredini, na lokalnom jeziku – u čemu vidim nacionalni teritorij i jezik – ostvaruje globalnu ulogu i nije joj potrebno nikakvo propinjanje, ni prijevodi, da postane svjetska, prije nego je postala nacionalna vrijednost u punom smislu.

Moj put do čitatelja

Svojedobno ste izrekli stanovite rezerve prema određenim smjerovima u okviru moderne književnosti apostrofirajući pri tomu neka poznata imena, primjerice Jamesa Joycea. To je tada bilo svojevrsno svetogrđe premda je već tada književna praksa pokazivala veću sklonost prema reafirmaciji priče nego prema Joyceovu naslijeđu. Proteklo vrijeme dalo vam je za pravo jer postmodernističku prozu također, da se poslužim Flakerovom terminologijom, nerijetko karakterizira naglašena zabavna funkcija književnosti, a ona se, između ostaloga, postiže i umješnim fabuliranjem. Kako danas gledate na vlastiti opus u kontekstu modernističkih i postmodernističkih književnih poetika?

Kad sam, usputno, ne zalazeći u detaljnija objašnjenja – u razgovoru s novinarom Kuljišem, za list „Start“ – izrazio, kako vi kažete, rezervu prema nekolicini književnika, poimence, S. Beckettu, E. Ionescu, J. Joyceu, F. Kafki i M. Proustu, nisam to učinio slučajno. Učinio sam to nakon višegodišnjega, i nastavničkoga i književničkoga iskustva s tim piscima. Odmah da jedno razjasnimo: nisam ni nijekao ni umanjivao visoki literarni standard koji je pripisivan tim piscima, makar sam kod nekih od njih u visoki literarni standard debelo sumnjao. Ja sam izrazio sumnju u djelo tih pisaca kao uzora kojih bi se pisci, što sada pišu, trebali pridržavati i kao „obvezne lektire“ koju bi trebali pročitati i svi učenici i čitatelji žele li biti suvremeni. Pod upitnik sam stavio njihovu uzoritost i njihovu čitljivost; uzoritost sam od sebe otklonio, a čitljivost negirao i u ime učenika i u ime čitatelja. Osvjedočio sam se da ni za koga čitljivi nisu, a to mi je, čitljivost, bila važnija od svega drugoga, pa kad ni za čitanje nisu, nisu, što se mene kao pisca tiče, ni za uzor. Mogu se i kao uzor i kao „obvezna literatura“ za suvremenike zaobići i nadomjestiti čitljivim autorima. I za uzor, po svačijem ukusu, prikladnijima… Meni je kod tih pisaca, uzimam li ih kao uzor, mnogošto smetalo, a najviše ono što mi se činilo pretjerivanje u nečemu što je književnost, upotrebljavajući ga u razumnoj mjeri, oduvijek upotrebljavala. Primjerice, psihologizam i redukcija fabule! Psihologizam dan u mjeri i dalje mi je bio prihvatljiv, ali, kad je on nadomjestio tekst raznoliko strukturiran, nisam podnosio njegovu smušenu i nečitljivu dominaciju. Reducirati fabulu u pripovjedačkom djelu, može se, ali, ukloniti je sasvim iz djela, ne može. Bez priče pripovjedačkoga djela nema. Nema pričanja bez priče. Da tomu nekako doskoče, smislili su prozu. Ali je ta proza bila isto što i boza u smislu podvaljivanja nečega za ono što to nije – ovnovih jaja za bubrege…

Oslobodio sam se tih napasti i želje da pod svaku cijenu budem „ukorak s vremenom“. Prigrlio sam priču, suprotstavio se defabulizaciji, iskoristio sve tradicionalno naslijeđe u pričanju priče, potražio uzore u svemu vrijednomu, bilo kad da je nastalo, pronašao put do čitatelja i rekao ono što sam Kuljišu rekao – da te pisce ne treba nametati ni kao uzore našim piscima ni kao „obveznu lektiru našim učenicima i čitaocima“… Tek nekoliko godina nakon toga doživio sam od Kuljiša ono što sam doživio. U vrijeme kad sam, muko moja, postao nekakav političar, postrojen iza Tuđmana, a Tuđman su i njegove pristaše Kuljišu bili odbojni primitivci, Kuljiš je oživio moju uzgrednu rezervu prema „velikanima svjetske literature“ i protumačio je javnosti kao dokaz da sam ja nikakav pisac kad ne razumijem suvremene svjetske književne veličine pa sam, jednako kao u literaturi, nazadnjak i prizeman tip i u politici. Moram reći da su se tada, kad je to Kuljiš objelodanio, a oni prvi put čuli, mnogi pitali što mi bijaše kad to rekoh… Eto im, neka se sada upitaju što sam onomad davno rekao. Te pisce danas, kad je književnost sve više instant vezan uz trenutak i lokalitet, kad je postala sredstvo pouci i zabavi, osim znanstvenika i studenata, malo tko čita.

Kritika je u Vašim djelima zarana uočila sklonost digresijama i apelativnim iskazima, autorskim iskazima iz pozicije sveznajućega pripovjedača. Tako, pišući o Vašoj prvoj knjizi Svemu ima vrijeme, Luko Paljetak govori o „autorovim upadicama“, a Dalibor Cvitan o „sklonosti prema teoretiziranju“. Unatoč povremenim prigovorima za anakronizam zbog apelativnih iskaza ili za kompozicijske manjkavosti zbog digresija, Vi od tih književnih postupaka niste odustajali. Zbog čega su Vam ti postupci toliko važni? Kakvu oni imaju ulogu u Vašim književnim djelima?

Dajući prvenstvo priči i tražeći uzore u onim piscima koji su njegovali priču, pripovijedali radi priče i znali ju i ispripovijedati i koristiti za poruku, išao sam ususret čitatelju i na tom putu, u tom traženju, spoznao da je većina djela, koja su bila čitana u vremenu kad su nastala i nakon toga i djela koja nastaju danas a čitljiva su i čitana, neka vrsta zbirki pripovijedaka. Zbirki u dva kompozicijska oblika: jednom, da su to nekom vezom, čvrstom ili labavom, povezane po nečem srodne priče; i drugom, da su to sitne priče, njih mnoštvo i u sitnoći različitih veličina, ugrađene u jednu sveobuhvatnu priču. Dakako, postoje i djela sastavljena samo od jedne priče, ali postoje i ovakva, čiju sam kompoziciju predočio u te dvije inačice. Opredijelio sam se za priču u svakom slučaju, a koji ću oblik kompozicije priča odabrati – ležerno povezani niz po sličnosti, niz u kojemu priča izvire iz priče ili samo jedinstvenu priču – opredjeljivao sam se od djela do djela. Drugo je što je meni priča pasala, išla od ruke, što sam bio hereditarno obilježeni eglen. A ovo su bili racionalni razlozi koji su me navodili da na putu prema čitatelju idem koristeći priču u svakom obliku, i u cjelini, i u epizodi i u digresiji… U početku sam s tim imao teškoća. Za vrijeme komunizma, kad su odluku da se knjiga tiska u državnom poduzeću donosili recenzenti! Jedan je htio da se izostavi jedna, drugi druga epizoda, digresija ili umetnuta priča.

U nekoliko sam navrata imao i dopunske recenzente koji su presuđivali hoće li se uvažiti presude prethodnih recenzenata da se nešto izostavlja. Ponekad bih popustio i dopustio da se nešto izostavi, ali uglavnom dopuštao nisam. I sad vidim da sam bio u pravu gdje dopustio nisam, a u krivu gdje sam dopustio. Ti recenzenti, čini se, nisu shvaćali kako epizoda, digresija i ubačena priča – kako god, uza sve razlike, te oblike pričanja zvali – dekomponiraju književno djelo i razbijaju znatiželju čitatelja samo ako govore o nečem što nema veze sa srži djela, s glavninom, s cjelinom. A ako epizoda, digresija i umetak srž, glavninu i cjelinu djela dopunjuju nečim novim, onda ih one obogaćuju, i ne samo da čitatelja ne odbijaju, nego ga privlače i pažnju mu za djelo prikivaju, pažnju koja čeka nove dopune, nova iznenađenja. Često te – nazovimo ih skupnim imenom – dopunske priče preuzimaju na sebe ulogu središta, postaju i njegovo izvorište i njegova poruka za pamćenje, kao što je to slučaj sa „sječom klasova koji strše“ u romanu „Psi u trgovištu“. A to se događa i u drugim mojim romanima, u mnogima! Kad nešto, neka je obimom maleno, neka je dodano usput, postaje središnje i glavno!

S ovim što zovete apelativnim i autorskim iskazima, a Cvitan i Paljetak „sklonosti prema teoretiziranju“ i „autorskim upadicama“, imao sam dosta nesporazuma s tadašnjom kritikom – valjda i sa sadašnjom – koja je to autorovo iskakanje iz teksta držala znakom konzervativizma, literarnoga i sveopćega, jer je vladalo uvjerenje, ne znam otkuda bi poteklo ako nije preneseno od nekoga uzora preko granice, da autor u tekstu, u bilo kojoj formi bio, ne smije biti vidljiv. Meni je to skrivanje autora, kad je on normalnom čitatelju vidljiv u svakoj riječi, bilo nemoguće i nepotrebno. Od nevidljivoga se zahtijevalo da sve što ima reći reče bez svoga pojavljivanja, preko onoga što kazuje. Obrnuto od toga zahtjeva, ako pričam neku priču, u kom god je obliku pričao čak i u obliku iskaza, i, ponesen njezinim sadržajem, osjetim potrebu nešto reći, nešto moje i nešto što prelazi okvire priče i što će ostati u priči skriveno, ako ga ja izrijekom ne kažem – zašto to ne bih rekao. Zato da ne bih prekidao priču, zato da ne bih iz priče iskakao? Prvo, taj prekid dobit će funkciju ritma u funkciji predaha, a drugo, nemam se ja što otkrivati i što iskakati, ja sam tu, prisutan i vidljiv iza svake riječi… Ako pričam neku priču, koliko god umješno koristio sredstva pripovijedanja, uvijek je to monotono epsko guslanje. Zašto u jednom trenutku i u razumnoj mjeri epsko guslanje ne bih prekinuo, pa rekao koju mudru o onom što guslam, da čitatelj vidi kako ne mlatim praznu slamu, kako to što guslam ima dublje, smislenije i sveobuhvatnije značenje. Zašto ne bih, iako riskiram da se moj način pričanja nazove konzervativnim, a moju mudrost mudrovanjem… Kad danas čitam te moje apelativne iskaze, te moje upadice i to moje teoretiziranje – u mojim djelima ili kao citate u knjigama drugih autora – osjećam se manji od njih. Klanjam se pred njima i zahvalan sam konzervativizmu što sam ih u tijeku pričanja priča izrekao. Da ih tada izrekao nisam, nikad ih izrekao ne bih! I Bogu hvala da jesam! Oni su začin i miris, oni su sukus mojih priča. A da o odušku ojađene duše i ne govorim!

Andrić se znao sprdati s Krležom

U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme lome koplja oko toga koji pisci trebaju ući u lektiru po novom kurikulu, a koji ne. Iz perspektive autora koji je već za života ušao u nacionalni književni kanon, recite koji književnici dvadesetoga stoljeća, pod pretpostavkom da su takvi prijepori za ranija stoljeća već razriješeni, trebaju biti na popisu obvezne lektire?

Zato što je moje ime u optjecaju – makar ni jednom nisam pogledao kakav mi je status dan, ne želim o tomu ništa znati – ja sam u raspravama koje se o tom predmetu vode, i kad su me na to nagovarali novinari i kad su to od mene tražili ljudi iz HAZU, odbijao sudjelovati. Činilo mi se da bi se moji stavovi mogli shvatiti kao briga o statusu vlastitoga imena, a ne kao iskustvo srednjoškolskoga nastavnika. Pred Vašim ću pitanjem ustuknuti i reći samo dvije stvari. Jedna je vezana uz kurikul i uz polemiku koja je, i tim povodom i inače, u javnosti povedena, ima li Krleže mnogo ili malo, a druga na ponašanje živih književnika u povodu lektire u kurikulu. Ako prostorom što ga Krleži dajemo – misli se na broj sati i broj djela u lektiri – prezentiramo njega i njegovo djelo, što nije isto, mislim da mu, u odnosu što ga dajemo drugim piscima, dajemo prevelik prostor. Neka se to ne shvati kao umanjivanje vrijednosti njegova djela, već kao poravnanje prema djelima drugih pisaca, kojima je njegovim komoditetom, u svoj širini, prostor ili sužen ili potpuno oduzet; i neka se to ne shvati kao animozitet prema njegovoj ideologiji – čega kod mene ima obilje – jer ta ideologija, osim onoga što je skrahiralo, komunizam s klasnom borbom, ima podosta i onoga, briga o čovjeku i posebno o hrvatskom čovjeku, što valja visoko vrjednovati i trajno cijeniti. Ako mu, pak, dajemo veliki prostor da bi svojim djelima prezentirao vrhunske književne domete vremena u kojemu je stvarao, u svim rodovima u kojima je stvarao, u eseju, kritici, žurnalistici, lirici, pripovijedanju i drami, onda ne samo da činimo nepravdu onima koji su u tim rodovima pojedinačno veći od njega, nego i dajemo krivu sliku o našoj književnosti njegova vremena. Miodrag mi je Bulatović pričao da je Ivo Andrić, uz očitu, iako suzdržanu sprdnju, često znao reći „da je Krleža naš najsvestraniji pisac“.

Bulatović je to tumačio tako da je Andrić želio kazati kako Krleža jest svestran, ali je u svemu što stvara ispod razine onih koji stvaraju samo u jednoj književnoj vrsti, poput njega, Andrića, u pripovijedanju. Možda je Bulatović smislio trač, što dvojim, i krivo interpretirao Andrića, ali jedno od toga trača ostaje, da je Krleža isti sadržaj pretakao iz jednog roda u drugi, da se ponavljao, i da je postigao književni vrhunac samo u jednom dijelu svoga dramskog stvaralaštva, nešto manje u pripovijedanju, a još manje u lirici. Za te književne vrhunce treba mu osigurati prostor u kurikulu, a ono drugo, na čemu se dosad širio, treba dati onima koji su te vrhunce postigli, pojedinačno, u drugim vrstama. O Krleži i prostoru što ga zauzima u kurikulu i javnosti za sada samo to, a o ostalom, ako mi se bude dalo, nekom drugom zgodom, na nekom drugom mjestu… Da nešto sitno ovom dodam! Neka sam rekao što sam rekao, s prostorom što ga ima, bio uzak ili širok, s prostorom što će ga imati, koliki god bio, za mene Krleža, s ideologijom i bez ideologije u prtljagi, nije sporan, niti će kada biti. Bio je izdanak svoga revolucionarnog vremena. Za mene su sporni krležijanci. Ne oni nekadašnji, koji su ga slijedili i, uglavnom, nisu shvaćali, već ovi sadašnji koji se trude u njemu održati živim vlastiti komunizam i vlastito jugoslavenstvo. Čega bi se on sam u svojoj zrelosti najradije bio odrekao da se odreći mogao, da ta guba nije srasla s njegovim književnim djelom i ovladala njegovim životom, pa je ni od sebe ni od svoga djela nije mogao odvojiti. Pokojni mi je Tuđman znao često reći: „Ivane, zapamtite, većeg Hrvata od njega nisam vidio, obrazovanijega čovjeka od njega nisam susreo, ali se ni s većom kukavicom od njega nisam susreo.“ Ja bih mu odgovorio: „Predsjedniče, ako je u vučjem vremenu i u vučjoj jazbini morao dočekati starost i napisati što je napisao, mogao je samo ako je bio kukavica. U vučjim vremenima i vučjim jazbinama, gdje svatko na svakoga čakiju poteže, kukavičluk je oblik najviše mudrosti.“

A o kolegama u najboljim stvaralačkim godinama i njihovoj vrućoj želji da im knjige postanu lektira kurikuluma! Ja mogu shvatiti što uvrštavanje svojih djela u tu lektiru vide kao otvaranje mogućnosti veće zarade na njima. Knjige će im se više čitati i zato bolje prodavati. Ali ne shvaćam kako ne vide da je pisac u lektiri upokojen pisac, za kojega široka čitalačka publika, kojoj nitko obveznu lektiru ne propisuje, slabo mari, pa će od lektire u kurikulu biti više na gubitku nego na dobitku, čisto novčano gledano. I, najzad, kako prema upokojenju, neka je i u kurikulumu, nemaju odbojnost? Kakvu ja sam imam čak i u starosti!

Kako je Tuđman složio potomke ustaša i partizana

Bili ste bliski s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Iz te činjenice izvire niz pitanja, a postavit ćemo ih nekoliko. Prvo, što je toliko snažno i moćno u njegovoj politici bilo da ga njegove pristaše i danas uzimaju kao mjernu jedinicu svake suverenističke politike? Što je, pak, s druge strane, toliko odbojno njegovim protivnicima, onda i danas, bilo kod Tuđmana da ga također ne mogu zaboraviti i posežu za njim kao mjernom jedinicom neprihvatljive politike?

S tim sam se pitanjima u punoj oštrini, jer sam ih do tada zaobilazio, susreo onu noć kad su me pozvali da dođem u Sabor, gdje se okupilo državno i stranačko vodstvo, i rekli nam da je Tuđman umro i da smo unaprijed bez njega. Predsjednik Sabora, koji je po odredbi Ustava zauzeo i mjesto predsjednika države, dok se ne izabere novi predsjednik, saopćio nam je da obitelj u vezi s protokolom pokopa ima samo jedan zahtjev. Da pokojniku posljednju riječ nad otvorenom rakom – ne neki od dužih govora, koji će se održati pred mrtvačnicom, po protokolu što ćemo ga mi napraviti, već kratak govor, prije nego će se mrtvački sanduk spustiti u raku – održim ja. Nakon čega će zavladati muk u kojemu će se čuti samo ono što će grobari činiti. Vijest me je o smrti, makar sam ju očekivao, pokosila, a želja obitelji da mu ja kažem posljednje zbogom iznenadila. Jer ja nisam zauzimao visoki položaj ni u državi ni u stranci, jer su moji odnosi s njim bili dobrim dijelom u privatnoj sferi i jer mi o toj mogućnosti nikada nitko nije ništa spominjao, ni u vremenu prije nego je dospio u bolnicu, kad sam se s njim i pojedinim članovima obitelji nerijetko viđao, ni u vremenu kad je zalegao u smrtnu postelju. Što je, tu je! Samo kad bih s uma sišao, želju obitelji, pogotovo ako je u toj želji nešto i od njegove želje bilo, ne bih ispunio. I Bog me sačuvaj te ludosti, dao znati, što će se uskoro pojaviti kod mnogih, da ga se odričem, da se, kako se ono kaže, od njega distanciram. Nikad, ni u sitnici! Jer je sitnica! A od krupnijih stvari, nemam se od čega distancirati!…

U muku koji je nastao kad je predsjednik Sabora priopćio želju obitelji, osjetio sam da bi u vremenu što slijedi, u izborima koji su stajali na vratima, neki od prisutnih mogli želju obitelji protumačiti kao priželjkivanje da me vide kao njegova nasljednika, pa sam društvu, pristajući na riječ nad rakom, kazao da od večeras prestaje moja pretenzija, koje ni do sada nije bilo, na bilo koju političku dužnost. Ja sam u politici bio po njegovoj želji, uz njega i zbog njega; kad je otišao on, otići ću i ja; neka me ni na kakvu izbornu listu više ne stavljaju… Nisam imao dvojbe da li prihvatiti želju obitelji, nisam sumnjao da moj odlazak iz politike družina ne će rado prihvatiti, jedva su dočekali manju konkurenciju, ali je ostala zabrinutost što reći nad rakom i lijesom u tih par minuta što će mi biti dane. Imao sam što, ako riječ koncipiram kao nabrajanje, ali ja nabrajati nisam želio. Želio sam izložiti srž, ganglij koji sve povezuje i koji sve hrani životom, i tu srž, taj ganglij izreći u nekoliko riječi. Prebirući mnogo toga, zaustavio sam se na pomirenju, koje je u to vrijeme, vrijeme njegove bolesti i smrti – pošto je odigralo svoju ulogu, da prvi put u ključnim trenucima povijesti Hrvat nije ratovao protiv Hrvata – banalizirana i proglašavana neostvarivom ludošću. Kod toga sam se zaustavio, to sam nad grobom rekao i otada pred tim stojim kao pred onim što me je, nakon stanovite suzdržanosti, uz Tuđmana vezalo i što je za me i danas „mjerna jedinica svake suverenističke politike“.

Nacionalno pomirenje kao instrument s kojim je jedino moguće ostvariti oslobođenje u ratu i punu suverenost u miru. Mislio sam, govoreći nad otvorenim grobom, da će to izmirenje ići nešto brže, ne prebrzo, ali, evo, vidimo, i sada se mirimo i tko zna dokle ćemo se miriti. Sreća Božja, da se u prepirki mirimo, da se ne tučemo međusobno; zlo bi bilo kad bi se svađali i tukli međusobno. Do čega, nadam se, jer su temelji, od Tuđmana postavljeni, čvrsti, ipak, uza sve želje zločestih ljudi, ne će doći. Što je za Tuđmana bilo nacionalno izmirenje i kako ga je, imajući ga u vidu i kao konačan cilj, koristio kao instrument ostvarenja toga cilja, što svi, ni na jednoj ni na drugoj strani, nisu zapažali i nisu prihvaćali.

Najprije nekoliko natuknica o porijeklu ideje hrvatskoga nacionalnog izmirenja kao tvoračke snage u osnivanju samostalne Hrvatske. Još u vrijeme komunizma, kad je bio u punom zamahu i kad se mislilo da je pronađena njegova, samoupravna, inačica koja će držati vodu i trajati vječno, ta se zamisao javila paralelno i u desnoj i u lijevoj ilegali, u priprostom obliku, kao da će hrvatska državna samostalnost biti ostvarena kad se slože potomci komunista i ustaša. Na jednoj razini i na drugoj: kad se udruže potomci domobrana i partizana. To je bilo svetogrdno, gledali ga pravovjerni s jedne ili s druge strane. Od onih koji su sudjelovali na strani antifašističke koalicije u ostvarenju Hrvatske kao jugoslavenske federalne jedinice i onih koji su ostvarivali Hrvatsku samostalnu državu boreći se na strani sila fašističke osovine. Štoviše, tima što su tu ideju i u lijevoj i u desnoj ilegali promicali, bilo je svejedno hoće li tako ostvarena hrvatska samostalna država imati komunističko ili kapitalističko uređenje, hoće li biti u komunističkom lageru ili će pripadati kapitalističkom zapadu. Čim ju je Tuđman izvukao iz ilegale, dao joj svoje tumačenje i počeo ju provoditi u praksi, postavljeno je pitanje porijekla te ideje, ne da bi se udovoljilo radoznalosti, već da bi se po porijeklu donijela odluka o njezinoj vjerodostojnosti, o njezinoj ostvarivosti. Zapravo, da bi ju se po porijeklu diskvalificiralo! Pronađeni su ovi i oni, ovakvi i onakvi, koji su tu ideju u ovoj ili onoj prilici zagovarali, ali ni za jednog od njih nije se moglo kazati da je toj ideji tvorac, ona je postojala prije njih, oni su se s njom samo poslužili. Istina je od davnina – i u tom se gnijezdu ta ideja izlegla – da jedan narod, želi li steći državnu samostalnost, unutar sebe mora biti izmiren, sasvim ili pretežito, kako bi udružio svoje snage, primirio unutarnje rivalstvo i spriječio svaki pokušaj protivnika da rivalstvo potpiri i snagu naroda umanji. Ta ideja vodilja, ta pretpostavka osamostaljenja slabašna je i nemoćna ako nikne i oživi u jednoj glavi ili u malom broju glava. Ona postaje djelatna kad se useli u duh i misao velikog dijela naroda.

Može se pogađati kad je Tuđman prihvatio pomirbu, ali ostaje čvrsta činjenica da je ona, kad je on počinje pretvarati u polugu postizanja samostalnosti i cilj samostalnosti, u hrvatskom narodu, i u dijelu obilježenu endehazijom i u dijelu obilježenu partizanijom, dobrano oživjela; ne od svih i prihvaćena, ali raširena do mjere da se s njom u politici može poslužiti. I on će se s njom poslužiti. Što ne će ići lako, što će ići veoma teško, što će iziskivati stalnu brigu i izazivati stalne potrese – do kraja njegova života i nakon njegove smrti. Do danas! Kod takvog stanja stvari – da je pomirenje postignuto u narodu i prije nego će ga on pretvoriti u instrument i dati percipirati kao cilj i da ga je on kao instrument iskoristi a kao cilj postigao – zaludan je posao tvrditi da je Tuđmanovo pomirenje neprovedivo, jer da se ideologije – kao da ih je on mirio – nikad ne mire. On je narod mirio, a ideologije potiskivao kao prokletstvo narodnih podjela! Evo kako!

Ubrzo će se pokazati, ako ne i na samom početku, da su za pomirenje, kod obiju strana istovremeno, potrebne određene pretpostavke i u, recimo tako, teoriji pomirenja, i u stavovima i u osjećanju pojedinaca koji na pomirbu, prema toj teoriji, pristaju. Ako si sudjelovao u ostvarenju endehazije ili si po nekomu i nečemu baštinik njezinih stečevina, želiš se pomiriti s onima koji su sudjelovali u ostvarenju Hrvatske kao jugoslavenske federalne jedinice, ili si po nečem i nekomu dionik njezinih stečevina, moraš krenuti od toga da si ti, ostvarujući endehaziju, kao i onaj s kim se miriš, ostvarujući federalnu jedinicu, djelovao unutar jednoga od dvaju totalitarnih režima, fašističkom i komunističkom, radeći na istoj stvari, na uspostavi, neka i u dva oblika, hrvatske državnosti. Pri tom, u drugom koraku, kao što se ti odričeš fašističkoga totalitarizma unutar kojega si djelovao, tako se i on odriče komunističkoga okvira unutar kojega je djelovao. Nalazite se na onomu što vam je, i jednom i drugomu, bilo zajedničko – na ostvarenju hrvatske države, kolika god bila razlika između samostalne (navodno samostalne) i federalne, da biste zajedničkim snagama stvorili i demokratsku i hrvatsku državu. Sad samo obrni, pa počni od onoga koji je sudjelovao u komunističkom totalitarizmu i završi na istomu, na djelu stvaranja i demokratske i hrvatske države. Eto, tako bi to pojednostavljeno izgledalo! Kad gledaš, jednostavno kao „pasulj“; a kad realiziraš, tvrdo kao sam vrag! Gdje ne ide?

Nije išlo, zapelo bi, kad bi obje strane, i endehaška i partizanska, pristajući na izjednačenje da su obje djelovale u okviru totalitarnih režima koje treba odbaciti i prihvaćajući angažman oko stvaranja demokratske Hrvatske, trebale pristati i na jednakost onoga što su radile u okrilju komunizma i fašizma. Svaka je od dviju strana, svaka za sebe, tražila mrvicu prednosti, samo mrvicu, pa bi se moglo reći da nije išlo lako, da je bilo lomova, zbog mrvice prednosti. Da to zbog mrvice prednosti ni danas ne ide!… Strana obilježena endehaškom prošlošću pravo na mrvicu prednosti svojatala je na osnovi vlastitoga mišljenja, što joj je druga strana osporavala, da se ona zauzimala za nezavisnu državu, štoviše, i ostvarila ju, a ne za mizernu federalnu jedinicu u prezrenoj Jugoslaviji. A strana obilježena suradnjom s komunistima pravo je na mrvicu prednosti temeljila na svom mišljenju, što joj je druga strana osporavala, da je komunizam u zamisli bio dobar, a u izvedbi je griješio, dok je fašizam bio loš i u zamisli i u izvedbi, pa oni koji su komunizmom obilježeni, trebaju proći s malo manjom negativnom ocjenom. Oni koji su, na jednoj i drugoj strani, odustali od mrvice prednosti, koji su spoznali njezinu neutemeljenost, pristali su na pomirenje i išli čvrsto za Tuđmanom, a oni koji od mrvice prednosti u svoju korist nisu odustajali, već su ju pretvarali u krupnu stvar, ukopali su se u toj prednosti, i na pomirenje nikada iskreno, punim srcem, nisu pristali. I kad bi deklarativno pristali! Neki, na obje strane, ni deklarativno nisu pristajali. Ti su na jednoj strani postajali „antifašisti“, koliko sam vidio, komunisti po mentalitetu, ali po imenu nikada; a na drugoj „ekstremni nacionalisti“, koliko mi je poznato, obilježeni ustaškim mentalnim sklopom, ali ustaškim fašističkim naslijeđem i imenom nikada… Šteta da na pomirbu nikada nisu pristali, ali je za pozdraviti što se ni jedni ni drugi, budući da su sljednici nasilnih totalitarizama, nisu laćali nasilne političke borbe. Prihvatili su demokraciju i kad pomirbu nisu! Prihvatili su dekoraciju, u čemu bi se, ipak, uz malo natege, mogao pronaći i blagotvorni utjecaj nacionalnog pomirenja.

Koliko sam puta imao priliku slušati Tuđmana, u službenom i neslužbenom govoru, kad bi, u teoriji i na primjerima, tumačio onima oko sebe koji su imali endehašku prošlost i naslijeđe, kako su i mnogi hrvatski komunisti i partizani imali nacionalno osjećanje i ciljeve. Isto tako, ako su slušatelji oko njega bili po porijeklu i naslijeđu obilježeni komunizmom i partizanstvom da obilježenima endehaškim duhom treba zamjeriti što su se uprljali suradnjom s fašistima, ali i priznati da su tražili samostalnu hrvatsku državu pod bilo kojim okolnostima, makar i pod cijenu suradnje s fašistima, čiji su ciljevi, na kraju krajeva, bili protivni njihovima. Nije da to kod mnogih nije prolazilo, prolazilo je; ali je bilo i onih, i na jednoj i na drugoj strani, kod kojih prolazilo nije. To ga je ljutilo i tu vrstu tuposti nije podnosio. Pribojavao se njezine razorne sljepoće – da će nas ponovo uvaliti u međusobni obračun. Boljelo bi ga kad bi na osobni račun čuo prigovor da nije predodređen obnavljati samostalnu hrvatsku državu – jednu je već rušio s puškom u ruci – jer je bio komunist, partizan i Titov general; boljelo bi ga kad bi od „antifašista“ čuo prigovor da ih je izdao, da je od komunista i partizana postao ustaša – jer je mislio i osjećao kako je po jednom, po hrvatstvu, ostajao uvijek isti, sebi dosljedan, što je dopustio i svakom drugomu, prilazio mu slijeva ili zdesna.

„Ivane,“ govorio bi mi, „ne razumijem kako to neki ne mogu shvatiti. A tako je lako!“

„Predsjedniče“, skretao sam na šalu, „pitanje je biste li i Vi shvatili, da Vas komunisti nisu strpali u zatvor. A bi li shvatio i jedan komunist – i sebe među njih ubrajam – da se još u samoupravnom socijalizmu s komunistima nije sukobio i spoznao kakav je taj samoupravni socijalizam gledan od strane čovjeka koga komunizam progoni.“

Kad je Plenković utemeljio ono svoje povjerenstvo za raščišćavanje prošlosti na čelu s akademikom Kusićem, nekim članovima toga povjerenstva – među njima nije Kusić, on po toj stvari akademik nije – koji su moji dobri znanci i koji predmet dobro poznaju, kao čovjek koji s tim – a radilo se o poravnanju – ima određeno iskustvo, rekao sam za dopuštanja, kojih treba biti što više, i zabrane, kojih treba biti što manje, da ih daju objema stranama jednako točnošću apotekarske vage i da ni jednoj strani ne dopuste ni mrvicu prednosti, objašnjavajući im što je to konkretno, ta mrvica prednosti, i kako će se ona, dopuste li ju, pretvoriti u krupnu razliku koja će onemogućiti dogovor. Plenkoviću se dogodila zvijezda petokraka kao mrvica prednosti lijeve opcije. Bojim se da nije shvaćeno o čemu sam govorio, o kakvoj se mrvici prednosti radi, koja, čim se dopusti, dogovor pretvara u ništa, jer se kroz rupicu napravljenu za mrvicu probija čitava bagaža. Ipak, po onomu što sam u materijalima vidio, čini se da su neki stali na put mrvici prednosti, ali ju zaustaviti nisu uspjeli i zato je sve što je povjerenstvo napravilo moralo ostati samo platforma za daljnje razmišljanje. Ništa koje je trebalo postati bar nešto!

Je li Plenković išta Tuđmanovoga pročitao?

Vidljivo je da se danas mnogi deklarativno pozivaju na Tuđmana, primjerice aktualni predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, aktualna predsjednica, a po sadržaju to je nešto posve drugo od Tuđmanove politike. Da je tako, svjedoči činjenica kako oni svojim potezima izazivaju podjele i tenzije u cijelom društvu, čega kod Tuđmana uopće nije bilo. Čini li Vam se zapravo da što se oni više pozivaju na Tuđmana, duha njegove politike je zapravo sve manje?

Ne samo da je dopustivo nego je i jedino moguće da neki političar, proglašavajući se sljednikom politike svoga predšasnika na istom mjestu, naslijeđenu politiku, budući da ju provodi u novom vremenu, u novim okolnostima, obilježi vlastitim pečatom, da to, neka je u osnovi naslijeđena, bude njegova politika. Ali mu se ne može dopustiti prolaz bez upozorenja i ostaviti ga bez posljedica, makar bile i samo prigovor, ako politiku čijim se nasljednikom proglašava izokreće naglavačke toliko da ona postaje suprotnost politici na čije se naslijeđe poziva. Kao što se dogodilo Plenkoviću, ne u cijelom političkom spektru, već u nekoliko bitnih segmenata, koji će poljuljati stabilnost, njega, stranke i politike koju vodi. Stabilnost za koju se opravdano toliko zauzimao… Izopačenja su počinjena, nužno ih je rasvijetliti i vidjeti u čemu se sastoje; kazna je pala, nema nego prihvatiti ju i učiniti nešto da se ne ponovi. Na jedino mogući način: da se izopačenja isprave, ako se ikako mogu ispraviti. A nije belaj da ne mogu! Kad se bratska srca slože, i olovo plivat može! A sad u sredinu stvari! Glasač je HDZ-a procijenio da je Plenković pogriješio i da ga treba kazniti. Budući da će kazna ići preko HDZ-a, najbezbolnije za njegov HDZ, na izborima čiji će gubitak njihovu HDZ-u nanijeti najmanju štetu. Postoji predrasuda o HDZ-ovu biraču, da je to neosviješten birač, da glasuje bez razmišljanja o vrijednosti osoba na glasačkom listiću, glasuje za bilo koga ako mu ga vodstvo stranke na listu stavi. To je zabluda kojoj je oslonac u činjenici da se glasačko tijelo regrutira u pučkim slojevima naroda s nižim prosječnim obrazovanjem. Ali se pri tom zaboravlja da to glasačko tijelo živi u obiteljima koje su međusobno vezane srodstvom i prijateljstvom i da te obitelji žive život, pa i politički, s raznosmjernom izmjenom informacija, svake vrste, pa i političke. U tom se informacijskom krugu, vezani prijateljskim i rodbinskim povjerenjem, nalaze pomiješani i oni sa završenom pučkom školom i oni sa završenim sveučilištem, pa informacije imaju solidnu stručnost.

Kad oni u takvom informacijskom okruženju zaključe – ne obvezujući na zaključak nikoga, samo pružajući informaciju – da je netko skrenuo s pravog puta, s njihova puta, i da ga treba kazniti, onda će toga, ne svi, jedan dio od njih – sigurno kazniti. I to se dogodilo Plenkoviću, a ne crni labud. Ako to, ipak, samo upozorenje, crni labud nije!…Odlučili su mu uskratiti podršku i kaznom ga, najmanje bolnom za HDZ, upozoriti neka ne iskrivljuje Tuđmana. Tko tu njihovu odluku nije vidio dan uoči izbora – valjala se po cesti i vrištala – taj je bio gluh, slijep i glup. Taj nije znao kakve je duševne turbulencije doživljavao glasač HDZ-a za bilo koga da je glasovao, za svoj HDZ, za neku drugu stranku ili ostao kod kuće. Ja sam teže dvojbe na bilo kojim izborima nisam doživio!

Svi smo znali da je Plenković učenik institucija EU i govorili neka je, trebaju nam ljudi koji znaju što se ondje radi i kako ondje raditi valja; svi smo znali da ja Plenković eksponent, ne što bi ga netko eksponirao, nego što se sam eksponirati želi, EU i da otuda dobiva nadahnuće i govorili neka je, to je pozicija s koje pored doprinosa općoj koristi i svojoj zemlji može biti od koristi; svi smo to znali i odobravali mu ono što jest i što čini, ali kad je, govoreći odmjerenom intonacijom čitavo vrijeme od nastupa na predsjedničku dužnost, glas podignuo do plafona i govor pretvorio u dernjavu tek na izbornom skupu, obarajući se na suvereniste i suverenizam, upitali smo se što je sad ovo i odgovorili da je pretjerao. Napad na suvereniste, izbornu koaliciju s tim imenom i privrženike te politike u svjetskom i europskom prostoru s takvom argumentacijom – da je suverenost ostvarena kad je ostvarena državna samostalnost, da je to potrošena tema i da se na nju nije potrebno vraćati – nametnuo je pitanje je li taj čovjek, u vezi sa suverenizmom i globalizmom, išta od Tuđmana pročitao ili, usput, od nekoga o tomu čuo. Ako ništa drugo ni čuo ni pročitao nije, mogao je pročitati ono što Tuđmanu piše na postolju spomenika – da se svijet globalizira, ali i individualizira – iz čega se dade pročitati da će briga oko suverenosti u globaliziranom svijetu tek početi kad se državna samostalnost stekne. Glasač je HDZ-a taj bijes na suvereniste i suverenizam shvatio kao izvrtanje Tuđmana naglavačke, podsjetio se da je Plenković to isto i do sada u više slučajeva činio i uskratio mu podršku, pa ako je na izbore izišao, glasovao za suvereniste gdje god oni po njegovu sudu bili, jer je to bila, što se globalizacije i individualizacije tiče, i Tuđmanova politika. Iz tog je gnijezda crni labud poletio!

Posebno današnji političari pokušavaju kopirati Tuđmana u tzv. politici pomirbe. Rezime je sljedeći: u vrijeme Tuđmana pomirbe je doista i bilo, makar uz činjenicu samo potisnutih a neprevladanih podjela, danas, pak, nikad podjele i nepomirljivost nisu bile veće. Vaš komentar?

Ne bih želio razgovor o Tuđmanovu naslijeđu širiti na druge političare, zadržimo se na Plenkoviću. Nisam rekao sve što imam reći, baš u vezi s pomirbom… Prije nego će nastupiti na mjesto predsjednika HDZ-e i predsjednika vlade, tijekom nekoliko godina imao sam par ugodnih susreta s Plenkovićem. Dopao mi se taj pametni, pristali, elokventni i obrazovani čovjek. Ciničan i superioran! Poželio sam ga vidjeti na ćelu HDZ-a pa sam ga nagovarao da se oko preuzimanja toga mjesta potrudi. On je to odgađao do pogodna trenutka i vjerovao u ono što su mu rekli – da će njegovo vrijeme doći. U razgovorima koje smo vodili, mahom u četiri oka ili u prisutnosti zajedničkoga prijatelja, ostalo mi je nejasno kojem svjetonazoru taj čovjek pripada, ni u minimalnom dijelu nije ga otkrivao. Mislio sam, ništa posebno, kao i većina HDZ-ovaca, malo desno malo lijevo, više tamo nego ovamo, pa po srijedi nešto nacionalno i pokoja osobna odrednica. Kad je – po Junckerovu predviđanju – „došlo njegovo vrijeme“ i on zauzeo položaj prvoga u HDZ-u i u Vladi pa izjavio da, navodim po sjećanju, ideološka i svjetonazorska pripadnost ne trebaju biti smetnje ni prednost kod sklapanja koalicija među strankama u bilo kom trenutku i na bilo kom mjestu, u takvomu sam gledištu prepoznao, zamaskirane, njegovu ideološku i svjetonazorsku pripadnost. Netko bi brzopletan i bez mog iskustva s tim naprečac presudio da čovjek nema ni ideološkog opredjeljenja ni svjetonazorske opredijeljenosti, da pliva od tamo do ovamo, slobodan i ni za što vezan. Ja sam prosudio drukčije, da je taj čovjek izvorno komunist koji se transponirao u bezidejnog administratora koji život u razlikama političkih stavova ne doživljava kao demokratsku blagodat, pa teži prema poništenju tih razlika tako da im osporava značenje i da ih, podsvjesno, nivelira i pretvara u komunističko jednoumlje.

Odlučio sam s tim čovjekom – kakav mi se ukazao, ne imati unaprijed nikakav posao i nikakav kontakt. Poslao sam mu čestitku na dužnostima koje je prihvatio i u toj mu čestitci rekao – po sjećanju navodim – da političar ni svoju ideologiju ni svoj svjetonazor ne treba isticati prije svakog novog političkog koraka, ali da se svaki politički korak ili začne ili okupa u njegovoj ideologiji i svjetonazoru. Izlazeći od njih od njih blagoslovljene!… Nije mi na telegram odgovorio, a ako se otada slučajno nađemo u blizini, na istom mjestu, pravimo se i ja i on kao da se nikad poznavali nismo. Štoviše, izbjegavamo rukovanje! Meni je to zabavno i nimalo se ne ljutim, a kako on to doživljava i zapaža li to uopće – ne znam. Iz Središnjice HDZ-e povremeno mi stignu pozivnice da dođem na svečane skupove, ali dosad na njih ni jednom nisam došao. Ne durim se, uvijek se nađe nešto važnije – i dobro je da se nađe. U dva sam se navrata u javnosti oglasio – na početku kad je počinio prvi pogrešan korak i pred europske izbore kad je slijedila kazna za taj prvi krivi korak – inače sam odustao od javnih poduka, nije to moj posao i moje poduke nikomu ne trebaju; odustao sam i od javnih protivljenja, zato jer sam znao da je samouvjeren čovjek sa osjećanjem misije, kao i svi oni kojima, i ne htijući, izvorno pripada, pa će i opasku i protivljenje dočekati sa ciničnim prezirom i omalovažiti onoga koji mu prigovor upućuje, kao da mu je rival… Ono što sam zapažao govorio sam prijateljima i pitao se zna li Plenković što čini: stati na čelo HDZ-a i izjavljivati da su ideologija i svjetonazor zanemarivi!

Zna li on da je od nastanka HDZ-e držati balans između lijevog i desnog značilo držati obje poluge vlasti u toj stranci, zapravo, u tom pokretu, koji po tom, kad ravnotežu unutarnju održava, drži vlast u zemlji. I zna li on da to, držati obje poluge, ne znači ni obuzdavati, ni izbacivati iz stranke ni gurati na marginu pojedinca iz kruga dva stranačka sastavna dijela, već u prvomu redu davanje ravnomjerno prostora djelovanju jednoj i drugoj opciji! I zna li on, ako se proglašava Tuđmanovim slijednikom, da to što čini – istiskuje desnicu i kloni se desnice – nije bila Tuđmanova politika, da je to protivno njegovoj politici unutarstranačke pomirbe – jedne od dva vida pomirbe – koju je, zbog održavanja vlasti HDZ-e , iznad svega poticao!… Odlučan da s njim ne komuniciram, gledajući što čini, toliko sam mu puta poželio reći: „Ne, Andrija“, kako sam ga inače oslovljavao, „ne činite to! Tuđman to nikad ne bi učinio! Siječete jednu od dvije grane na kojima stojite!“ Nisam, i sada to činim, kad je s progonom desnice u stranci i u državi „dotjerao cara do duvara“. A uz to ću reći i još nešto.

Odmah u čelo, Plenković je, sudeći po progonu i animozitetu prema desnom i desničarima što ga je provodio i što ga je pokazivao otkako je na čelu HDZ-e i vlade – ponašanje prema Karamarku, izgon Hasanbegovića i Esih, odstranjenje Glasnovića, raskid koalicije s Mostom, izgon Milinovića, dugotrajno koškanje s Brkićem, istambulska konvencija, Marakeški sporazum i još mnogo toga – onaj od političara koji baštine, kao iskustvo ili kao naslijeđe, lijevu ideologiju i svjetonazor; koji su pomirbu s desnom opcijom prihvatili deklarativno, ali je nisu doživjeli kao izjednačenje u nesreći, sebe što su pripadali komunizmu i desničara s kojima se mire da su pripadali fašizmu, i sreći da su se našli zajedno na hrvatstvu u demokratskom okruženju i natjecanju. Onaj od političara koji dolazi s lijeva i deklarativno prihvaća pomirbu, ali ni u deklarativno prihvaćenoj pomirbi ne želi izjednačenje s desnicom, pa za svoju opciju traži mrvu prednosti, i s visoka gleda one zdesna uzimajući pravo da ih proglasi nacionalističkim ekstremistima kad god mu se to svidi. Ako ni zbog čega drugoga, da udovolji svom animozitetu! I svojoj superiornosti, zbog famozne mrvice prednosti lijevoga nad desnim!… Razumije se da postoje i obrnuti slučajevi, desnog političara, koji se prema ljevici ponaša na istovjetan način: pomirbu prihvaća deklarativno, ali je ne doživljava kao zajedništvo u potpunoj izjednačenosti… Po mome iskustvu, takvima, dolazili s lijeva ili s desna, ako nisu u poslanju da stranku iznutra destruiraju, u HDZ-i mjesto nije. Njihovo je mjesto u nekoj drugoj stranci, u nekoj od onih u lepezi stranaka, gdje se o pomirbi ne vodi računa, gdje se od mrve prednosti u svoju korist stvorila krupna stvar, konj za jahanje u političkom boju, pa makar ta mrva bila i čista fikcija.

Plenković je od dolaska na čelo vlade i HDZ-a – slijedeći samo deklarativno prihvaćeno pomirenje, vlastiti osjećaj lijeve superiornosti i svoj načelni animozitet prema desnoj politici – sustavno marginalizirao, ostracirao ili koristio samo kao glasaću mašinu unutar svoje stranke, a tjerao od sebe kao koalicijske partnere, ako ih je u toj funkciji zatekao, ili odbijajući s njima koalirati zamjenjujući ih sklapanjem koalicija sa stranama i strankama HDZ-i suprotnog svjetonazora, tako očito i tako temeljito da se u javnosti stekao dojam, za što je od ljevičara dobio gromoglasne aplauze, da je desnicu i odbio od sebe i gotovo dokrajčio. A u stvari čovjek je zaratio sa desnim biračem, pretežitim biračem HDZ-e! Na radost ljevičara!… Premda je na europskim izborima ponudio listu, desnom biraču, donekle prihvatljivu – što će spriječiti veću katastrofu – desni mu je birač HDZ-e uskratio podršku. Ne zbog liste – o čemu se sada u HDZ-i rado raspravlja – već da njega osobno upozori na progon i otklon od desna i animozitet prema desnici u načelu. Upozorili su ga tako da je dio njih koji je i dosad izlazio na izbore, izišao i ovaj put, ali nije glasao za njega – nije omaška, baš za njega, a ne za one na listi – a dio koji dosad na izbore nije izlazio, ovaj je put izišao i glasao za neku drugu konzervativnu listu, bilo ih je nekoliko i sve su na izborima solidno prošle. I tako, umjesto da desnicu dotuče ili prevesla žednu preko vode, on ju je oživio i odvojio od HDZ-e! Na svoju štetu!

Ako u HDZ-i ostane sve kako je dosad bilo, ako se nastavi unutarstranačku desnicu progoniti i marginalizirati, a vanstranačku od koaliranja s njom odbijati – što će samom Plenkoviću biti teže sprovoditi nego do sada, jer je pročitan i otpori će se povećati – ako se Plenković ne povuče i ne preda vlast onomu koji stranku unutar sebe može objediniti i učiniti je privlačnom za desne koalicijske partnere, može se obrazac postupanja desnih birača iz europskih izbora obnoviti na parlamentarnima. HDZ-a će u tom slučaju izgubiti državnu vlast i, ono najgore, stranka će se, pokret će se, sastavljen od dvije stapke, desne i lijeve, podijeliti na dvije antagonizirane stranke na desnom krilu državne desnice. Što je bila davnašnja želja protivnika HDZ-e. Još u vremenima kad su apodiktički, u ime demokracije, tražili da od pokreta prijeđe u stranku ili stranke. Žalosti me kad vidim da neki ljevičari nad tom mogućnošću likuju kao da u Plenkoviću prepoznaju svog djelatnika na privremenom poslu u HDZ-i.

Nadam se da hadezeovci koji su se za pomirbu izjasnili, koji su napustili ono otkuda su došli i koji su se lišili naslijeđa koje je otuda poteklo, a pomirbu proživjeli na opisan način, neće skrštenih ruku gledati izgon desnice iz stranke i dočekati razlaz pokreta – stranke na narednim izborima. Neka se u stranci promijeni odnos prema unutarnjoj i vanjskoj desnici ili neka se Plenkovića privoli da se mirno i legalno povuče uz pouku da je, u zrelim godinama stranku birajući, izabrao pogrešnu. Izabrao je onu koja će ga prva dovesti do vlasti, a ne onu koja se srcem bira i gdje je „sve po mom“, pa makar te do vrha vlasti nikad ne dovela.

Damir Pešorda, Ivica Marijačić/HT/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo