Režimske provladine Novosti srbijansko-populističkom metodom i kontinuiranom protuhrvatskom uređivačkom politikom pronašle su u Zagrebu „ustaške studije“ i tako s ocjenom i revnošću pretekle svetosavsku političku stranku (SPC), Srbijansku akademiju znanosti i umjetnosti, Naprednu stranku „europskoga Vučića“ i klub EPP-a pri Europskom parlamentu. Na podvalu četničkih studija reagirao je Pokret za hrvatsku budućnost… No, ta činjenica sama po sebi nije dovoljna kako bi se osvijetlila istina o tom da vladajuća koalicija oživljava modificirani Plan Z-4 s Vukovarom umjesto Kninom kao glavnim gradom velikosrpske ideje u Hrvatskoj. Novosti takvu politiku razrađuju, zauzvrat su pod krinkom manjinskih prava proračunski odlično financirane.

Potrebna je „šira politička akcija“. A nju nitko ne pokreće. Čak ni dosad istaknuti „predsjednički kandidati“ o četnikovanju u Hrvatskoj šute, premda bi na tom pitanju objektivne stvarnosti mogli dobiti ozbiljan broj glasova. Dok je hrvatske šutnje četnički studiji u Hrvatskoj nemaju alternativu. Bolje im je u Hrvatskoj nego u Srbiji kojoj služe. Četnički studiji studiraju, primjerice, izreke akademika M. Bećkovića među kojima se ističu i ove dvije temeljne studijske gluposti: „Mene ne zanima istina. Ja znam ko je u pravu“, „Razdvajaju nas originali, a spajaju falsifikati“.

Pomirba naroda i europska probava

Tko još u inkluzivnoj vladi, oporbi i u Europskoj uniji misli isto kao i notorni Pupovac, nakladnik Novosti, da na Sveučilištu u Zagrebu postoje ustaški studiji? Što kaže Plenković, ministrica obrazovanja Divjak, Klub zastupnika HDZ-a i ostali klubovi? Predsjednica? Što kaže rektor Sveučilišta, sklon sveučilišnom regionalizmu? Hoće li tko tražiti barem demanti nakladnika i urednika Novosti? Što o tome kažu hrvatski europarlamentarci koji se mahom zalažu za „više Europe“ i manje nacionalne države? Ima li, nadalje, u visokom obrazovanju ostataka četništva, djeluje li mirnodopska velikosrpska sastavnica kroz pojedine stranke i fakultete društvenih znanosti? Sve su to legalna i legitimna pitanja koja zahtijevaju političko, moralno, zakonodavno, represivno, sudbeno, sigurnosno i svako drugo odgovorno djelovanje, osobito kroz prizmu pretrpljene agresije i neplaćene ratne odštete.

Kako živimo u doba političke šizofrenije u kojemu je političko polje oslobođeno objektivnih sadržaja, a prenatrpano ideološkim – od „škole za život“, preko (konstantno od 1918.) ćirilizacije pod kišobranom sudbeno-političke duboke države i četiri aktualna pravopisa, preko nepostojećih žrtava u Jasenovcu, pa do Oluje kao pogroma, te „ustaških studija“ i instalacije A. Miloševića u Programsko vijeće HRT-a, što sve skupa predstavlja na djelu modificirani plan Z-4 – protezu srbijanskoga fašizma na hrvatskom proračunu, čini se dobrom i korisnom zabavom s vremena na vrijeme zaviriti u povijest, čak i pod uvjetom da nas zbog toga ideološki dobermani režima proglase „revizionistom“ ili „populistom“.

Prošećimo kroz dva dokumenta više-manje nepoznata hrvatskoj javnosti, kako bismo pomogli četničkim studijima, njihovim studentima i hrvatskom proračunu, da uz pomoć izvornih vrela revidiraju svoje zablude, protuhrvatske objede i dogovornu povijest pisanu ne zbog istine, već zbog opstanka protuhrvatskog režima jučer, a danas zbog „pomirbe naroda“. Što je isto „bratstvo i jedinstvo“, ali zvuči europski probavljivo.

Povratak u stanje prije Pavelića

U jeku novoga vala ćirilizacije Vukovara podsjetimo se na temelju dostupnoga dokumenta, kako je šef hrvatske države Ante Pavelić zborio o hrvatskome jeziku. Susreo se, naime, u Sabornici s hrvatskim novinarima (dne. 4. ožujka, ne piše godina). Ne piše poimence s kojim novinarima. Ne možemo stoga utvrditi tko je od njih preživio „oslobođenje“, tko se uspio probiti u „emigraciju“, a tko je eventualno dobio dopusnicu za novinarski rad u komunističkom raju.

Izvještaj započinje točnim konstatacijama. „Medju brojnim pitanjima, koja su ostala kao težko nasljedstvo iz nametnute nam zajednice sa Srbijom, hrvatski je jezik nešto silom, a nešto ostalim utjecajima u tolikoj mjeri iznakažen, da je jedno vrijeme bilo upravo bolno slušati i čitati sve ono što je bilo rečeno ili napisano tako iznakaženim jezikom. Činjenica je, da su Srbijanci u školama, urednima, a osobito u vojsci nasilno kvarili hrvatski jezik, te ga srbizirali i nakazili raznim svojim i tudjim riečima. Trebalo je mnogo sviesti, ljubavi i odpora, da se hrvatski jezik kako tako sačuva od podpunog iznakažnjenja i da barem u skučenim granicama bude spašena čistoća materinske rieči“. Budući da su konstatacije povijesno točne glede razdoblja od 1918. do 1941., one u interpretaciji četničkih studija predstavljaju „reviziju istorije“.

Pavelić „je dao izvrstne pobude za čišćenje hrvatskog jezika i za uporabu hrvatskih rieči i naziva, umjesto brojnih tudjica, koje su tokom posljednjih godina nagrdile ljepotu i čistoću hrvatskog jezika“. Smetalo ga je pretjerano upotrebljavanje „da“, tzv. dadakanje. Kao jezični nestručnjak smatrao je kako je ispravno napisati „znam kupiti“, a neispravno „znam da kupim“. Podsjetio je kako je prije NDH u kaznenom zakonu „bila unesena čak i nagrda od riječi ‘sudija’“. Kako navodi dokument, novinarima je dao još nekoliko primjera „izrazito nevaljanih rieči, koje se još uviek upotrebljavaju, i ako postoje liepe hrvatske rieči te i ako prije takove nevaljane rieči nisu bile upotrebljavane“.

Hoću reći kad bi postojali „ustaški studiji“ (ili barem zakon o jeziku), Hrvatska ne bi imala problem s ćirilizacijom i tuđicama u tolikoj mjeri kao što ima danas… No, njih nema. Imali smo, istina, (ustaško?) Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojega je ukinula (ustaška?) Račanova vlada, a potom 2012. i (ustaška?) Milanovićeva vlada po ministru (ustaši?) Željku Jovanoviću (8. svibnja, na dan „oslobođenja“ Zagreba). Takvo što usudio bi se napraviti samo srpski kralj Karađorđević prekjučer, Tito jučer ili četnički studiji danas. Vijeće nije ponovo uspostavljeno. Ali je godine 2017. osvanula Deklaracija o zajedničkom jeziku s potpisnicima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Stječu se, dakle, uvjeti za uspostavu (četničkoga?) stanja koje je prethodilo kratkotrajnom Paveliću.

Ustaška skrb za nezbrinutu djecu odmetnika

I drugi dokument (prijepis) također je zanimljiv sa stajališta ne samo četničkih studija. Naime, kaj. Autor: „’Ustaša’ Hrvatski oslobodilački pokret – logor ženske ustaške mladeži“ iz Gline. Nadnevak: dne. 27. travnja 1942. Primatelj: Kotarska oblast Glina. Predmet: „Prijedlog za osnivanje ubožnice i dječjeg sirotišta“. Broj: 64/42. Ženska ustaška mladež upozorava kotarsku vlast o tome kako već dulje vremena „osijeća se potreba, da se u Glini osnuje ubožnica“ za starce kako bi se Državna bolnica odteretila, osobito u zimskim mjesecima kad starčad nema „drugog skloništa“, što „smeta redovnom radu“ bolnice i oduzima mjesta bolesnicima. Ali, dragi profesori i studenti četničkih studija, to nije sve!

Mlade su ustašice primijetile „da nije prijeko potrebna samo ubožnica za starce i iznemogle, nego isto tako a i još više dječje sirotište. Naime, zbog „izvanrednih ratnih i revolucionarnih prilika u ovom kraju“, došlo je do „znatnog porasta“ djece bez roditelja ili onih čiji roditelji nisu nikako u stanju, da sami svoju djecu izdržavaju. „U najnovije vrijeme uporedo s povratkom pravoslavnog žiteljstva iz šume, broj ovakove sirotinje stalno raste. Budući da su, naime u borbama hrvatske državne vojske s odmetnicima mnoga sela popaljena, to se mnogi od ovih nemaju kamo vratiti, pa tumaraju okolo, osobite žene s djecom, i traže zarade. Ali naravno, da ih nitko neće primiti u posao s nejakom djecom. Stoga bi bilo prijeko potrebno, da se državne vlasti za to pobrinu, u prvom redu, da se osnuje u Glini ili negdje drugdje u ovome kraju dječje sirotište, gdje bi se mola smjestiti barem najpotrebnija sirotinja i siročad“.

Odmetnici su, dakle, tumarali s djecom, nije, hm, bilo organiziranoga odlaska iz Hrvatske „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“, niti Carla Bildta i Petera Galbraitha, kao godine 1995. Stoga zabrinute ustašice pišu: „Ne moramo naglašavati, da nam osnutak ovakovih zavoda ne nalaže samo socijala svijest i čovječnost, nego i čisto politički razlozi. Jer u ovom nemirnom i nesigurnom kraju naša je socijalna i još više politička dužnost, da spriječimo nepotrebno stvaranje novih nezadovoljnika, rulje gladnih očajnika, koji su spremni na sve. A osim toga, mi se moramo, ako hoćemo ove krajeve barem za budućnost ne samo materijalno, nego i duhovno osigurati Hrvatskoj, pobrinuti za hrvatski nacionalni odgoj ove djece čiji su roditelji bili odmetnici i kao takovi stradali od hrvatske državne vlasti. A ako svu tu djecu pustimo, da zajedno s roditeljima s mržnjom i očajem obilaze oko svojih pustih garišta, ni po jednom psihološkom zakonu ne možemo očekivati, da će se oni sami nekim čudom izgraditi u svijesne Hrvate, koji će ljubiti ovu zemlju i ovu državu“. Socijalno osjetljivo, politički mudro.

Četnički studiji: Hrvati su ustaše

Imale su cure i konstruktivan prijedlog: „Napominjemo da bi za ubožnicu, prema izjavi samog g. upravitelja Državne bolnice, bila najprikladnija jedna bolnička zgrada, koju sama bolnica ne treba i koju je upotrebljavala Ustaška vojnica. Možda bi se za prvo vrijeme u toj istoj zgradi dalo urediti i sirotište, ali držimo da se za tu svrhu može lako od Države dobiti jedna od mnogih podržavljenih zgrada u Glini. Za dom spremni! Logorna odjelna upraviteljica za društvovno-gospodarsku brigu: Milka Faerfel, v. r., Logornica Z.U.M. za kotar Glinu: Benedikta Bužan, v. r.“. Osam mjeseci poslije nastanka ovoga dokumenta u Bosanskom Petrovcu utemeljena je Antifašistička fronta žena i sve je na planu socijalne politike odmah krenulo nabolje ako ne u NDH onda na „oslobođenim krajevima“, odnosno „na ovim prostorima“. I tako sve do naših dana, kad Hrvati s djecom, kao da su odmetnici, odlaze van u bivšu „emigraciju“, sadašnje „slobodno tržište radne snage“. Pritom su zavodi za nezbrinutu djecu iz razdoblja NDH prepjevani u „logore“!

Kad bi, dakle, postojali ustaški studiji, kako pišu Pupy-Plenky režimske Novosti, pa umjesto četničkih odgajali hrvatsku elitu, bilo bi dovoljno bolnica i sirotišta, dječjih vrtića i staračkih domova, kompletiran sustav socijalne skrbi sa naoružanim zaštitarima na ulazu, a izgleda kako bismo imali i zakon ili barem uredbu o hrvatskom jeziku. Preživjelo bi i Vijeće za normu, da se Pavelići ne moraju baviti tuđom strukom. I četnika u Hrvatskoj ne bi bilo, prema uzoru na velike poraze u Lijevča Polju i Oluji. Zato što ih ima, aboliranih i neaboliranih iz obje agresije (1941. I 1991.), možemo li kriviti ustaške studije ili četničke?

Postoji bezbroj vrela u kojima crkveni i politički lideri Srba Hrvate kolektivno nazivaju ustašama. To znači da su i svaki hrvatski studiji prema kriterijima velikosrpske elite – ustaški. Kako ova logika može u praksi živjeti u hrvatskoj državi znaju samo odnarođene hrvatske vlasti i oporbe. Njih se treba riješiti, a onda je lako i sa četničkim studijima! Krajnje je vrijeme da nam četnički studiji više ne kroje krivotvorenu prošlost u okupiranoj sadašnjosti i ne utječu na budućnost bez budućnosti. Za početak dovoljno je shvatiti kako ustaških studija u Hrvatskoj nema osim na četničkim studijima na proračunskom bankomatu. Proračunsko bildanje fašističkih studija nije „politička stabilnost“, već proizvodnja nestabilnosti. Čeka se politička snaga koja će se znati i htjeti toj sveobuhvatnoj serbo-čedo-zajebanciji učinkovito, brzo, efikasno i s dugoročnim posljedicama oduprijeti, prije negoli novi naraštaji studenata četničkih studija u Hrvatskoj krenu s poznatom praksom „oslobođenja“ i „prisajedinjenja“. Kako? „Svim raspoloživim sredstvima“- što su Plenkoviću nedvosmisleno rekli, dok im je ponizno u ime vlade čestitao Božić.

Nenad Piskač/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo