“STRATEGIJSKA DUBINA” Incident na Sarajevskom aerodromu -neoosmanizam na djelu!?

Veliki incident dogodio se jučer na sarajevskom aerodromu. Osiguranje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana verbalno se sukobilo za službenicima Granične policije BiH. Prema riječima direktora GP BiH Zorana Galića verbalni sukob lako je mogao eskalirati u fizički.  Pratnja “turskog sultana” ponašala se bahato i odbila je poštovati službene procedure.

Iza svega se krije tursko svojatanje BiH jer su se članovi Erdoganovi tjelohranitelji ponašali kao da su u svojoj zemlji, a ne na tlu suverene države.

Međutim, ovakvo ophođenje Erdoganovog osoblja, koje očito misli da je došlo u neku udaljenu tursku provinciju ima i znanstveno uporište. Ono se manifestira kroz doktrinarnu osnovu vanjske politike Republike Turske koja nalaže širenje utjecaja na području tzv. Zapadnog Balkana.

Piše: Branimir Galić, Hrvatski Medijski Servis

Knjiga „Strategijska dubina: Međunarodni položaj Turske“ autora Ahmeta Davutoglua, bivšeg premijera i ministra vanjskih poslova Turske, otkriva modele i strategiju djelovanja prema zemljama bivše Jugoslavije i jugoistoka Europe.

Davutoglu pojašnjava da su u žiži turskog interesa Bosna i Hercegovina i Albanija preko koji bi se daljim umrežavanjem kroz različite infrastrukturne projekte (npr. izgradnja autoceste Sarajevo-Beograd) širio utjecaj do ostatak regije koja je nekada bila dijelom Osmanskog carstva.

Neoosmanizam u kontekstu Zapadnog Balkana

Nalazimo se pred izazovom neoosmanizma, a o njemu se sve više govori kao o točnoj dijagnozi ideološko-političke prirode ukupnog državno-nacionalnog nastupanja suvremene Turske države u kontekstu ukupnosti njenih nastupanja na polju međunarodnih odnosa.

S druge strane, još uvijek se mogu čuti i glasovi stručne javnosti koja upotrebu pojma neoosmanizma u ovakvome kontekstu smatraju prenapuhanom, nepotrebnom i nekorektnom. Kada bismo pojednostavnili osporavanje neoosmanizma mogli bismo zaključiti i to da se to čini iz različitih motiva koje je najlakše objasniti kroz pomalo otrcani pojam političke korektnosti.

Bilo kako bilo, nađe li se neki prihvatljiviji termin od neoosmanizma, sigurno će ga se lako uvesti u javni diskurs, ali se također i osporavanjem termina neoosmanizma nikako ne može negirati postojanje pojava, djelovanja i radnji koje se njime definiraju. Upravo ovakvom zamjenom teza često se služe pojedini apologeti i lučonoše nove paradigme u turskom nastupanju i djelovanju , kako piše srpski islamolog Darko Tanasković.

Kao najbitnije svojstvo ukupnosti takve politike, nužno je reći da neoosmanizam postoji i mjerodavan je na svim linijama nastupanja Turske u međunarodnome okruženju, što dakako implicira i pojačani angažman turske države na području tzv. Zapadnog Balkana. Posebno se manifestira u odnosu prema Bosni i Hercegovini, ali se zbog njezinog specifičnog položaja  automatski prelijeva i na susjedne države Srbiju i Hrvatsku.

Moglo bi se kazati i to da je neoosmanizam i više od ideologije. O njemu možemo raspravljati i kao o stožeru turskog mentaliteta shvaćenog kao skup mišljenja, načina i osjećanja koji obilježavaju određeni kolektiv u neko određeno doba, a manifestira se kroz skup različitih djelovanja u službi zajedničkoga, mogli bismo kazati, uzvišenoga cilja.

Legitimitet za svoj aktivni i ekspanzionistički nastup neoosmanizam crpi iz činjenice da je suvremena turska država izravan sljedbenik Osmanskoga carstva. Isticanje suvremenih uvjeta i modernih sredstava kojima se neoosmanizam danas aktualizira potrebno je zbog razumijevanja turske vanjske politike kao faze u realizaciji povijesnog osmanskog ideala.

Nitko iole ozbiljan ne treba pomisliti da taj povijesni ideal podrazumijeva želju za praktičnom revitalizacijom Osmanskog carstva, nego se taj ideal treba proučavati u kontekstu vraćanja dominantnog utjecaja suvremene Turske na balkansko područje. Na njega političari, ideolozi i kreatori javnog mišljenja gledaju kao na svoj povijesni i izgubljeni teritorij, a upravo iz toga neoosmanizam crpi legitimitet, dakako, u domaćem (turskom) okruženju.

Pored balkanskog područja u ovakvu koncepciju uklapaju se regije Bliskog Istoka i Kavkaza koje su u različitim povijesnim razdobljima i s više ili manje uključenog teritorija bile dijelom osmanske imperije. Pred nama se dakle nalazi prilično pragmatičan i suvremen projekt, idejno i emocionalno ukorijenjen u imperijalno tlo imperijalne osmanske nostalgije koja je prosječno visoko izražena kod većine Turaka. Ona se  različito manifestira u ovisnosti od toga kakav je profil političara i cijele političke vrhuške u određenom trenutku na vlasti u Turskoj. Promatran kao idejni projekt i vrijednosni sustav (ili skup vrijednosnih sustava) na neoosmanizam možemo gledati kao na stapanje islamizma, turskog nacionalizma, panturkizma i revitalizirane osmanske imperijalne nostalgije.

Za razliku od sekularne elite koja je ponajviše zbog podrške vojske desetljećima pokušavala izbaciti nasljeđe Osmanskog carstva iz kolektivnog pamćenja ljudi u Turskoj, a umjesto proučavanja povijesti istog, prednost davala dalekoj i u velikoj mjeri na mitovima zasnovanoj predislamskoj povijesti turskog naroda.

Nova elita u Turskoj, međutim,  pokazuje zavidnu razinu interesiranja za bivše osmanske posjede, a u njima vidi šansu za osvajanjem novih tržišta i želju za proširivanjem političkog utjecaja. Od onoga trenutka kada je islam povratio svoje mjesto u turskoj politici, postalo je prilično jasno da pitanje turskih i općenito muslimanskih manjina na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku, teritorijima nekadašnjeg Osmanskog carstva neće biti preskočeno , odnosno bilo je jasno da će to biti aktualizirano čim se za to ukaže bilo kakva prilika. Dakle, kazano drugim riječima, tursko-islamska sinteza stvorila je političke preduvjete za napuštanje antirevizionizma kao jednog od principa turske vanjske politike što je posljedično otvorilo put ka Bliskom istoku i Kavkazu te, što je za ovaj prikaz  najvažnije, Balkanu.

Priliku za povratak na Balkan Turska nije morala dugo čekati, a to su joj dopustili ratovi u bivšoj Jugoslaviji (zanimljivo je i Davutogluovo viđenje raspada bivše Jugoslavije koje bi se moglo sažeti; Do rata na području bivše Jugoslavije i raspada Jugoslavije došlo je zbog sistemskih suprotnosti koje je autor podijelio u tri grupe: a) suprotstavljeni interesi na globalnom stupnju između SAD-a i Njemačke, b) suprotnosti na kontinentalnom stupnju između Engleske – Francuske, Njemačke i Rusije, i c) nesuglasnosti koje su na stupnju međunarodnoga prava i organizacija proizvele suprotnosti u odnosima moći, kako pojašnjava hrvatski povjesničar Hrvoje Mandić iz Dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Mostaru), a primarno rat u Bosni i Hercegovini.

Tako je rat u Bosni i Hercegovini bio izravni poziv Turskoj da zauzme svoje mjesto i položaj na političkoj karti Balkana, ali i prilika za redefiniranje svojega odnosa s političkim Beogradom koji se zbog svih političkih i ratnih događanja na ovim prostorima našao u posve novoj, slabijoj poziciji.

Da ne bi ostali nedorečeni nužno je naglasiti i notornu činjenicu da je trasa za novi odnos Turske prema Balkanu bila uvjetovana i novim odnosom SAD-a prema bivšoj Jugoslaviji te indiferentnost Europske zajednice prema cijeloj novonastaloj situaciji, piše Miloš Marković s Fakulteta političkih nauka u Banja Luci.

Strategijska dubina s praktičnog i teorijskog gledišta

Knjiga „Strategijska dubina“ bivšeg premijera Republike Turske Ahmeta Davutoglua zaslužuje veliki značaj kada su u pitanju međunarodni odnosi u Turskoj i s teorijskog i s praktičnog gledišta. On u knjizi promovira nove pojmove kao što su sfere granica, sfera te geopolitička linija.

Ova poprilično obimna knjiga podijeljena je u 3 glavna dijela.

Prvi dio naslovljen je s Konceptualni i povijesni okvir. Drugi dio knjige naslovljen je s Teorijski okvir: Stepenasta strategija i politička sfera. Autor se u ovom dijelu bavi teorijom međunarodnih odnosa te geopolitikom. Također nam na veoma zanimljiv način prikazuje sfere interesa Turske koje su podijeljene u 3 osnovne kategorije. Prva je tzv. bliska kopnena sfera u koju spadaju Bliski istok, Kavkaz te Balkan. Druga je nazvana Bliska morska sfera, a nju čine države na području Crnog mora, istočnog Sredozemlja, Perzijskog zaljeva te Kaspijskog mora. Te treća, u koju svrstava Europu, Sjevernu Afriku te Južnu, Središnju i Istočnu Aziju. Treći dio knjige po obujmu je daleko najveći te se bavi odnosom Turske s Europskom unijom, Balkanom te Euroazijom.

Poglavlje koje je najvažnije za ovaj prikaz, a tiče se odnosa Turske i Balkana naslovljeno je sa Strategijska transformacija i Balkan, a sada ćemo, referirajući se na njega, predočiti koji su to glavni elementi turske politike prema Balkanu.

Prvi element zasigurno je isprepletenost turskog povijesnog nasljeđa i Balkana. Od samog vremena uspostavljanja osmanske dominacije na balkanskome području pa sve do današnjih dana tursko-osmanska politika oslanja se primarno na dvije skupine stanovništva, a to su, dakako, Bošnjaci i Albanci. Samim time što su se ova dva naroda opredijelila za islam (bez da se u osvrćemo na uzroke koji su doveli do islamizacije ) povećan je značaj osmansko-islamskog elementa u njihovim kulturama. Sukladno ovome vidljivo je da je turskoj državi u žiži interesa da Bosna i Hercegovina, a pogotovo Albanija utječu na kretanja na Balkanu jer će jedino djelujući preko njih Turska postati i ostati snažan i bitan faktor na Balkanu.

Ovo povezivanje Bosne i Hercegovine i Albanije s turskoga gledišta ostvaruje se kroz polukrug od Bihaća, Središnje Bosne, Istočne Bosne, Sandžaka, Kosova, Albanije i Makedonije pa dalje prema Istočnoj i Zapadnoj Trakiji. Taj prsten s turskoga stajališta ima odliku geopolitičkog i geokulturnog uporišta tzv. neoosmanizma.

„Zanimljivo je i da na dnevni red po Davutogluu treba staviti prijedlog o utemeljenju jedne vrste UNESCO-a u BiH koji bi na zajedničkom planu zaštitio kulturno tkivo, nakon kulturocida koji se na tom području dogodio. Jer, najveću štetu ovog kulturnog “čišćenja” doživjelo je osmansko-tursko kulturno naslijeđe, piše Zdenko Jurilj.

„U suprotnome, kada bi Turska odustala od ovakve koncepcije te kada bi to za muslimanske stanovnike navedenih regija izgubilo integrativni karakter sigurno da bi vrlo brzo došlo do slabljenja turske pozicije na Balkanu“, piše Davutoglu u Strategijskoj dubini.

Drugi element turske politike prema Balkanu je regionalna međuovisnost. Pa tako, da bi Turska ostvarila svoj strategijski cilj, ona mora pridavati pozornost globalnoj i regionalnoj ravnoteži. Osnovna prednost Turske kada ju se komparira s drugim balkanskim zemljama je to što je ona istovremeno i balkanska i istočno-sredozemna i kavkaska zemlja. Iz ove regionalne međuovisnosti na koju se Turska vezuje mogu se izvući mnoge pozitivne stvari, ali također ovo može biti mač s dvije oštrice ukoliko se ne bude znala nositi s problemima koji se javljaju u cijelom području Istočnog Sredozemlja te Bliskog Istoka. To nesumnjivo može stvoriti problem i u djelovanju prema Balkanu ugledajući se na ovaj princip regionalne međuovisnosti.

Stvoriti međuregionalnu ovisnost

Treći važni instrument turske politike prema Balkanu je međuregionalna ovisnost. Prema Davutogluovom mišljenju Turska mora pratiti ponašanje svjetskih aktera na međunarodnom planu te razviti aktivnu i dinamičnu diplomaciju koja će neprestano imati utjecaj na događanja na cijeloj regiji Balkana. Iz Turske perspektive na Balkanu postoje tri koncentrična prstena s Kosovom u središtu. Prvi prsten čine Kosovo, Albanija i Makedonija, a ovaj je prsten poprište različitih konflikata koji su posljedica fragmentacije albanskog nacionalnog identiteta.

Drugi prsten čine Grčka, Srbija, Bosna i Hercegovina te Bugarska, a one bi bile prve na udaru u slučaju širenja krize unutar prvog koncentričnog prstena. U treći koncentrični krug spadaju države koje u svakom trenutku mogu imati utjecaj na događanja unutar prva dva kruga, a to su Hrvatska (koja ima utjecaj na kretanja u Bosni i Hercegovini), Mađarska (koja zbog povijesnih veza ima stanoviti utjecaj na događanja i kretanja u Vojvodini) te Rumunjska koja zbog svog geografskog položaja može utjecati na događanja i u prvom i u drugom koncentričnom prstenu. Zbog toga, po mišljenju Ahmeta Davutoglua Turska mora primjenjivati koordiniranu i konzistentnu diplomatsku aktivnost u svakome od ova tri koncentrična kruga.

Osvrćući se na ukupan kontekst ovih koncentričnih prstena, sa stajališta Turske najvažnije je strukturalno jačanje albanske pozicije na Balkanu te je turski prioritet jačanje veza s Albanijom na svakoj mogućoj razini. Turska se istovremeno pribojava jačanja talijanskog i grčkog utjecaja na Albaniju.

Davutoglu dalje komparira krizu u Bosni i Hercegovini iz 90-ih s aktualnom albanskom krizom. On daleko veću opasnost za turske interese na Balkanu vidi u albanskoj krizi nego li u bosanskohercegovačkoj krizi (po njemu je olakšavajuća okolnost što velika većina Bošnjaka živi u Bosni i Hercegovini te samo manji dio u Sandžaku, pa je kriza u BiH ostala unutar njene granice, dok je albanska kriza daleko opasnija po turske interese. To se događa zbog toga jer, osim u Albaniji , Albanci u velikoj mjeri nastanjuju Kosovo i Makedoniju, pa bi se u slučaju intenziviranja krize konflikt mogao lako proširiti na više spomenutih država). Kako bi lakše držali pod kontrolom države iz prvog i drugog prstena turski je cilj intenzivirati suradnju na što je više  moguće područja sa zemljama iz trećeg prstena poput Hrvatske, Mađarske i Rumunjske, stoji u Strategijskoj dubini.

Četvrti je element oslanjanje na opće-regionalne političke inicijative. Tako Davutoglu navodi da Turska, iako svjesna unutarbalkanskih razlika, mora posvetiti pažnju politikama koje bi regiju Balkana obuhvatile u cijelosti. Za prevladavanje regionalnih problema i formiranje sfera zajedničkih interesa moraju se forsirati ekonomski projekti koji bi uključili što više država iz regije.

U konačnici ćemo se osvrnuti na globalne strategijske elemente u politici prema Balkanu. U ovome trenutku Turska ima dva instrumenta koja joj stoje na raspolaganju. Jedan od njih je sustavan dok bi se drugi mogao nazvati alternativnim.

Taj sustavni element je NATO savez čiji je Turska član. Davutoglu također ističe da za razliku od turskog angažmana u sklopu NATO-a na Bliskom istoku, koji je rizičan, njena uloga na Balkanu i u Istočnoj Europi učinit će je moćnijom u odnosu na Europu. Ovakav razvoj situacije primorat će SAD da razviju politiku blisku Bošnjacima i Albancima koji su, opet, bliski Turskoj, čime će doći do približavanja turskih i američkih interesa.

Summa summarum

Servilnost većeg dijela bošnjačkih političara te Islamske zajednice u BiH prema Turskoj širom je otvorila vrata incidentu na sarajevskom aerodromu. Možda su članovi Erdoganova  osiguranja zaboravili  da je direktor GPBiH Hrvat (bez halal certifikata) te da ista sliči na ozbiljnu instituciju.

Izgleda da većina bošnjačkih političara radi za turske interese definirane u Strategijskoj dubini, dok su im istovremeno puna usta europskog puta.

Zaključno se nameće pitanje je li Strategijska dubina uistinu toliko utjecajna da bi osakatitila euro-integracijske ambicije Bosne i Hercegovine i imaju li bh. Hrvati odgovor na možebitni slijed događanja.

hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo