Ivo Pilar – Građanska Inicijativa: NEISTINA O DIANI BUDISAVLJEVIĆ U REŽIJI REPUBLIKE SRBIJE I HRVATSKIH INSTITUCIJA
Vrijeme:3 min, 48 sec
Priča o Diani Budisavljević još je jedan dokaz kako se ideologijom, iskrivljavanjem činjenica i nametanjem lažnog kolektivnog sjećanja krivotvori povijest. Cilj je uvijek isti – izokrenuti istinu i žrtvu prikazati kao zločinački narod.
Karmela Devčić za Jutarnji list 4. srpnja 2019. napisala je članak o filmu posvećenom Diani Budisavljavić prenoseći kako je riječ o navodno „istinitoj priči”. U samom članku, međutim, autorica kao da pobija vlastiti naslov o „istinitoj priči”. Evo nekoliko citata:
„Diane Budisavljević nitko se nije sjećao, jedino što je redateljica imala jest njezin dnevnik. Doduše, bila su tu djeca, danas ljudi već zašli u godine starosti. (…) Razgovarali su, kaže, s više od stotinu ljudi. No, Diane se nitko nije sjećao, umrla je 1978., a pokojni su i svi njezini suradnici. Djeca koju su spasili bila su u to doba premala i previše traumatizirana da bi je pamtila. Pamtila ju je Vera Velebit, kći Vladimira Becića, jer je u školu išla s kćerima Diane Budisavljević. No, malo se toga i ona sjećala. (…) Svima preporučam pročitati taj dnevnik. Ne može se nabaviti kao knjiga, ali postoji na internetu…”
Autorica članka jasno navodi kako relevantnih svjedoka nema, te kako je dnevnik jedini izvor, a originalni dnevnik nikome nije dostupan. Tu nastaje problem. Svoj je dnevnik Diana Budisavljević pisala na njemačkom jeziku. 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.
Daljnjim istraživanjem može se doznati kako je dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela njezina unuka Silvija Szabo, koji je objavljen 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva. Na policama knjižara ove knjige više nema.
Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. i 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Diani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan? Široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.
Za razliku od Budisavljevićevog dnevnika, Dnevnik Anne Frank je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima. Istražena je i njegova autentičnost. Još 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena je i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.
Film o Diani Budisavljević koji se sada predstavlja i o kojem ovako površno piše Karmela Devčić za Jutarnji list 4. srpnja 2019., snimljen je u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.
Međutim, nije to prvi film kojoj su institucije Republike Srbije bile (ko)producenti. 2018. godine Radiotelevizija Republike Srbije i tamošnje „Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” snimili su film „Dijanina deca” i emitiran je, među ostalim, na Radioteleviziji Republike Srbije.
Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.
Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti. Među ostalim, u tom se filmu ističe kako je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba”. Taj monstruozni propagandni navod pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.
S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji institucija Republike Srbije, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i monstruoznim ideološkim propagandama. Kako onda vjerovati ovom sada predstavljenom filmu kojem su u koprodukciji ponovno institucije Republike Srbije? Kako vjerovati ovom filmu za koji i Jutarnji list priznaje da nema autentičnih svjedočanstava i koji je temeljen na neistraženom dnevniku Diane Budisavljević?
Hoćemo li vjerovati „koprodukcijama” ili vlastitim očima?
Za kraj, evo i poveznice na naš članak koji je 25. svibnja 2019. među ostalim objavio i portal Hrvatsko nebo:
GI Ivo Pilar/GI Milan Šufflay/Hrvatsko nebo
