Škoro nas želi vratili u “mračna” Tuđmanova vremena?!

Nakon što je Miroslav Škoro objavio kandidaturu za Predsjednika Republike Hrvatske, jauknuše duboka grla duboke države tako glasno da ćemo odjek toga jauka slušati sve do predsjedničkih izbora. Čak i prije dotične objave, režimski mediji su ga pokušali prikazati kao možebitnog kandidata “ustašoida” ili dežurnih “klerofašističkih babaroga” poput Željke Markić, Velimira Bujaneca, Ruže Tomašić…, nastavljajući tako bilo koji vid hrvatskog suverenizma patvoriti i smještati u područje radikalnoga.

Zanimljiv je komentar dao i Željko Reiner, u narodu znan kao “Bistri vitez od Stambula” te naveo kako on nikad ne bi predsjedničku kandidaturu objavio putem Facebook-a. Istinabog, u HDZ-u su se čudili, a i šire, izbornom uspjehu Mislava Kolakušića te ga nazivali “najvećim iznenađenjem europarlamentarnih izbora”, što je znak da su vodeći političari, a napose “politički analitičari” te ini komentatori javne scene spremni za ropotarnicu iliti “đubrište” povijesti.

Kako čovjek sa stotinama tisuća pratitelja ili lajkova u jednoj Hrvatskoj može biti izborno iznenađenje? Nitko ne gleda televiziju, nitko ne sluša radio, već su svi na internetu i društvenim mrežama. Možda je Škoro trebao na neko brdo i dimnim signalima objaviti kandidaturu? Najžalosnije je vidjeti čovjeka koji ne shvaća vlastitu anakronost, a takvih je očito – previše.

Posebno ih je zaboljelo što je popularni pjevač kao ishodište svoje političke platforme odabrao čl. 1. st. 2. Ustava RH: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana.” Kako sad to? Pa gdje toga ima da odlučuje narod i to još putem referenduma? Samo u Švicarskoj, ali ona nije u Europskoj uniji, primijetili bi briselski dečkići. Da predsjednik ima ovlasti raspisati zakonodavni referendum ili staviti veto na zakon koji izglasa parlament? Ljudi moji, je li to moguće?! Zar se ne bismo time vratili u “mračna” Tuđmanova vremena?! A mnogima su, pogotovo ovim lažnim HDZ-ovcima, usta uvijek puna Tuđmana…

Demokraciju pojednostavljeno možemo svesti na tiraniju većine. U konkretnom hrvatskom slučaju tiraniju 76-orice saborskih zastupnika koji nikomu ne polažu račune i u četverogodišnjem mandatu rade što ih je volja i kako ih je volja. Nitko od tih 76 ne preuzme odgovornost za svoja (ne)djela, niti je odgovornost moguće podijeliti na broj koji bi prelazio jedinicu. Zato bi, uzevši u obzir nezrelost hrvatskog građanstva i nedostatak demokratske tradicije, jačanje predsjedničke institucije bilo idealno rješenje za političku kaljužu u kojoj se Hrvatska koprca od 2000. godine. I takav bi predsjednik, po principu „checks and balances“, mogao (i morao) preuzeti odgovornost za svoj politički (ne)rad, te je zato u svojoj objavi Miroslav Škoro naveo: „Želim biti narodni predsjednik i samo ću vama polagati račune.“

Iz ustavnopravne baruštine odmah izvukoše ustavne „stručnjake“ – Sanju Barić, Smiljka Sokola i Branka Smerdela. Prva ni nakon silnih godina na Pravnome fakultetu i dalje nije u stanju razlikovati pravnu znanost i politički aktivizam, a što kazati o potonjem dvojcu koji stvaraše (zajedno sa Šeksom) Ustav RH, a mijenjali su ga kako se vladajućima prohtjelo – čak 9 puta u 20 godina! – a sad govore da bi se Škorine ideje teško mogle provesti ili da se ne bi uklopile u trenutni ustavnopravni okvir. Šeks kaže da su Škorini prijedlozi neprovedivi, a išao je u promjenu Ustava samo kako bi Hrvatska mogla ući u EU. Toliko o obrazu i vjerodostojnosti.

Isto tako, trebalo bi obratiti pažnju na 3. stavak 1. članka Ustava: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.“ Dakle izborima – i referendumom. Kad su uvidjeli da čak ni ovakav nakaradni Ustavni sud, možda najveća hrvatska institucionalna sramota (što je opaka tvrdnja ako se sjetimo Mesića, Josipovića ili Milanovića), ne će ići toliko daleko i proglasiti referendumska pitanja neustavnim, onda su jednostavno 40 000 ljudi proglasili nepismenima – dvaput.

Upravo toga se Škoro dotaknuo u objavi kandidature – ustavnih sudaca kojima (imbecilna!) odredba Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu daje ovlast utvrđivati ustavnost referendumskog pitanja. Kako bilo koje referendumsko pitanje može ne biti u skladu s Ustavom, ako u prvom članku istog tog Ustava stoji da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu? Zato bi bilo dobro da Predsjednik RH predlaže ustavne suce, jer, bilo bi zanimljivo vidjeti koji bi to konkretan političar, dakle Predsjednik Republike Hrvatske, ma tko to bio – tko bi pred hrvatsku javnost došao i predstavio „Mare mast tras as“, Davorina Mlakara, Josipa Leku… kao svoje kandidate za ustavne suce?

Od mjesta na kojem je objavljena kandidatura (društvene mreže) do glavnih točaka njegova političkog programa, razvidno je da kandidatura Miroslava Škore nije slučajna i nije bezopasna po etabliranu odnarođenu vrhušku, dovoljno drsku da se i dalje smatra hrvatskom vlašću. Štoviše, hrvatski suverenizam je napokon našao svoga kandidata oko kojeg se ne će okupljati ni lijevi ni desni, već svi oni koji ovu napaćenu zemlju žele učiniti boljim mjestom, ne za ovu ili onu interesnu, etničku, vjersku, političku, ovakvu ili onakvu skupinu, nego za sve koji isto žele.

U 19. je stoljeću Ernst Renan ovako definirao narod: „Ovo su bitni uvjeti bivanja narodom: imati zajedničke slave u prošlosti i volju da ih se nastavi u sadašnjosti; napraviti velika djela zajedno i željeti ta djela ponoviti.“ Veliko je djelo stvoriti državu, no još je veće sačuvati je, pogotovo u ova burna vremena, i takve volje i želje u (političkih) Hrvata ima, a najveća je potvrda tomu upravo nada i oduševljenje međ’ pukom koju je izazvala kandidatura Miroslava Škore.

Josip Gajski/HRSvijet.net/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo