Etničko čišćenje Hrvata iz institucija

Bošnjačke i srpske vlasti u Bosni i Hercegovini nemaju ništa zajedničko u pogledu prošlosti, sadašnjosti, a ponajmanje budućnosti, poglavito oko vizije države, njezina preuređenja ili članstva u euroatlantskim, proruskim ili otomanskim integracijama. Radi se o potpunom mimoilaženju u gledanjima te se sadašnje stanje najčešće opisuje kao zamrznuti konflikt, prvo poluvrijeme zaustavljenoga sukoba koji čeka nastavak ili najbolje detektiranoga opisa stanja nepravednoga mira u kojemu su Hrvati najveće žrtve upravo takva odnosa, ali i međunarodnih utakmica koje se igraju preko njezinih leđa. I dok se s Istoka, Moskve, Ankare ili Rijada spremaju različiti pokušaji odigravanja utakmica kojima penetriraju u tlo Europe preko ovoga dvorišta, do tada Europa nijemo promatra razvoj, dok pragmatična američka administracija između dvaju loših izbora s istoka ipak bira stranu onih s kojima dijeli ekonomske i druge interese, a ne onu koja joj je strateški neprijatelj.

Samo jedan posto zaposlenih Hrvata

I dok je BiH jako malo zanimljiva Zapadu, Istok stavlja svoju šapu na nju. I sve više, koliko god to apsurdno zvučalo, približava dva ‘strateška’ neprijatelja u BiH – Srbe i Bošnjake – u jednom identičnom odnosu, odnosno da u stanju Daytonske pat pozicije grade dvije potpuno identične mini državice u kojoj sve manje mjesta ima za one druge. Najzornije to pokazuju podatci o broju upravljačkih pozicija u državnim institucijama, ali i na nižim razinama vlasti, napose u entitetima Republici Srpskoj i Federaciji BiH, kao i u njezinih deset županija. Osim u njih pet, u kojima su Hrvati relativna većina ili u poziciji očuvati vlastitu poziciju. Najprije je partiju šaha s prebrojavanjem ‘krvnih zrnaca’ zaposlenika u institucijama započeo prije osam mjeseci odlazeći predsjedatelj Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić koji dolazi iz vodeće bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA). Pri tomu je upozorio kako vlasti Republike Srpske (RS) diskriminiraju Bošnjake, ali, eto, naveo je i Hrvate, što po njemu pokazuju podatci broja zaposlenika iz ovih dvaju naroda u Ministarstvu unutarnjih poslova ovoga entiteta. Zvizdić je objavio kako je taj odnos dodatno narušen u 2018. godini.

Naveo je kako posljednji objavljeni podatci MUP-a RS-a pokazuju kako je smanjen broj zaposlenih Bošnjaka i Hrvata, dok je istodobno broj Srba povećan. Prema tim podatcima na kraju 2018. godine broj ukupno zaposlenih u MUP-u RS iznosio je 7.014, od čega Srba 6.541 ili 93,2 posto, što je za 1,7 posto više u odnosu na 2017., dok je smanjen broj zaposlenih Bošnjaka s 355 na 350, što je oko 5 posto, dok je broj Hrvata sa 70 spao na 68 zaposlenih, što nije niti jedan posto od ukupnoga broja zaposlenih u policiji koja bi trebala davati i jamstvo sigurnosti malobrojnim povratnicima u ratom poharanom entitetu. Pri tomu je pojasnio kako je ustavna obveza proizašla iz Daytonskoga ustava zemlje da broj zaposlenih u institucijama RS-a mora odgovarati popisu pučanstva iz 1991., prema kojemu bi u MUP-u RS-a moralo raditi oko 30 posto Bošnjaka, te 10-ak posto Hrvata.

Po Zvizdiću dodatan razlog za zabrinutost leži u najavama osnivanja jednonacionalnoga pričuvnoga sastava Republike Srpske, što bi moglo predstavljati ’embrij protuustavnih paravojnih snaga’. Nije dugo trebalo da Ministarstvo unutarnjih poslova Federacije BiH odgovori s istom inicijativom o osnivanju pričuvnoga sastava policije, što u BiH teško podsjeća na vrijeme prije posljednjega rata kada su pričuvni vojni i policijski sastavi najavljivali kasniji krvavi epilog. Znakovito je kako je u federalnome MUP-u na čelu jedan od ključnih SDA-ovih ljudi Aljoša Čampara.

U Sarajevskoj vladi bez Hrvata

Ondje je po postotku zaposleno tek nešto više Hrvata nego što je to slučaj s Republikom Srpskom. Naime, u Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova, kojemu je Čampara na čelu, u administraciji na vodećim položajima radi 29 osoba, od čega je 26 Bošnjaka i jedan Hrvat, što predstavlja tek 1,6 posto ukupnoga broja zaposlenih. Samo ovaj podatak govori koliko su licemjerne optužbe, odnosno prebacivanje krivnje predsjedatelja državnoga Vijeća ministara Zvizdića, a istodobno njegov kolega Čampara, kojega se smatra i dijelom iste stranačke struje SDA, provodi etničku čistku Hrvata. Prosjek broja Hrvata, kojih po Ustavu iz 1991. godine treba biti 22 posto, popravljaju tek županije i općine s većinom ovoga naroda.

U Federaciji BiH na kraju prošle godine, na svim razinama administrativne vlasti zaposleno je ukupno 7.486 državnih službenika od čega 5.415 Bošnjaka, 1.596 je Hrvata, 288 je Srba, a 187 zaposlenih dolazi iz reda ostalih. Kada bi se primjenjivala ustavna odredba o poštivanju rezultata popisa pučanstva iz 1991. godine, u Federaciji BiH, u javnim bi institucijama trebalo dati otkaz čak 20 posto pripadnika bošnjačkog naroda. U pojedinim županijama, kao što je Sarajevska, primjerice u tamošnjoj Vladi nema niti jednoga Hrvata iako je to ustavna obveza s obzirom na izmjene koje je aneksima nametnuo Visoki predstavnik. Unatoč svem, austrijski Slovenac i međunarodni gubernator za BiH Valentin Inzko nikada nije zatražio od Sarajevske županije da ispravi tu diskriminaciju, odnosno da se poštuje Ustav koji su upravo oni nametnuli. Ima ondje i jedan Hrvat, Damir Filipović, koji redovito pohađa islamske molitve i obrede. S obzirom na to da su u BiH u pravilu Hrvati katolici, a Bošnjaci muslimani, jasno sugerira koga u toj Vladi Filipović i predstavlja. U dokumentu iz analize federalne vlasti u čak pet institucija nije zaposlen nijedan Hrvat, dok je u 14 institucija tek jedan. Niti jednoga nema u Uredu potpredsjednika FBiH, u Arhivu Federacije BiH, Odboru državne službe za žalbe FBiH, Povjerenstvu za koncesije te u Kazneno-popravnom zavodu otvorenog tipa Bihać. Samo jedan Hrvat zaposlen je u KPZ-u Sarajevo, Federalnom tužiteljstvu, Zajedničkoj službi parlamenta FBiH, Ustavnom sudu FBiH, Federalnom zavodu za programiranje Sarajevo ili pak Federalnom zavodu za statistiku te Financijskoj policiji.

Dodik-Putin, Izetbegović-Erdogan

Podatci jasno sugeriraju u kojemu se pravcu kreće Bosna i Hercegovina, odnosno podjeli interesa srpskoga i bošnjačkoga naroda. Spletom okolnosti njihovi se zajednički interesi oko okolčavanja vlastitih mini državica nisu poklopili. Cijeli ovaj proces nije još uvijek dovoljno sazrio, ponajprije stoga što se BiH održava kao određena vrsta međunarodnoga provizorija koji na okupu drži NATO i EUFOR. S druge strane, približavanje Kremlja i Ankare, u kojima su više nego dobrodošli Milorad Dodik, koji je u ovomu mjestu sa Sergejem Lavrovim i Gaspromom razgovarao o izgradnji odvojka Turskoga plinovoda za Republiku Srpsku, dok je Bakir Izetbegović istodobno primao naputke predsjednika Recape Tayyipa Erdogana kako se ponašati oko uspostave državne vlasti. Kada se to pak zna, čak i površnom analizom nije teško zaključiti kako Hrvati u BiH vode jedinu moguću i ispravnu politiku ekvidistance prema bošnjačkoj i srpskoj strani. Odnosno prilagođavaju se većinama ovisno o situaciji u kojoj se nalaze. Stoga su smiješne, pa i infantilne kritike koje se mogu čuti iz Zagreba u tome smislu zašto Hrvati surađuju s jednom od strana. Takvima umjesto odgovora treba adresirati samo retoričko pitanje: što će biti s Hrvatima ako Srbi i Bošnjaci naprave ‘final deal’ o podjeli zemlje i interesima?!

Domagoj Tolić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo