Budući da je prošlo nekoliko dana od održavanja izbora za Europski parlament, smatram da je nužno napraviti realnu i racionalnu analizu tih izbora. Proteklih dana na čuli smo se mnogih analiza raznih političara i političkih analitičara, od kojih većina tom pitanju pristupljuje ili pre euforično ili pre negativno. Međutim, u nastavku ću pokušati elaborirati ove izbore, koji su se proteklih dana održavali u svih 28 suverenih država, koje su trenutno još članice Europske Unije. Pokušat ću tom pitanju koliko god da je moguće pristupiti na najrealniji način. Iako zastupam određene vrijednosti, pokušat ću napraviti analizu svih političkih čimbenika na ovim izborima, kako bih na koncu mogao napraviti i konstataciju za opciju odnosno politički blok, kojemu sam najbliži.

Bude se narodi na europskom kontinentu!

Prije svega bih želio konstatirati, da se iz ovih izbora na razini svih država koje su pripadnice Europske Unije može iščitati jasan trend. Činjenica je, da se narodi u Europi polako ali sigurno bude. Mnogi analitičari govore, kako je zainteresiranost za Europsku Uniju među narodima sve veća. Međutim, osobno se ne bih složio nikako s tom i takvom tezom.

Naime, mnoge osobe koje su glasovale na izborima to nisu učinile radi veće zainteresiranosti prema Europskoj Uniji, pak suprotno, mnogi su upravo izašli na izbore, jer su frustrirani trenutnim načinom kojim institucije Europske Unije funkcioniraju. Dok su drugi izašli, kako bi krenuli u rušenje iste te Europske Unije. Apsolutno bih se složio s time, ako bi ti analitičari umjesto teze, da je među narodima porasla zainteresiranost prema Europskoj Uniji, koristili tezu, kako je porasla prema samoj Europi. To su dva termina, koja doista trebamo razlikovati. Mnogi poistovjećuju ta dva termina, međutim svakoj trezvenoj osobi bi trebalo biti jasno, kako Europska Unija i Europa ne mogu i neće u budućnosti biti u potpunosti jedno te isto. To primjerice možemo vidjeti i na nekim elementarnim činjenicama.

Dok Europa doista počiva na kršćanskim temeljima, europski su birokrati to u velikoj većini izbacili iz Europske Unije. Nadalje, ni geografsko područje koje obuhvaća Europska-Unija nije u potpunosti geografsko područje cijele Europe. Tu za primjer možemo uzeti Švicarsku, koja je geografski u Europi, ali nije članica Europske Unije. Jedno je kontinent, koji ima svoje određene vrijednosti, a drugo je politička institucija, rezultirajući s time, Europa i Europska Unija ne mogu biti jedno te isto.

Možemo zaključiti sljedeće: Osobe koje su glasovale na proteklim izborima, nisu to nužno učinile radi velike zainteresiranosti prema samoj Europskoj Uniji, ili radi želje da ta Europska  Unija dobije još veće ovlasti. Mnogi su izašli na glasovanje, kako bi pokazali, da ovakva Europska Unija nije njihova Europa. Također željeli su pokazati, da im je doista stalo do budućnosti Europe, koja počiva na kršćanskim i tradicionalnim a ne na nekim pokvarenim novim liberalnim idejama, koje nam danas više nego ikada žele nametnuti razni europski birokrati. Mnogi će se od vas vjerojatno u ovom trenutku upitati, kako dolazim do takve konstatacije i na čemu ju temeljim. Međutim, kada uzmemo u obzir da je u mnogim državama, članicama Europske Unije znatno porasla izlaznost, te je ona čak nerijetko prelazila i 50 %, te još u obzir uzmemo, da su u državama poput Francuske, Poljske, Italije i Mađarske pobijedile suverenističke, kršćanske i nacionalističke snage možemo apsolutno potvrditi takvu tezu. Iako, kada se spustimo samo na razinu Republike Hrvatske, to u potpunosti ni ne možemo preslikati.

Prije svega poražavajuća je činjenica, da je na EU-Izbore izašlo samo 30 % hrvatskih birača, što u prijevodu znači, da ih je 70 % ostalo doma, jer ih ti izbori uopće ne zanimaju. Usprkos svemu tome, one osobe koje se beskompromisno zalažu za ideje europskih birokrata i nisu dobile neku znatnu podršku među hrvatskim pukom. Ipak, ne bih rekao da onih 70%, koji su kod nas ostali doma ne zanima budućnost našega Europskog kontinenta. Razlog njihovog ne izlaska na izbore ne mora nužno biti nezainteresiranost. Razlog također može biti uvjerenje, kako ovi EU-Izbori nemaju nikakve posljedice na budućnost Europe, ili kako dvanaest hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu svakako neće imati nikakvog utjecaja, pa onda po njima nije ni bitno, koje će osobe zastupati naše interese u Briselu ili Strasbourgu.

Tu već možemo vidjeti suštinu problema, doista jako slabe izlaznosti u Republici Hrvatskoj na proteklim izborima za Europski parlament. Naime, ako ćemo biti trezveni i realni, bez velikih napora možemo zaključiti, kako su EU-Izbori na razini cijele Europske Unije bili itekako bitni, jer su pokazali, da je negodovanje prema ovakvim institucijama Europske Unije svakim danom sve veće. Međutim, kada se ponovno spustimo na razinu Republike Hrvatske, ti izbori su imali najveću svrhu, da mnoge političke platforme testiraju svoju političku snagu i svoj potencijalni birački bazen, za predstojeće puno važnije predsjedničke i parlamentarne izbore. Međutim, ipak ni malo nije loše, da ćemo u europskom parlamentu imati osobu poput Ruže Tomašić, koja će nadam se kao i do sada zastupati većinu hrvatskih nacionalnih interesa. No, činjenica je, da ni Ruža Tomašić, kao ni ostala jedanaest zastupnika iz Hrvatske, neće imati nikakvog bitnog utjecaja, kada se bude odlučivalo o budućnosti cijele Europe, primjerice o migracijskoj politici. No, kada se bude odlučivalo o temama, koje ne obuhvaćaju sve članice Europske Unije, nego primjerice samo Hrvatsku, onda će ti zastupnici imati itekako mogućnosti pokazati, da li doista zastupaju hrvatske nacionalne interese, ili isključivo interese europskih birokrata. Usprkos tome, činjenica je, da je većina političkih platformi u Republici Hrvatskoj na izbore izašla isključivo radi testiranja svoje političke snage, odnosno kako bi uhljebile neke svoje kandidate u parlament Europske Unije. Časti iznimkama, koje su se kandidirale, kako bi tamo mogle zastupati hrvatske nacionalne interese.

No sada bih u nastavku želio analizirati, kako su doista prošle sve te političke platforme u Republici Hrvatskoj na ovim EU-Izborima. Te što iz toga, unatoč slaboj izlaznosti možemo naučiti i reflektirati za predstojeće predsjedničke, pa onda i parlamentarne izbore, koji će biti od iznimne važnosti.

Plenković je ostvario nemoguće!

Svi mi koji smo mislili i bili uvjerenja, da je Jadranka Kosor najveća gubitnica, koja je ikada bila na čelu HDZ-a, ovim izborima smo u veliko demantirani. Naime, Plenkovićev HDZ je na ovim izborima osvojio još manji broj glasova, kada uzmemo u obzir postotke, nego što je osvojila Jadranka Kosor, kada je 2011. godine doista doživjela potop sa svojom listom na izborima za Hrvatski državni sabor. Kada još uzmemo u obzir, da je tada HDZ bio na koljenima, te je imao problema sa svemu onom što se događalo oko Sanadera, a tolike probleme sada ni nije imao, onda je poraz HDZ na ovim EU-Izborima još i veći. Međutim, čak i ne bih rekao da je to poraz HDZ-a.

Ovo je prije svega poraz politike na čelu s Plenkovićem, Kuščevićem, Jandrokovićem, Bačićem i njima sličnima, a takvi nikada nisu vodili politiku izvornog HDZ-a. Oni su pak cijelo vrijeme vodili politiku, koja je bliska Račanu, Milanoviću i toj cijeloj jugokomunističkoj ekipi. Kada uzmemo u obzir, da je takva politika doista antihrvatska, onda možemo zaključiti, da je protuhrvatska i protukršćanska politika na čelu s Plenkovićem doista doživjela potop na izborima. Koliko god HDZ-ova PR-ekipa to željela prikazati kao pobjedu. Sada bih želio povući malu paralelu sa športskim terenom, odnosno nogometnim, točnije. Naime, ovo što Plenković sada radi je isto kao da na primjer Zlatko Dalić tvrdi, nakon što je primjerice odigrao neriješeno sa San Marinom, da je to pobjeda njegove momčadi i da on nema nikakvu odgovornost u lošoj igri Hrvatske reprezentacije, nego da su za to isključivo odgovorni nogometaši, koji nisu bili angažirani i nisu zucnuli kada je se sastavljao sastav za utakmicu.

Upravo to pokušava učiniti Plenkovićev PR-tim prebacujući odgovornost na druge. A današnji SDP je politički doista u rangu s primjerice San Marinom u nogometu. Vrlo je izgledno, da će HDZ doživjeti i poraz na parlamentarnim izborima 2020. godina, ako Plenković nastavi voditi politiku kao do sada. Poznavajući Plenkovićevo svjetonazorsko uvjerenje, on taj politički put neće u veliko mijenjati. U HDZ-u sada već mnogi kao zapete puške čekaju politički debakl Andreja Plenkovića na parlamentarnim izborima, kako bi mogli promijeniti politički smjer stranke. No veliki je upitnik, hoće li se HDZ nakon parlamentarnih izbora moći ponovno vratiti korijenima Tuđmanove politike, a još je veće pitanje, hoće li u tom slučaju HDZ moći vratiti golemo izgubljeno povjerenje, koje su sve ove godine uživali među svojim vjernim glasačima, koji su im bezuvjetno vjerovali. Ovi izbori su zaista pokazali, da HDZ više nema bezuvjetnu i beskompromisnu podršku ni svojeg članstva a kamoli svojih dojučerašnjih vjernih glasača, pa bi to mogao biti početak kraja HDZ-a, kakvog smo do sada poznavali. Koji je bio stožerna Hrvatska stranke, što su i osobe u HDZ-u uvijek često voljele naglašavati.

SDP-ovci ni sami ne znaju, kako su došli do četvrtog mandata!

Nakon što je u izbornoj noći postalo biti jasno, da će SDP na čelu s Bernardićem osvojiti četvrti mandat, te tako izjednačiti s HDZ-om, u taboru SDP-a zavladalo je veliko oduševljenje. Nitko ni od njih nije očekivao takav rezultat, pa su i oni počeli proglašavati pobjedu. Ako ćemo biti realni, oni nisu ostvarili pobjedu nego običan remi, ali se za njih ta četiri mandata ipak osjećaju kao psihološka pobjeda, posebice kada uzmemo u obzir što se sve posljednje tri godine tamo događalo. Osvojenih 18 % su pokazatelj, da oni uvijek mogu računati na biračko tijelo, koje je još zarobljeno u vremenu bivše Jugoslavije. Da su s tih 18 % osvojili 4 mandata, što je trećina od svih mogućih mandata koja se šalju iz Hrvatske, mogu isključivo zahvaliti Plenkoviću i njegovoj protukršćanskoj, antihrvatskoj i izdajničkoj politici. Oni u biti ni sami ne znaju kako su osvojili ta četiri mandata, ali je činjenica da su ih osvojili što bi prije svega trebalo zabrinuti one u HDZ-u, koji još drže do politike dr. Franje Tuđmana. Nažalost takvih je u HDZ svaki dan sve manji broj.

Ne želim prejudicirati, ali činjenica je da bi se čak i ovakav doista jadan SDP na parlamentarnim izborima za više od jednu godinu jako mogao približiti HDZ-u, posebice što se tiče broja mandata. To iz glavnog razloga, jer u HDZ-u više ne uspijevaju uplašiti hrvatski narod s tezom, da će ne glasuje li hrvatski narod za HDZ ponovno SDP, odnosno crveni doći na vlast. Naime, mnogi su u hrvatskom narodu progledali, kako je ovakav trenutni HDZ ako ne identičan, onda vrlo blizak SDP-u i njegovoj jugokomunističkoj politici. Nadalje su mnogi prepoznali, da je u ovom trenutku u potpunosti ne bitno, da li su crveni na vlasti, ili plavi koji se deklariraju kao veliki „domoljubi“ a mentalno su isto tako zadojeni crvenom petokrakom kao i oni u SDP-u. Čast iznimkama, kojih hvala Bogu još ima u HDZ-u, ali kao što sam i malo prije rekao, oni su u toj stranci doista marginalizirani i sve ih je manje.

Suverenisti su pokazali, da kršćanska, nacionalna i suverenistička politika ima budućnost!

Za mnoge je u hrvatskom javnom prostoru rezultat Hrvatskih suverenista na čelu s Ružom Tomašić veliko iznenađenje. Međutim mene, koji je pozorno pratio cijelu izbornu kampanju Suverenista ovakav rezultat nije ni malo iznenadio. Iako moram priznati, da ni ja nisam očekivao, da bi oni odmah u startu mogli izbiti na treće mjesto, i tako barem za sada postati treća najjača opcija na hrvatskoj političkoj sceni. Ako gledamo rezultate, odnosno preferencijske glasove, koje su dobili kandidati s različitih lista, onda je Ruža Tomašić nedvojbeno pobjednica ovih izbora. To čak ne mogu ni poreći u medijima, koji su sve samo ne skloni politici, za koju se Ruža Tomašić i Hrvatski suverenisti zalažu.

Naime, moglo bi se reći, da je hrvatski narod honorirao rad Ruže Tomašić u parlamentu ali i rad Suverenista kroz cijelu izbornu kampanju, koji je uvjeren sam bio mukotrpan, ali se na kraju isplatio. Hrvatski narod je dobrim dijelom u Suverenistima prepoznao one, koji su spremni čuvati nacionalne interese, te promicati kršćansku, suverenističku i nacionalno osviještenu politiku. Koliko god razni mediji, koji su prije svega antihrvatski nastrojeni pokušavali obezvrijediti dobar rezultat suverenista, zastupajući tezu, kako su Suverenisti isključivo poentirali radi Ruže Tomašić, u tome ipak neće uspjeti. Naravno da je Ruža Tomašić dobila najveći broj preferencijskih glasova, što je bilo i za očekivati, budući da je i nositeljica liste, te je se svojim dobrim radom već dokazala u Europskom parlamentu. Međutim, uvjerenja sam, da Ruža Tomašić bez  platforme Suverenista ne bi ostvarila takav dobar rezultat, a vjerojatno ne bi prešla ni prag.

To je ona i sama potvrdila u izjavama za razne medije. Naime, uspjeh Suverenista a onda i Ruže Tomašić posljedica je i mukotrpnog rada Hrvoja Zekanovića u Hrvatskom državnom saboru, ali i svih onih osoba, koje nisu bile na listi, ali su cijelo vrijeme bili uz Suvereniste, tijekom cijele kampanje. Primjerice Rozalija Bartolić. Čak smatram, da na listi Suverenista postoje i bolji kandidati od Ruže Tomašić, primjerice dr. Tomislav Sunić, ali je naravno bilo za očekivati, da će Tomašić osvojiti najviše glasova s liste, budući da je naša najpopularnija eurozastupnica. Koliko god mnogi pokušali umanjiti uspjeh Suverenista, govoreći da Suverenisti na parlamentarnim izborima neće proći ni prag bez Ruže Tomašić, ja u takve teze ne želim i neću vjerovati. Usprkos ovom dobrom rezultatu, smatram da Suverenisti za sljedeće parlamentarne izbore imaju još veći potencijal.

Naime, sada nekoliko dana nakon izbora mogu bez euforija na realan način konstatirati sljedeće: Hrvatski suverenisti su ostvarili dobar ali ne i sjajan rezultat. Nadam se, da će sjajan rezultat slijediti tek na parlamentarnim izborima. No, zato je sada potrebno stati na loptu, primiriti situaciju i nastaviti mukotrpan rad sa spoznajom, da do sada ništa nije napravljeno. Izjave Suverenista upravo idu na tom tragu i tome iznimno veseli i ohrabruje za budućnost. Prava bitka će biti parlamentarni izbori, tamo će od iznimne važnosti biti nadmašiti ovaj rezultat, kako bi se ovakav HDZ skinuo s vlasti, ali isto tako spriječila velika koalicija HDZ-a i SDP-a, koja je sasvim realna, budu li te stranke zajedno imale 76 mandata. To treba spriječiti, i Suverenisti imaju povijesnu priliku za to. Suverenisti imaju priliku oformiti kršćanski, suverenistički i nacionalni politički blok, koji će u budućnosti participirati u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske, jer to u biti mora i biti cilj svake političke opcije. Samo tako se mogu napraviti iznimno važni politički potezi, koji su našoj domovini prijeko potrebni. No, da bi se Suverenisti dugoročno nametnuli kao važan politički faktor bitno je prije svega da ostanu zajedno, da se ne raspadnu, što se u prošlosti nažalost često događalo s takvim opcijama. Također je bitno da se povežu sa što više hrvatskih intelektualaca u Hrvatskoj, iseljeništvu i Bosni i Hercegovini, kako bi u budućnosti imali kvalitetne i domoljubne kandidate u svim izbornim jedinicama. Na kraju bih samo želio rezimirati, da ovaj rezultat Suverenista neće značiti ništa, u koliko ne nastave mukotrpan rad, ali je činjenica da za budućnost imaju golemi potencijal, što su pokazali i ovi izbori.

Egoizam i nedefinirana pozicija prema Hrvatima u BiH se kad tad obiju o glavu!

Druga opcija koja se deklarirala kao “desna”, bili su Neovisni za Hrvatsku, koji su na izbore izašli zajedno s Hrvatskom strankom prava, na čijem je čelu Karlo Starčević. Iako mnogi tvrde, da je ta politička opcija doživjela debakl, ja se ne bih složio s tom tezom. Bili su to njihovi prvi izbori i nedostajalo im je samo nekoliko glasova za jedan mandat. Međutim, rezultat koji su polučili je pokazatelj, da hrvatski narod ne želi osobe, koje su egocentrične i koje nemaju jasan odgovor na probleme s kojima se naš hrvatski narod svakodnevno suočava u Bosni i Hercegovini.

Često sam puta NHR kritizirao radi toga, te je sepokazalo, da nisam jedini, koji se ne slažem s mnogim njihovim političkim potezima. Usprkos tome smatram, da i kod njih ima sjajnih kandidata i domoljuba poput generala Glasnovića, iako on ni nije formalno njihov član. Međutim, ako ne promjene znatno svoj politički smjer smatram, da će im dobri rezultati na lokalnoj razini, kao u gradu Zagrebu biti vrhunac. Smatram isto tako sramotnim i nikako dobrim, da mnogi iz te stranke optužuju sve oko sebe, posebice hrvatske domoljube za svoj neuspjeh. Ako žele u budućnosti prijeći prag, bilo bi im pametnije da se sami zapitaju u čemu su pogriješili. Na meti su se s njihove strane našli i Hrvati Herceg-Bosne. No, ja sam im još prije nekoliko mjeseci prognozirao njihov potpuni debakl među hrvatskim narodom u Herceg-Bosni, jer se stranački vrh nikada nije jasno opredijelio prema Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, te Tuđmanovoj i Šuškovoj politici prema Bosni i Hercegovini 90-ih godina. General Glasnović je isto žrtva takve politike NHR-a, jer je kao neovisni kandidat 2016. godine osvojio mnogo više glasova među hrvatskim pukom u Herceg-Bosni, nego sada kada je bio na njihovoj listi. Ako u NHR-a ne promjene način razmišljanja, smatram da neće imati veliku ulogu u budućnosti na državnoj razini.

Hrvatski narod ne želi anarhizam i prostakluk!

Da su Živi Zid i MOST samo kratkoročno bile protestne političke opcije, pokazali su i ovi izbori. Naime, Živi Zid se pokušao nametnuti na političkoj sceni s mnogim anarhističkim idejama, ali hvala Bogu ipak nisu uspjeli u tome. Koliko god, da su ih mediji u raznim anketama pumpali dugi period, oni su osvojili isključivo jedan mandat i nisu se uspjeli nametnuti kao treća opcija. Očigledno su u padu i veliko je pitanje, hoće li to u budućnosti moći zaustaviti.

MOST je očito već postao biti potrošena roba. Svjetonazorsko neopredjeljenje je samo jedan od mnogih razloga, zašto MOST-ovci nisu uspjeli prijeći ni prag. Naime, hrvatski narod ne želi licemjerje i prostakluk, komponente s kojima se često služe MOST-ovci u Hrvatskom državnom saboru. MOST je bio dva puta u izvršnoj vlasti i uz to je imao glavna ministarstva. Da su njihovi ministri htjeli, mogli su donijeti krucijalne promjene. Međutim, MOST-u je bilo važnije glumiti oporbu u vlasti, te su budimo iskreni oni doveli Plenkovića na vlast, kojega sada napadaju. Mnogi u hrvatskom narodu su prepoznali, da je MOST sve samo ne ozbiljna politička opcija, pa je veliko pitanje, hoće li na parlamentarnim izborima uspjeti formirati i saborski klub s tri mandata, nastave li s ovakvom politikom u budućnosti. Prije nekoliko mjeseca sam rekao, da hrvatski narod često zaboravlja ali nije glup, pa neće nasjesti na priču MOST-ovaca o suverenizmu. Tada sam aludirao na izjavu Grmoje, u kojoj je dotični tvrdio, da je on veliki suverenist, nakon što je Tajani dao onu izjavu, u kojoj svojata hrvatski teritorij.

Kolakušić se otkrio, prije nego što je preuzeo funkciju!

Iznenađenje izbora je sigurno i novo lice na hrvatskoj političkoj sceni Mislav Kolakušić. Očito je otkinuo dobar dio glasova Živom Zidu, te se kod mnogih nametnuo kao prava alternativa. Jedna stara poslovica kaže: Stavi čovjeka na vlast, pa ćeš vidjeti kakav je. Kolakušić ni nije preuzeo funkciju u EU-Parlamentu a već je počeo pričati o tome, kako će biti predsjednik države itd. S tim je sigurno odbio već neke od svojih glasača, ali ipak mislim da će i na parlamentarnim izborima imati realne šanse za koji mandat. Ne nužno radi svojih zasluga, jer smatram da Kolakušić sve to ne radi kako bi hrvatskom narodu bilo dobro, nego radi osobnih interesa. No, budući da Živi Zid i MOST padaju, on bi mogao preuzeti dobar dio njihovih glasača, posebice od Živog Zida. Ipak, nadam se, da u budućnosti neće preuzeti neku važnu funkciju na državnoj razini, jer karijerista kao njega imamo na bacanje. Takvih već imamo u trenutnoj vladi i ne trebaju nam novi.

Postotak Amsterdamske znak, da postoje mnogi neinteligentni glasači!

Da u Republici Hrvatskoj postoje doista neinteligentni glasači, i oni koji bi se najradije odvojili od Republike Hrvatske pokazao je ne malen postotak glasova, kojega je dobila Amsterdamska koalicija. Naime, glasovati za osobe koje su uništile Uljanik i koji će svojim (ne)radom i svojom (ne)inteligencijom u budućnosti pokušati uništiti cijelu našu predivnu Hrvatsku Istru, graniči sa zdravim razumom. Takvi su vjerojatno i ponosni na svojega člana Miletića, čije smo ponašanje tijekom jedne izjave mogli vidjeti na društvenim mrežama.

Velikosrbi su poraženi, ali su ispunili svoju svrhu!

Možemo zadovoljavajuće konstatirati, da je velikosrpska ekipa oko etno biznismena Milorada Pupovca doživjela veliki poraz. Unatoč mnogim provokativnim plakatima na ćirilici, velikosrbi su ostali daleko ispod praga, te hvala Bogu neće imati mogućnost zastupati Srpske nacionalne interese u Europskom parlamentu. Da su u tome uspjeli, to bi zasigurno bila velika sramota za sve nas, od koje se ne bismo mogli samo tako oprati. Međutim, iako poraženi, Pupovac i ekipa su ispunili jedinu svoju svrhu, radi koje su se i kandidirali. Uzeli su dio kolača SDP-u, koji bi se vjerojatno, da SDSS nije nastupio na izborima još više približio HDZ-u. Vidjet ćemo vjerojatno u budućnosti, koje je Pupovac imao uvjete za to, kada mu Plenković ponovno bude ispunjavao njegove velikosrpske želje.

 

Davor Čelan/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.