Damir Pešorda: Papa i Hrvati
Vrijeme:3 min, 32 sec
O aktualnom papi i Hrvatima pametnije bi mi bilo ne pisati. Napredni me antifašisti ionako ne mogu smisliti, a nakon ovog teksta zamjerit ću se i konzervativicima, i neću nigdje prispjeti. Ipak, šutjeti se više ne da
. Papinu teološku misao nekako ne uspijevam pohvatati od početka, a nakon što je zapeo mijenjati Očenaš, potpuno sam odustao. No, ne bih se ja teološku raspru s papom upuštao ni da sam puno upućeniji u te stvari nego što jesam, ali o nekim potezima pape kao političara i poglavara države Vatikan moram ponešto reći, pa makar se zamjerio i svojim sugrađanima bogobojaznim katolicima kao što sam se odavno već zamjerio brozobojaznim antifašistima.
Nekoliko je pokazatelja da papa Franjo baš i ne simpatizira Hrvate. Bio je u Bosni i Hercegovini, a nije došao u Mostar, najveće hrvatsko i katoličko gradsko središte u toj zemlji. 
Posprdno se izražavao o Međugorju, ali nije zaboravio poslati svoga izaslanika i preuzeti nadzor nad tim svetištem i hodočasničkim odredištem, u kojem se, između ostalog, okreće i velik novac. Preuzimanje Međugorja, koliko god to bogobojaznom uhu skaredno zvučala, podsjetilo me na svojevremeno preuzimanje Hercegovačke banke tenkovima koje je izvela međunarodna zajednica uosobljena u visokom predstavniku UN-a Wolfgangu Petritshu koji je za taj zločinački čin angažirao specijalne postrojbe SFOR-a. Nakon toga su mjesto silom istisnute banke, naravno, zauzele banke iz Petritssheve matične zemlje.
Hrvate je osobito pogodilo što je papa već gotovu stvar sa Stepinčevom kanonizacijom zakomplicirao uključivanjem Srpske pravoslavne crkve u taj proces. Po njegovoj želji formirana je mješovito hrvatsko-srpsko Povjerenstvo o Stepincu,
čime su stvorene pretpostavke da se Stepinčevo proglašenje svetim odgađa unedogled jer slična povjerenstvo obično nikada ne dođu do nekog suglasja. Nedavnom pak izjavom da je u vezi nekih svojih nedoumica u vezi Stepinca ”zatražio pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh”, papa je dolio ulje na vatru hrvatskog nezadovoljstva njegovim tretiranjem Stepinca i Hrvata. Običan puk dao je oduška svom nezadovoljstvu u komentarima na internetskim portalima ispod tekstova o toj temi, no javnici su bili napadno suzdržani.
No, zapitajmo se je li doista toliko iznenađujući odnos aktualnoga pape prema Hrvatima? Papa Ivan Pavao II. bio je izrazito sklon Hrvatima pa smo mi, zahvaljujući njemu, nekako naučili na jedan blagonaklon odnos Vatikana prema Hrvatima i Hrvatskoj. Tu idilu nije, 
izuzme li se slučaj Dajle, znatnije remetio ni Wojtylin nasljednik Benedikt XVI. Međutim, pogledamo li malo u dalji povijest, vidjet ćemo da je Rim kroz povijest na Hrvatima često vidio sredstvo prodora na slavenski istok zanemarujući pri tom istinske hrvatske interese ako nisu bili u skladu s tom misijom namijenjenom Hrvatima. To je jedan od razloga što Hrvati ni svoj jezik često nisu zvali hrvatskim imenom, nego slovinskim, ilirskim i slično te ga prilagođavali nekim širim koncepcijama od nacionalnih, valjda kako bi bio pogodniji za širenje katolicizma ili suzbijanju protestantizma. Ta tendencija osobito je bila izražena u 17. stoljeću za vrijeme katoličke obnove. Provoditelji takve crkvene jezične politike bili su Rafael Levaković, Bartol Kašić, Franjo Glavinić i drugi.
Htjeli mi to priznati ili ne, sličnu ulogu Hrvati, čini se, dobivaju i u suvremenoj geopolitičkoj konstelaciji. Vatikan želi dobre odnose s Ruskom pravoslavnom crkvom, a put do Rusije ide, misle u Vatikanu, preko Srbije. Da bi se udobrovoljili Srbi, žrtvu moraju podnijeti Hrvati. Kako to poznato zvuči! Naravno, ovaj put se ne žrtvuje samosvojan razvitak vlastitog jezika nego Stepinčeva svetost, ali princip je isti. Svejedno, ne bismo tim stvarima trebali prilaziti odveć emotivno niti biti previše razočarani nesklonošću aktualnog pape. Hrvati katolici su u vjerskom smislu neraskidivo vezani uz Vatikan, to je konstanta, no politika je nešto druge, tu ni papa nije nepogrješiv. Uostalom, pape su prolazne.
Ne treba također ni naivno nasjedati na spin da je iznenadno papino ”odobravanje hodočašća u Međugorje” znak Franjina popuštanja prema Hrvatima. Ne vidim što će bitno to odobrenje promijeniti. 
Što, dosada nisu hodočasnici dolazili i bez tog odobrenja? Možda tek bolju kontrolu novca koji se slijeva u organizaciju tih hodočašća. Naime, uz tu vijest o papinu odobrenju izrijekom se pojašnjava: ”Odobravanje organiziranih hodočašća u Međugorje korak je naprijed, budući da ona do sada službeno nisu bila odobrena, nego su organizirana bez uloge mjesnih biskupija.” Znači, u tom grmu leži zec, u nadzoru biskupija nad organizacijom hodočašća.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
