Poštovani prijatelji, dame i gospodo, iznimna mi je čast večeras govoriti na predstavljanju knjige akademika Josipa Pečarića „Dario Kordić“.

Mi živimo u svijetu buke. I informacijskog rata. Stječe se dojam da onaj tko ima gdje, i jače galami, da je automatski i u pravu. A nama (nepopravljivcima domoljubnog smjera) u Hrvatskoj i Bih „uzeli su“ kulturu, medije, obrazovanje i gurnuli nas na marginu. Istina, nas tješi ona „da je istina voda duboka“ i da istina oslobađa. Ali…

I istinu treba govoriti.

Zato zahvaljujem akademiku Pečariću što se usudi pisati istinu o Dariju Kordiću.

U ona vremena kada je mač partije pao na tijelo katoličke crkve u Hrvata i pogubio mnoge a mnoge zlostavljao, tamničio i maltretirao postoji jedna znamenita anegdota o župniku iz Bijeloga Polja kod Mostara don Andriji Majiću.

Naime, i on je bio jedan od onih koji je iz raznoraznih razloga došao na udar Udbe i ispitivan je maltretiran i na koncu prebijen toliko da se nije mogao ustati s kreveta. Ležao je tako danima prebijen, na rubu života, uz šporet. Preživljavao je jer su mu se župljani usudili pomoći: naložiti vatru, donijeti i pripremiti nešto hrane. A onda jednoga dana ponovno, u takvom njegovom stanju dolaze ga ispitivati pripadnici UDB-e, da ga kao osvjedočenog narodnog neprijatelja još ponešto priupitaju.

Jedno od pitanja je bilo i što misli o Alojziju Stepincu. Na što je pokojni don Andrija, onako iznemogao i nepokretan, odgovorio da im na to pitanje nije u stanju odgovoriti. Kada su rasrđeni udbaši nasrnuli na njega novim udarcima i pitanjima zašto i zbog čega nije u stanju odgovoriti. On im je posve mirno uzvratio: „Nisam u stanju odgovoriti, jer kad bih govorio o tom Čovjeku morao bih ustati.“

Teški su naši okovi, za zemlju mi smo vezani.

u Grazzu, u Karlau

živi jedan samostanac

kod njega bijah  i o tom baš bih pričao

 

oko njega sve sami zatvorenici

ljudi bez slobode

a on, slobodno među njima luta

                                                 i moli

                           pere rublje

                                                 i moli

                             pere suđe

                                                 i moli

 

u Grazzu, u Karlau žive zatvorenici

i jedan samostanac

                među njima

                                               i moli

i nitko ne zna zašto (a oni koji znaju  stide se, i ne govore…)

i kako je moguće

i svi se u čudu pitaju

a on se Bogu okrenuo

i priča s Njime

o ljubavi

 

baš kao ptica pjeva

o slobodi

 

u Grazzu, u Karlau dugo se čeka da uđeš

i kada uđeš u krletku

i plačeš nad  njegovom sudbinom

a on se blago nasmiješi i on se nad tobom  pomoli

i spoznaš: jedini od nas – on je slobodan.

Teški su naši okovi jer zemljom mi smo vezani…

 

Treba ustati i reći: Dario Kordić.

No, već sam rekao mi živimo u svijetu buke. Informacijskog rata. U kojem onaj tko ima gdje, i jače galami, izgleda i da je u pravu. To je svijet u kojem gomila ponavljanih laži naizgled pobjeđuje istinu. To je svijet stvaranja stereotipa koji sve objašnjavaju i mitova koji te stereotipe pretvaraju u svete istine koje se ne smije preispitivati.

Doktor Franjo Tuđman i Hrvati BiH krivi su jer su podijelili Bosnu i Hercegovinu. Polovicu su dali Srbima, polovicu Muslimanima i sebi ništa.

Doktor Franjo Tuđman u Karađorđevu je podijelio s Miloševićem Bosnu i Hercegovinu.

Milošević nije kriv za njezinu podjelu. On ju je htio očuvati cijelu – u Velikoj Srbiji!?

Ta je podjela posve logična, jer su imali vojne snage potpuno izjednačena pa se u eventualnom sukobu nije mogao predvidjeti pobjednik.

Milošević koji je na raspolaganju imao, kako su joj tepali, četvrtu armiju u Europi i Tuđman koji je tek dobio izbore, nije još potpuno ni uspostavio vlast: imao je tek razoružani narod i donekle policijske snage. Čudna neka izjednačenost u vojnim snagama.

Nedugo potom, da bi se vjerodostojno potvrdila ova teorija o podjeli, Milošević je pokušao ubiti Tuđmana. Napadom na Banske dvore. Čudan nekakav dogovor.

Tuđman je, po ovim stereotipima, i nakon okupacije petine hrvatskoga teritorija u Republici Hrvatskoj inzistirao na dogovorenoj podjeli BiH. Zagovornici ovih stereotipa zaboravljaju da bi time Tuđman prihvatio srpsku političku logiku što tko vojno drži njegovo je. Ne vrijede republičke granice i zaključci Badinterove komisije. Tuđman bi se tako odrekao i Vukovara i Knina. I prihvatio da granica Srbije bude nadomak Zadra i Karlovca.

Čudan čovek! Taj, Franja…

Što smo mi Hrvati imali u BiH.

Pobjedu HDZ-a na izborima.

Razoružani narod. Oružje Teritorijalne Obrane bilo je oduzeto na prostorima s hrvatskom većinom u BiH (kao i u Hrvatskoj). Udio u republičkoj vlasti i općinske vlasti u općinama s hrvatskom većinom. Nenaoružan i neorganiziran narod.

Kada je otpočeo rat u Hrvatskoj, netko je mogao imati komociju da svoje propušta kako bi ratovali a oni da se malčice pridruže kako bi stekli nove zasluge, netko je imao komociju pa čak i javno i kad su napadnuta, razorena i osvojena naselja s hrvatskom većinom u BiH (Uništa i Ravno), izjaviti da to nije naš rat. Mi Hrvati BiH takvu komociju nismo imali. To je bio naš rat.

Već je tisuće dragovoljaca Hrvata iz BiH bilo u tom ratu. Stizali su i prvi lijesovi. I događali su se veliki pokopi. Opraštali smo se od onih najboljih među nama.

Goloruki smo kao štit stali i u Pologu i u Šuici kad je tenkovska kolona krenula da se spriječi njihov put prema Imotskom, Sinju i Splitu. Na koncu smo ih morali propustiti u Pologu da se upute na Kuprešku visoravan i kasnije platili visoku cijenu. U krvi.

Split se nije branio na Klisu, nego u Livnu, Tomislavgradu i Mostaru. A i „Oluja“ je, ne zaboravimo, začeta na Kupresu.

Netko je morao pokušati organizirati hrvatski narod u BiH da se organizira na nad općinskoj razini, netko je morao kako tako pokušati nabaviti nekakvo oružje, jer je prijetila velika pogibao i konačno gušenje u okruženju koje je već imalo i službeno ime: RAM.

Što je u tim i takvim okolnostima mogao prvi hrvatski predsjednik Tuđman? Podijelio je BiH s Miloševićem. Moš mislit?! Ili što bi im rekao nesuđeni junak i osloboditelj Slobodan Milošević: Malo morgen.

Što je mogao u tom trenutku Dario Kordić?

Skupiti stvari, svoju obitelj i potražiti sreću daleko od sukoba, prijetnji i gotovo izvjesnog ostvarenja srpskog scenarija. I ne samo Dario Kordić. U njegovoj koži bili su gotovo svi Hrvati Bosne i Hercegovine. Najlakše je bilo otići. Neki su to i učinili. Bilo je razumno, racionalno. Mnogi su ostali u nadi bez nade. I stradali. Negdje su unatoč svemu ta žilava višestoljetna veza krvi i tla uspjela suprotstaviti agresiji. I opstati.

Hrvati Bosne i Hercegovine su obranili ostatke ostataka BiH u početnoj agresiji.

  1. IV. 1992. Predsjedništvo BiH obranu grada Mostara povjerava Hrvatskom Vijeću Obrane. U lipnju iste godine Silajdžić u Vijeću sigurnosti UN-a zna da su to naše snage, snage obrane zemlje. O čemu i danas možete vidjeti svjedočanstvo izLipanjskih zoraprvih pobjedničkih akcija protiv JNA i njezinih pridruženih srpskih paravojski u BiH, a o tome svjedoči i onodobna izjava zapovjednika obrane grada Mostara generala Jaganjca. I danas se, ako to vas (ili nekoga) zanima, može pronaći na mreži svih mreža, ali danas neke napušta pamćenje. I trabunjaju.

Što radi Dario Kordić? Pokušava svojim političkim djelovanjem omogućiti naoružavanje vlastitog naroda, njegovo organiziranje u oružani narod i kakvu takvu vojsku: Hrvatsko vijeće obrane.

I pokušava iz Srednje Bosne pomoći obranu Jajca. Tko su ti ljudi koji iz Lašvanske doline idu u Jajce. Dragovoljci.

Nema u Bosni i Hercegovini obrane koju bi organizirala demokratska vlast na republičkoj razini, ona se (uspostavljena iz tri nacionalne komponente): raspada. Nema moći, a ništa i ne pokušava. „Ovo nije naš rat“!!! Netko je to mogao reći. Mi nismo. Naš bio jest: za opstanak i preživljavanje. Bio je i svih onih koji su se bez obzira na nacionalnu pripadnost uključili u HVO.

U ratnom kaosu i srpskom progonu nesrpskog stanovništva dolazi do novih odnosa u omjeru pučanstva na još uvijek slobodnom teritoriju. U međuvremenu i Muslimanska se politika osvješćuje i pokušava organizirati i naoružati narod. Nešto je već bilo naoružanih grupacija kao Zelene beretke ili poneki ostatak organizirane Teritorijalne Obrane. I polako se to pretvara u ekskluzivne obrambene snage Armiju BiH.

I kad smo se uz žrtve i nadljudske napore uspjeli obraniti od početne agresije. Dolazi do prvih incidenata između novouspostavljene Armije i već postojećeg HVO-a.

HVO je organiziraniji, ali malobrojniji. Višestruko malobrojniji. Omjer snaga u mogućem sukobu gotovo da sugerira ishod. Srpski se ratni stroj zabavio Hrvatskom, BiH može čekati konačno ugušenje, a kao naručen je već izvjesni sukob između obrambenih snaga BiH. Treba tek potpirivati nesporazume i jačati netrpeljivost.

Ovo je trenutak da se prisjetimo srpskih političkih tendencija u Muslimanskom nacionalnom osamostaljivanju i jakih utjecaja bivših obavještajnih službi u Muslimanskom narodu i osobito politici. Ni Hrvati od toga nisu imuni.

Što može Dario Kordić?

Lašvanska Dolina u eventualnom sukobu automatizmom dolazi u okruženje mnogobrojnijih Muslimanskih snaga. Cilj je po svaku cijenu izbjeći sukob. Iz dana u dan se uvjerava da netko uporno unatoč svim nastojanjima taj sukob potpiruje.

Imaju li Hrvati Lašvanske doline i Srednje Bosne mogućnost opstanka u okruženju. Racionalno bi bilo otići. Spasiti obitelj i sebe. Ili pak ostati i boriti se. I nadati se bez nade.

Kako Pečarić navodi „američki vojni povjesničar Charles R. Shrader (vojnu povijest je predavao na vojnoj akademiji West Point), autor knjige Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, dokazao (je) da se radilo o agresiji Muslimana na Hrvate“, pa se u slučaju Kordić pita „koliko daleko mogu ići zle namjere i insinuacije tužiteljstva u Haagu.“ I Pečarić odgovara: „Presuda Kordiću je i odgovor na to njegovo pitanje. Sam sud konstatira kako je razlog za ovako drastičnu presudu što se radilo o agresiji Hrvatske na BiH.“ Te ironično završava: „Doista, strašna ‘agresija’ u kojoj se Hrvati bore u području u kome su oduvijek živjeli okruženi s deset puta jačim neprijateljem.“

Ovdje u Zagrebu, a onda posredno i u Hrvatskoj, s razlogom je praćena agonija i OPSADA SARAJEVA. Suosjećanja i empatije nije manjkalo. Tako i treba. I to je ljudski. I to je u redu.

Ali začuđuje da taj isti Zagreb, ista Hrvatska i isti narod, moj hrvatski narod, nema empatije za Središnju Bosnu. Nedavno je jedna mlada novinarka iz Središnje Bosne Glorija Lujanović pišući o tim događajima postavila jedno jednostavno pitanje: IMAJU LI HRVATI SREDIŠNJE BOSNE PRAVO NA OPSADU? A trajala je dvjesta četrdeset osam dana. Okončana je velikom humanitarnom akcijom Bijeli put. Bila je to ta iznimna i nezapamćena agresija.

Drugi krak agresije bio je naravno na Grude i Ljubuški pa sve do Mostara. A tu je i ono malo agresije na sjeveru u Orašju (o čemu svjedočimo i ovih dana na bosanskohercegovačkom sudištu). Svugdje tamo gdje Hrvatska nije izvršila agresiju Hrvata više nema i tamo je sve uredu. Izgleda da tako i treba biti. I tu je problem. Hrvata još ima. Nema ih u Republici Srpskoj. I to je uredu.

Ima ih nešto u Federaciji. I to je problem. I upravo se rješava. Hrvati su podijelili BiH: pola su dali Srbima, pola Muslimanima i sebi ništa. Čudan neki narod.

Glavni argument optužnice za agresiju Hrvatske na BiH je svjedočenje relevantnog svjedoka: dvostrukog predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.

Glavni argument za dokaz krivice Darija Kordića bila je montaža dvostruke linije zapovijedanja uz sudioništvo Vlade Republike Hrvatske u organizaciji mlađahnog tužitelja SFRJ (poznatog i vele uvaženog odvjetnika u Republici Hrvatskoj), te navođenjem jednog haaškog optuženika (uz obećanje skraćenja kazne) na lažno svjedočenje o Darijevoj prisutnosti na sastanku za koji se kasnije tvrdilo da se nikada nije ni dogodio.

I premda kako je i sam Haaški sud presudom ustvrdio: „Činjenica da ste bili političar i da niste sudjelovali u samom izvršenju zločina ne znači ništa; vi ste svoju ulogu zasigurno odigrali, kao što su ljudi koji su pucali odigrali svoju.“ I sama presuda dakle potvrđuje da Dariju ništa nisu dokazali pa stoga i govore da je on svoju ulogu zasigurno odigrao iako oni za to dokaza čak niti prigodom izricanja presude nemaju. A i ne trebaju im, jer su moć ovoga svijeta. Doduše, kao što Pečarić, ustvrđuje i desetine puta u ovoj knjizi izgleda da je Haaški sud ipak nešto dokazao Dariju Kordiću: da je Hrvat i to, izniman.

No pišući predgovor za ovu Pečarićevu knjigu već sam rekao da Dariju ne trebaju opravdanja, da mu je potreban mir. Jer Dario je prihvatio vlastiti križ i ponio ga snagom koja nadilazi ljudske moći. U tomu mu je pomogla vjera u Krista i duboka vjera u ispravnost vlastitih političkih stavova o pravu Hrvata na Bosnu i Hercegovinu i pravu Hrvata u Bosni i Hercegovini. Autohtoni smo narod Bosne i Hercegovine. Nikada drugima pored nas nismo nijekali ista prava, i isti odnos prema našoj zemlji. Ako je naša krivica što se nismo dali izbrisati – prihvaćamo. Ako je naša krivica što smo htjeli izići iz Jugoslavije te tamnice hrvatskoga naroda – prihvaćamo. Ako je naša krivica to što Jugoslavije više nema, a izgleda da jest jer o tome svjedoči i jedna druga haaška presuda na onaj znakoviti datum dvadeset deveti jedanaestoga – prihvaćamo.

Dario je davno rekao da ako je pravorijek i povijesna istina da su Hrvati središnje Bosne krivi za rat (i onaj u Srednjoj Bosni) onda je i pravedno da on kao vodeća politička osoba bude osuđen i u ime svih podnese odgovarajuću kaznu. I da ne bi mogao prihvatiti da netko drugi odgovara umjesto njega.

Ako je povijesna istina.

Mi danas u Bosni i Hercegovini živimo nestajanje hrvatskoga naroda. Njegovo političko obespravljivanje traje već dvadeset godina. Snagom međunarodne političke moći. Nažalost, pretežito američke. Iako Zapad (pa i Amerika) u BiH nema političkih prijatelja osim onih koje je doveo na rub opstanka. Američka je politika presudila Hrvatima BiH. Ohrabrila Muslimanski ekstremizam i šovinizam i gurnula Hrvate u BiH u zagrljaj Srbima u pokušaju obrane kakve takve konstitutivnosti i golog opstanka.

Srbi podržavaju Hrvate koliko mogu, ne zbog Hrvata i velike bratske ljubavi, nego zbog sebe, jer štiteći koliko toliko Hrvate čuvaju vlastiti ustavni i politički položaj i u Daytonu dobivenu državu u državi. Bošnjaci koji od Federacije pokušavaju napraviti građanski entitet (čitaj svoju republiku) Hrvate doživljavaju kao prepreku na putu ostvarenja tog političkog cilja. Od Republike Srpske jer je „nedodirljiva“ polaku dižu ruke i sve snage koncentriraju na prisvajanje Federacije. Tako da su im Hrvati dvadeset i nešto godina poslije rata veći politički neprijatelji od Srba. Dapače, u novim geopolitičkim odnosima sanjaju nekakve nove Historijske sporazume kojima bi i na ovim prostorima potvrdili novouspostavljeno partnerstvo Putina i Erdogana.

A Hrvatska država spava.

Nisu naš problem ni Srbi, ni Bošnjaci, pa ni Amerikanci naš je najveći problem što nakon doktora Franje Tuđmana mi hrvatske vlasti u Republici Hrvatskoj nemamo. Ona je, nažalost, nečija – često i protuhrvatska i hrvatska (koliko se dopusti).

A mi spavamo.

I pravo je pitanje koliki je i naš udio u onoj čaši otrova koju je iskapio Slobodan Praljak.

 

miriše ruža u Srednjoj Bosni, miriše Dušom

miriše nadom

 kako će dozvat slobodu (sinu je dozvala nije)

 

Rozika gleda…

lijepa li momka, Hercegovca

dok je ruža cvala

najljepše su ruke vezle

što ih Srednja Bosna dala

sedam grana

sedam rana

hrvatskih

 

Dario šeta, Dario moli

a boli, boli

boli li

boli

 

nitko kao ti

Rozika, Rozika… Rozika, Rozika… Rozika, Rozika…

bolesnika i patnika

ranjenika, na ranjeno srce, stavio nije

nitko kao ti – ranjenu Srednju Bosnu

u rane svoje zavio nije

Rozika šuti

Rozika moli

koliko boli, koliko boli

 

dok je ruža cvala…

 

tko kaže da se kraljica vratiti ne će

eno je  leži na groblju

Carica

vjetar je doziva

Rozika Rozika… Rozika Rozika… Rozika Rozika…

Rozika Kordić

 

dok je cvala baš je cvala

ruža bila, mirisala

miriše pjesmom, miriše Dušom

miriše Bosnom, miriše kruhom

miriše duhom patničkim

miriše tako hrvatski

 

–          Rozika – vjetar govori,

dok Bosnom struji gotovo kradom,

miriše ruža

duhom i nadom

 

I u toj nadi i dalje živimo. Da jednom ipak i unatoč svemu.

Na koncu da ne zaboravim. Hvala svima na strpljenju. Čestitam akademiku Pečariću, knjigu preporučam onima koji sve znaju, i onima koji navodno sve znaju i onima koji malo znaju da se informiraju i izgrade vlastito stajalište. A ovom prigodom ne mogu a da se ne zahvalim djeci Darija Kordića za sve one dane čežnje za ocem i njegovom ljubavlju, i naravno; njoj.

slutiti

je li mogao

itko

(dok si mala djevojčica bila

dok si zaljubljeno šetala uz Lašvu

dok si djecu rađala…)

da će tvoje ime od sada

do kraja

Svijeta

za Hrvata značit

ona koja

čeka

 

Venera!

zvijezda

                                 na Nebu

i

                       na zemlji

 

Hvala na pažnji. Treba ustati i reći…

 

Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.