Članovima Ustavnog suda je normalno da majke traže sinove 28 godina

Članovima Ustavnog suda trebalo 4 godine za odbacivanje tužbe Marte Jularić – što je to naspram 28 godina koliko traži sina?

Nakon čak četiri godine razmatranja, čime su članovi Ustavnog suda zorno pokazali koliko drže do predmeta tužbe i same tužiteljice Marte Jularić (koja još uvijek traži posmrtne ostatke svoga sina ubijenog na Ovčari 20. studenoga 1991.), Ustavni sud RH odbio je njenu ustavnu tužbu zbog nedjelotvorne istrage.

Marta Jularić iz Osijeka, naime, podnijela je ustavnu tužbu protiv Republike Hrvatske i njenih tijela kaznenog progona zbog neučinkovite istrage za ratni zločin na Ovčari. Odluka ima presedanski karakter jer znači da nitko od obitelji žrtava masovnih zločina počinjenih nakon okupacije Vukovara tko je nezadovoljan rezultatima istraga i kaznenih postupaka protiv počinitelja zločina ne će moći tužiti državu i tražiti obeštećenje, piše Jutarnji list.

U tužbi Marte Jularić između ostalog piše:

Moj sin G. J., hrvatski vojnik (rođen 15. veljače 1971. u Vukovaru) zarobljen je u vukovarskoj bolnici pred očima cijelog svijeta i međunarodne zajednice, 20. studenoga 1991. odveden je iz vukovarske bolnice i ubijen na okrutan način na Ovčari gdje je po priči L. G. opljačkan, sve su mu uzeli te potom sadistički mučen jer ga je imenovani vidio svog u krvi.

Nikad nije otkriveno tko su osobe koje su ga izdvojile, transportirale, opljačkale, mučile i ubile…. Moj sin G. J. je imao pravo na život i nije smio biti ubijen, zato se sada pitam zašto je izostala učinkovita i prikladna istraga o okolnostima ubojstva moga sina…. Poštovani Ustavni sude Republike Hrvatske, da je naše zakonodavstvo, prvenstveno policija i sudstvo, adekvatno djelovalo u okviru svojih ovlasti i obaveza kakve se od njih traže i očekuju jer su za to plaćeni i predodređeni, zasigurno bi pravna država djelovala, krivci bi bili identificirani, uhapšeni i osuđeni. A ja ne bih pisala ovu ustavnu tužbu jer bi Hrvatska bila pravna država.

Obrazloženje sudaca Ustavnog suda

U odluci Ustavnog suda navode se podaci o otvaranju istrage, podizanju optužnice, raspisivanju tjeralica… Koncem 2002. godine odustalo se od kaznenog progona 188 osoba jer je utvrđeno da su počinili kazneno djelo oružane pobune na što se primjenjuje Zakon o oprostu, prenosi kratko Jutarnji list.

Zakon o oprostu se ne odnosi na ratne zločine, pa iz udluke Ustavnog suda mi ovdje izvajamo dio koji ga spominje:

Dana 24. prosinca 2002. ŽDO Vukovar odustalo je od kaznenog progona u odnosu na veći dio optuženih (188), jer je na temelju provedene istrage zaključeno da su oni počinili kazneno djelo oružane pobune iz članka 235. KZ-a RH, koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu (“Narodne novine” broj 80/96.). Istog dana ŽDO Vukovar podiglo je pred Županijskim sudom u Vukovaru optužnicu protiv: I. okr. Veljka Kadijevića, II. okr. Blagoja Adžića, III. okr. Zvonka Jurjevića, IV. okr. Božidara Stevanovića, V. okr. Živote Panića, VI. okr. Mileta Mrkšića, VII. okr. Veselina Šljivančanina, VIII. okr. Miroslava Radića, IX. okr. Vojislava Šešelja i X. okr. Gorana Hadžića radi više kaznenih djela, između ostalog i radi masovnog zlostavljanja i usmrćivanja većeg dijela osoba koje su se nalazile u Općoj bolnici Vukovar 18. studenoga 1991., te odvođenja osoba iz Vukovarske bolnice na Poljoprivrednu ekonomiju Ovčara gdje su usmrćeni, a kao jedna od tih osoba navodi se i sin podnositeljice.

Dana 21. siječnja 2004. ŽDO Osijek odustalo je od kaznenog progona protiv većeg dijela optuženih (188 osoba), jer je na temelju provedene istrage utvrđeno da su oni počinili kazneno djelo oružane pobune iz članka 235. OKZ-a RH, koje je obuhvaćeno Zakonom o općem oprostu. Dana 29. siječnja 2004. ŽS u Osijeku donio je rješenje broj: Kio-741/95 kojim se obustavlja istraga protiv 188 osoba, ukida rješenje o pritvoru i naređuje povlačenje tjeralice u odnosu na te osobe. To rješenje bilo je istaknuto na oglasnoj ploči tog suda od 30. siječnja 2004. do 16. veljače 2004.

Nesporno je, također, da je nakon dovršetka istrage, kazneni postupak obustavljen u odnosu na stotinu osamdeset i osam (188) osoba pozivanjem na mjerodavne odredbe Zakona o općem oprostu, a radi kaznenog djela oružane pobune koje je obuhvaćeno tim Zakonom. U odnosu na preostale optuženike podignuta je optužnica za kazneno djelo ratnog zločina, kojom je obuhvaćen kao žrtva i sin podnositeljice zahtjeva.

Cijela odluka Ustavnog suda može se naći ovdje: Ustavna tužba: U-IIIBi-1066/2015. U njenom zaključku se kaže:

Ustavni sud ističe da bez obzira na težinu i osjetljivost istraživanja i procesuiranja ratnih zločina, članak 21. Ustava nalaže državi efikasno provođenje tog zadatka. Međutim, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno imajući u vidu da je istraga odnosno kazneni postupak još u tijeku te da se pred hrvatskim sudovima vodi veći broj kaznenih predmeta zbog ratnih zločina, Ustavni sud ocjenjuje da se u ovom slučaju, za sada, ne može govoriti o odgovornosti nadležnih tijela državne vlasti za zanemarivanje ili nedostatak volje da provedu djelotvornu istragu smrti podnositeljičina sina.

Udluku je donijelo sudsko vijeće u sastavu sudac Branko Brkić, predsjednik Vijeća, te suci Andrej Abramović, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić i Goran Selanec, članovi Vijeća.

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo