Marija Dujmić, ratna reporterka HTV,  poslala nam je sjećanje s kupreško-tomislavgradskog bojišta,  a očekujemo i zapise-sjećanja i drugih ratnih reporterki i reportera s kupreško-tomislavgradskog ratišta.

****************************************************************************************************************

NEDJELJA, 5. travnja, 1992. godine oboreni su zrakoplovi jugovojske iznad Mokronoga
Iz tog bunila i teških misli, trže me zvuk telefona. Iz Informativnog stožera dobra vijest: naši iz Protuzračne obrane (PZO) oborili su dva zrakoplova jugovojske iznad sela Mokronoga. Zastaje mi dah! Izgovaram vijest glasno, a u skloništu nastaje opće veselje, urnebes! Jedva čujem kroz slušalicu glas Petra Miloša na Radio Posušju: „ Evo i kod nas, oba, obadva su pala!“

Olakšanje među Duvnjacima, među Hercegovcima.U Tomislavgrad stiže ratna reporterka s Hrvatske televizije Silvana Menđušić, a iza toga stiže i ekipa iz HTV Split, reporterka Marija Dujmić i reporter Kleva.  (isječak iz Ratnog dnevnika)

*************************************************************************************************************

Marija Dujmić, ratna reporterka HTV  poslala nam je svoje sjećanje s kupreško-tomislavgradskog bojišta,  a očekujemo i zapise-sjećanja i drugih ratnih reporterki i reportera s kupreško-tomislavgradskog ratišta.

MARIJA DUJMIĆ : Sjećanje s kupreško – tomislavgradskog ratišta

Kad smo odlazili na prve ratne terene kao reporteri po hrvatskim ratištima mislili smo bit će to jednom, dvaput i rat je gotov. No, oteglo se. Prošla je jesen i zima, a ja sam mijenjala dalmatinska ratišta od sjevera do juga, Radila sam izvješća za Radio Split i Zagreb. Bila su to slušana radio izvješća, jer svi su htjeli čuti što se događa na pojedinim područjima, a mnogi su imali nekog svog člana obitelji na ratištu, pa je radio, kao najbrže, ali u mnogim područjima i jedino sredstvo komunikacije , bilo iznimno slušano.

Nakon ratišta u Hrvatskoj trebalo je poći i na područje BiH, jer rat se proširio i tamo. Posebno me je pogodila vijest da srpske snage tuku po Tomislavgradu. Naime, Tomislavgrad je blizu mog rodnog kraja i nekako sam uvijek to područje doživljavala bliskim. Ljeti, kad bih iz Splita došla kući, s društvom sam znala ići na kupanje na Buško jezero, a onda, kao i mnogo puta prije toga u Tomislavgrad (tada još Duvno) gdje bismo obično popili kavu u hotelu “Tomislav”.

Čuvši za napade na Tomislavgrad, imala sam osjećaj da netko napada moje Aržano. A onda je trebalo krenuti put Tomislavgrada, napraviti izvješće o stanju u gradu, snimiti ljude i njihovu reakciju, doznati detalje o mnogo čemu. Naizgled jednostavan, ali zapravo težak zadatak, jer svaki novinar se pri tom upita: “Kako ću ja prići tim ljudima i pitati ih kako se osjećaju kad i sama to proživljavam?!”

Ali posao je posao, Mora se. Srećom, ljudi su bili uglavnom susretljivi. Osim onih u zapovjedništvu obrane grada koji su nam bili na usluzi, jer bez njih teško bi došli do informacija, tu su bili i dragi poznati i nepoznati ljudi i prijatelji. Sjećam se, svaki put posebno na usluzi nam je bila kolegica Ljuba Đikić. Njoj smo se obraćali za svaku informaciju i pomoć, kad bi zapelo s bilo čime, Ljuba bi uskakala. Kad ne bismo imali gdje kavu popiti, Ljuba je bila tu.

Ljubu smo zvali da nas dočeka, usmjeravala nas je, pratila, bila je dobri duh nas novinara koji smo dolazili iz drugih gradova i raznih redakcija. Nisam mnogo puta kao ratna reporterka bila u Tomislavgradu, no svaki put kad bih došla bilo je sve teže, a i u nekoj žurbi smo uvijek odlazili da bi izvješća stigla na vrijeme za emitiranje. Svaki put kad bih došla u Tomislavgrad, a nikad nisam dolazila sama nego u pratnji kolega tehničara, ili bih išla s kolegama s televizije, prije nego što sam i sama počela raditi na televiziji, sjećam se da bi uvijek bio neki napad srpskih snaga. Bila sam znatiželjna novinarka pa nisam razmišljala o strahu.

Naravno, straha je uvijek bilo, ali je bio potisnut pred radnim zadatkom. Novinarska, pomalo luda glava, uvijek je razmišljala o tome kako je našim braniteljima i kako na vrijeme donijeti informaciju slušateljima, a poslije gledateljima, pa nije bilo vremena misliti na sebe. U Tomislavgradu sam doživjela i dva zračna napada. Bilo je vrlo gusto, posebno drugi put. Napad je bio intenzivan, a kolega s televizije s kojim sam bila na zadatku posebno se bojao zračnog napada. Ne bez razloge, jer je bio svjedok kad mu je zrakoplov usmrtio kolegu na ratištu pokraj Gospića, a i sam je jedva izbjegao smrt, pa se posebno bojao napada iz zraka.

Kolega je vozio „ divljački“ da bismo uspjeli izaći iz Tomislavgrada, dok su oko nas fijukali geleri, frcalo kamenje. Ne znam je li me zbog kolege bilo više strah nečega iz zraka ili njegove sulude vožnje da izbjegne zračni udar. Kako god, obje su situacije bile opasne po život, ali srećom prošli smo bez posljedica, stigli na vrijeme u redakcije da bi predali izvješća.

Svaki odlazak u Tomislavgrad podrazumijevao je i okolna mjesta gdje su se događali napadi, pa i odlazak u Šuicu. Tamo nas je uvijek dočekivao  svećenik  fra Frano Mabić (čula sam da je preminuo, pokoj mu duši) koji nam je uvijek bio desna ruka za bilo kakve potrebe. No, kako su ti moji reportersko ratni zadaci na području Tomislavgrad – Šuica bili relativno kratki, u pravilu jednodnevni, za razliku od ratnih terena u Hrvatskoj koji su znali trajati i po 20 dana u komadu, teško je pamtiti detalje.

No, u bombardiranju srušene kuće na koje smo nailazili, dvije ranjene crkve koje sam vidjela, ostave traga u sjećanju.

Ipak, mnogo je vremena od tada prošlo, a novinarska sjećanja polako blijede. Ili, kako bi znanstvenici rekli, spremaju se u neke udaljene ladice u mozgu kako bi ih, ako zatreba, ponovno izvukli vani.

Meni to izvlačenje nije bilo baš najuspješnije, možda stoga što je previše tih ladica zatvoreno u mojoj glavi pa im je postalo pretijesno i sudaraju se prilikom izvlačenja. Koliko god bile tužne te ratne uspomene, jer svi smo nekoga izgubili u ratu, toliko ima i lijepih uspomena. Svaki obranjeni grad ili selo u nama je izazivao euforiju. Svaki branitelj koji se vratio kući, a kojeg sam upoznala na ratištu posebna su radost.

Oni mi daju snagu da potisnem te tužne i ponekad ružne ratne scene, jer zbog njih, ali i onih koji živote svoje ostaviše u obrani, danas smo tu u svojim domovima i svojim domovinama.

Jedine fotografije koje imam iz tog vremena su ove dvije gdje smo se u Trilju, na putu za Tomuslavgrad, sreli Kleva i ja s Granikom i Šarićem, oni su išli na livanjsko ratište taj dan.

Marija Dujmić

 

Hbz-vijesti/ http://www.hbz-vijesti.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.