Unatoč svim uvjeravanjima javnosti od strane onih političara koji žive od politike, a to su maltene uvijek isti oni koji se nalaze na stranačkim izbornim listama i koji se neprestano “vrte” od jedne funkcije na drugu, da je država Hrvatska uređena i funkcionira kao demokratska država gdje je zajamčena jednakost svih njenih građana u pogledu jednakog tretmana u sudskim postupcima, i jednakog tretmana pri natjecanju za neka radna mjesta ili funkciju, svi znamo, samo velika većina nas o tome šuti, bilo iz nezainteresiranosti, bilo radi stranačke “umreženosti”, bilo radi koruptivno kriminalne umreženosti, bilo radi straha mogućih posljedica, da tome nije tako, već je dapače naša stvarnost, i naša svakodnevica daleko od toga!

Danas je bjelodano jasno da su, iz današnje perspektive procjenjujući, motivirajući pozivi “želimo biti svoji na svome”, “želimo da hrvatska lisnica bude u hrvatskom džepu” i “oslobađanje od jugoslavensko-velikosrpske hegemonije”, davali snagu našim braniteljima da se odupru i pobijede višestruko bolje naoružanog velikosrpskog agresora, ali nažalost, iz današnje perspektive procjenjujući, bile su očito samo floskule, ispraznice, isprazna obećanja, za koje su tadanji “motivatori” već onda znali da se neće ostvariti, jer je njihova politička filozofija i onda bila, mada u početku prikrivena pričama o demokraciji, “filozofija” Quid pro quo!

Za one manje upoznate s latinskim jezikom “Quid pro quo” je latinski izraz koji znači: “Ti meni, ja tebi. Recimo da je to usluga za uslugu”!

Branitelji, u prvom redu oni koji nisu dočekali živi kraj domovinskog rata, su učinili veliku uslugu svojim “motivatorima”, ali “ne znajući dovoljno latinski” nisu znali, ili čak možda i nisu očekivali da im se ta usluga vrati, pa nisu vraćajući se s bojišnica više zatekli svoja poduzeća u kojima su radili, svoja radna mjesta na kojima su radili, ili radna mjesta na kojima bi mogli raditi, jer takvih nije bilo, pa su ako su imali sreće s birokratskom administracijom, poslani u “mirovine”, da ne bi slučajno “motivatorima” na ulicama postavljali pitanja:

“Što je ovo, zar smo se za to borili, i tko su uopće ovi koji su se bogatili dok smo mi krvarili po bojišnicama ?”.

Tako je braniteljska populacija, i oni koji su se “prošvercali” u nju, “smirena” mirovinama, a ostali koji bi eventualno postavljali pitanja zastrašeni su time da su ih počeli nazivati jugonostalgičarima, pa je time vladavina Quid pro quo politička “filozofija”, točnije paradigma, imala plodno tlo da učvrsti svoju prevlast nad bilo kojom eventualnom drugom političkom paradigmom. Počelo je “uslugama” politike nakaradnim privatizacijskim zakonima, menadžerskim kreditima, i “sljepilom” institucija za brojne koruptivno-kriminalne radnje, za što su ‘korisnici’ tih usluga morali vratiti ‘uslugu’ politici na raznorazne načine, od direktnog financiranja politike, do uhljebljivanja političkih kadrova koji su tijekom političkih “rotacija” izrotirali s nekih funkcija.i položaja u državnoj i javnoj upravi. I to nažalost traje sve do danas, pa nije ništa čudno da nesposobni i nepošteni zauzimaju mjesta kojim inače ne bi mogli ni”primirisati” !

Ilustrirajmo to s nekoliko primjera: uslugu Todoriću da mu se “gleda kroz prste”, on je morao vraćati uslugom politici i političarima na raznorazne načine, od financiranja stranaka, uglavnom HDZ i SDP, do kupovanja korneta od “princeze”, i zapošljavanja stranačkih kadrova. Uslugu politike Kutli da postane vlasnik stotinjak tvrtki, ovaj je morao vratiti uslugom upropaštavanja većine “svojih” tvrtki. Uslugu politike za postavljanje na sudačke položaje, suci su morali vraćati uslugom “fleksibilno-selektivnim” donošenjem odluka o nekažnjavanju na adekvatan način stranačkih “mezimaca i ljubimaca”, poput “lijepog” Nadana, Sanadera, Mamića, Bandića, istarskog “konobara”, itd….itd.. Ta Quid pro quo politika je i dovela do urušavanja hrvatskog pravosuđa, koje po svim anketama uživa najmanje povjerenje od svih institucija u hrvatskom društvu.

Jakovčićevu uslugu politici da ne poteže previše pitanje regionalizacije i eventualnu autonomnost Istre, politika nagrađuj uslugom da ga pušta desetljećima “haračiti” po Istri, što je konačno dovelo i do praktičnog gašenje Uljanika. Javna je tajna da se u Istri ništa ne može napraviti bez IDS-a i sistema usluga za uslugu, a Bruno Langer već godinama upozorava da je Jakovčić u Istri razvio svoju “mafijašku” organizaciju, čije su nepodopštine takve da se sve ostale političke, gospodarske i pravne nepodopštine, korupcionaštva, pljačke i lopovluci, u Hrvatskoj predstavljaju tek “mačji kašalj” ! No Langerove tvrdnje nikad nitko nije našao za shodno pomnije provjeriti, bez obzira da li su na vlasti bili desni ili lijevi!

Pupovčeve “usluge” podrške vladajućoj strukturi, Vlade honoriraju protuuslugama toleriranja razmaha četništva u Hrvatskoj, Pupovčevog pljuvanja po Hrvatskoj doma i vani, i čak financiranjem protuhrvatskog nakladništva SNV-a, te toleriranjem organizacije “četničkih derneka” po Hrvatskoj.

Budući da je “uklanjanjem” Karla Radolovića, za koga bivši ministar Čačić tvrdi da je bio-imun na politiku, pa tako vjerojatno i na utjecaj Jakovčića, učinjena usluga novom rukovodstvu Uljanika, koja je ona vraćala uslugom postupnog, ali sigurnog vođenja Uljanika ka stečaju odnosno. likvidaciji ozbiljne brodogradnje u Istri. Quid pro quo filozofija je učinila svoje, i sad je ostalo samo čekati gdje i kada će ponovno ova politička filozofija pokazati svoje ružno lice, čineći usluge nekima, koji njoj čine usluge ?! Hoće li to biti HEP, Hrvatske vode, Hrvatske šume, INA, ili nešto drugo ostaje da se vidi, jer će se to svakako dogoditi kad tad. Pri tome valja naglasiti da je jedno od najomiljenijih metoda te quid pro quo politike, usluga zagovaranja privatizacije u nečiju korist, radi protuusluge u vidu manje ili više izdašnog mita poput onoga u slučaju MOL-INA-Sanader, ili poput “usluge” hrvatskom sustavu školstva uvođenjem informatike od 1.r. o.š., koja je honorirana usluge kupnjom bezvrijedne zastarjele opreme za tobožnju “unapređenja” nastave (micro-bitovi, tableti, itd….).

No najveća je šteta u tome da narod, glasači, očito ne shvaćaju da ova Quid pro quo filozofija može biti iskorištena i u pozitivne svrhe, na primjer na taj način da se “Usluga” koju političari “čine” narodu/građanima, lošim vođenjem politike, javnih poslova, gospodarstva, pravosuđa i vanjske politike, može uzvratiti “Uslugom” politici tako da se više ne glasuje za sve one stranke i sve one političare koji su građane do sada “usrećivali” svojim uslugama!

Laslo Torma/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.