D. Pejčinović: Zagonetka Cutileirovog plana

Cutileirov plan

Cutileirov plan (ili, kako ga se još naziva Carrington-Cutileirov plan) bio je posljednji pokušaj međunarodne zajednice da spriječi izbijanje rata na prostoru Bosne i Hercegovine. Ime je dobio po svome tvorcu, portugalskom diplomatu Joseu Cutileiru, kojega je na dužnost posrednika postavila Europska zajednica, odnosno predsjedatelj Mirovne konferencije o Jugoslaviji Peter Carrington. Sam plan predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice prema etničkom načelu. 18. ožujka 1992. plan su u Sarajevu potpisali predstavnici sva tri naroda – Alija Izetbegović u ime Muslimana, Radovan Karadžić u ime Srba, i Mate Boban kao predstavnik Hrvata. Samo deset dana kasnije, nakon razgovora s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom, Izetbegović je povukao svoj potpis i tako dao svoj „skromni“ doprinos ratnom kaosu koji je uskoro zahvatio čitavu BiH. Nakon toga i Srbi su povukli svoj pristanak, pa je Cutileirov plan otišao u povijest. Međutim, neke su zagonetke ostale!

CC plan

Prvobitni Carrington-Cutileirov plan (u daljnjem tekstu CC plan) predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice („constituent units“) isključivo prema etničkom kriteriju, odnosno popisu stanovništva iz 1991. godine. Svaka od 109 bosanskohercegovačkih općina trebala je pripasti odgovarajućoj nacionalnoj jedinici zavisno o apsolutnoj (natpolovičnoj) ili relativnoj (ispodpolovičnoj) većini pojedinog naroda. Prema tom mjerilu Muslimani su trebali dobiti 52 općine (oko 44% teritorija BiH), Srbi 37 općina (također 44% BiH), a Hrvati skromnih 20 općina (12,5% BiH) u kojima su prije rata imali apsolutnu ili relativnu većinu. Uzmemo li u obzir etničku strukturu tadašnje BiH – 17,3% Hrvata, 31,4% Srba i 43,7% Muslimana, ali i neke druge pokazatelje, CC plan bio je za Hrvate katastrofalan, a za druga dva naroda vrlo prihvatljiv, pa tim prije iznenađuje što su ga najveći gubitnici prihvatili, a najveći dobitnici odbacili?!

Cutileirova Herceg-Bosna

Prema izvornom planu razdiobe BiH Hrvati su trebali dobiti dvadeset općina – četiri u Posavini (Bosanski Brod, Odžak, B. Šamac, Orašje), šest u središnjoj Bosni (Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo i Vareš), te deset općina na širem prostoru Hercegovine (Livno, Tomislavgrad, Posušje, Grude, Čitluk, Ljubuški, Čapljina, Neum, Široki Brijeg, Prozor). Hrvatska nacionalna jedinica tako bi obuhvatila 6392 četvorna kilometra, odnosno 12,5% BiH. Drugim riječima, Hrvati bi dobili za trećinu manje teritorija nego što je iznosio njihov udio u stanovništvu, i to bez ijednog većeg urbanog središta! Najveći grad pod hrvatskim nadzorom tako bi postao Bosanski Brod sa svojih 14.000 stanovnika. Osim toga, Cutileirova Herceg-Bosna obuhvatila bi samo manji dio hrvatskog naroda u BiH (oko 41 posto), pa je razumljivo da je prihvaćanje plana izazvalo veliko ogorčenje Hrvata u čitavoj republici. Najveću poviku digli su malobrojni, ali vrlo glasni zagovornici „bratstva i jedinstva“, ljudi koji su u kasnijem razdoblju stekli zasluženi epitet „Alijinih Hrvata“, a svoje nezadovoljstvo iskazali su i ljutiti pravaši (v. članak „Izdaja hrvatske državnosti“, Slobodna Dalmacija, 2. 4. 1992. i „Pravaši protiv kantonizacije“, Večernji list, 25. 3. 1992.).

No, bilo je dosta kritika i iz HDZ-ovih redova: „Vrlo sam nezadovoljan dosadašnjim rezultatima pregovora o Herceg-Bosni. Naši pregovarači svojim nerazgovijetnim izjavama ne mogu promijeniti raspoloženje… 59 posto Hrvata ostalo bi izvan tzv. hrvatske jedinice, koja bi imala samo 12 posto teritorija BiH te oko 9 posto pučanstva BiH. Mislim da se hrvatski narod neće suglasiti s takvim pregovaračkim rezultatima“, izjavio je dr. Vlado Pandžić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ BiH. (V. list, 21. 3. 1992.) U istom broju večernjaka objavljene su i dvije predložene karte razgraničenja, te članak novinara J. Re. (vjerojatno Joze Renića), u kojem se opovrgava teza o hrvatskoj kapitulaciji: „Mnogobrojni dnevni listovi objavili su prekjučer kartu koja je tobože nastala dogovorom triju vladajućih stranaka, po kojoj npr. općine Derventa i Mostar ne pripadaju hrvatskom narodu i po kojoj bi Hrvatima pripalo samo 12 posto teritorija.. Međutim, prava karta po kartografu EZ-a izgleda sasvim drukčije – premda ni ona ne odgovara predlošku od strane delegacije Hrvatske demokratske zajednice u Bruxellesu niti zadovoljava hrvatska povijesno-etnička prava.“ Slično mišljenje iznio je i drugi dopredsjednik HDZ-a BiH Vlado Šantić: „Karta objavljena u medijima nije naša karta. Ona je samo osnova za iduće razgovore, nju nam je Europa ponudila kao podlogu.. Karta koju je ponudila EZ predstavlja samo popis općina i nacionalnu strukturu, na osnovi podataka popisa stanovništva iz 1991. godine. Za konačne karte EZ zahtijeva popise stanovništva iz 1991., 1981. i 1971. godine.“ (V. list, 26.3.1992.)

Konferencija u Bruxellesu – posljednja šansa za mir

„Trojna konferencija o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine počela je jučer u Bruxellesu, uvelike opterećena najnovijim sukobima u toj republici. Do Bruxellesa je stiglo i nezadovoljstvo hrvatske strane sarajevskom „kartom“, jer bosanskohercegovački su Hrvati „glavni gubitnici“ u tom sporazumu o podjeli teritorija. Kako navode bruxelleske novine, oni u svojoj jedinici nemaju ni velikog grada, ni sveučilišta, ni bolničkog centra, ni puta… (Šef delegacije HDZ-a Miljenko Brkić) ističe da neće potpisati kartu, jer je nacionalni princip u njoj „prilično kruto shvaćen“. Karta koja se zasniva samo na popisu pučanstva iz 1991., a ne i na prijašnjim popisima, koja, uz etnički, ne uzima u obzir povijesni, kulturni i gospodarski princip, i koja polazi od općinskih granica, nije realna karta, ocjenjuje Brkić.“ – javio je iz Bruxellesa poznati novinar Mirko Galić. (V. list, 31. 3.1992.)

Doista, kad pogledamo što su Hrvati dobili (bolje rečeno – izgubili!) Cutileirovim planom, mora se priznati da bi i unitarna „Bosna“ bila prihvatljivije rješenje. Međutim, je li baš moralo biti tako? U nastavku briselske konferencije ipak je dogovoreno „da se formira posebna radna grupa za izradu nove političke mape i za definiranje sastavnih jedinica u BiH.. Glavni pregovarač HDZ Brkić smatra to najznačajnijom odlukom, s obzirom na to da je s mandatom u izradi nove mape prestala vrijediti ranija karta koja je bila priložena Sarajevskoj izjavi, i koja je bila nepovoljna, posebno za Hrvate iz BiH, budući da ih je lišavala većih gradskih i kulturnih centara, i čak 60 posto hrvatskog pučanstva ostavljalo izvan hrvatskih jedinica.“ – izvještava Mirko Galić. (Vjesnik, 2. 4. 1992.)

Dobar članak o završetku briselskih pregovora objavio je i riječki Novi list: „Prvi se pred novinarima oglasio vođa SDS-a BiH Radovan Karadžić. Izražavajući zadovoljstvo, posebno zbog jedinstvenoga apela za prekid neprijateljstava u BiH kako bi šansu dobili politički pregovori o miru, on je podržao izradu nove mape. Vođa delegacije HDZ-a BiH Miljenko Brkić ocijenio je neke Karadžićeve ustupke važnom gestom i također izrazio zadovoljstvo zbog izrade nove karte teritorijalne podjele BiH. Čelnik SDA-a Alija Izetbegović smatra da će svaka nova teritorijalna podjela pokazati svoju apsurdnost i ostaje pri opciji o BiH kao unitarnoj republici građana.“ – prenosi Anđelko Perinčić. (Novi list, 2. 4. 1992.)

Popis 1991. vs. popis 1981.

Za svakoga tko proučava tadašnja zbivanja ključno je pitanje zbog čega su europski posrednici – Jose Cutileiro i lord Carrington, odlučili da se popis stanovništva iz 1991. godine uzme kao početni kriterij za razdiobu teritorija?! Zašto se kao osnovno mjerilo nije uzeo daleko pouzdaniji i pravedniji popis iz 1981. godine? Po njemu, uz navedenih dvadeset općina, Hrvati bi dobili još dvije ključne – Mostar (1300 km2) i Derventu (516 km2), čime bi se hrvatska nacionalna jedinica povećala na 8208 četvornih kilometara (16% BiH), što bi, u danim okolnostima, bilo sasvim zadovoljavajuće. Hrvati bi tako dobili barem jedan veliki grad (Mostar), značajne proizvodne i energetske objekte (hidrocentrale na Neretvi), te mogućnost razmjene teritorija sa susjednim narodima (npr. prekrajanjem općinskih granica).

Osim što bi primjena jugoslavenskog popisa stanovništva iz 1981. godine dramatično poboljšala položaj Hrvata, ne ugrožavajući bitno prava druga dva naroda, postojao je još jedan snažan argument koji bi europski posrednici morali uvažiti da im je stavljen na stol. Naime, popis iz 1991. godine drsko je krivotvoren na štetu Hrvata u čitavoj BiH, a posebno u tri općine: na Kupresu (gdje je i poništen!), u Derventi i Mostaru. Zašto je to učinjeno, može se naslutiti iz prethodnog teksta. Autor članka u to je vrijeme i sam radio kao popisivač, i poznato mu je da se podatke o etničkoj strukturi i brojnosti pojedinih naroda moglo vrlo lako naštimavati. (Uostalom, potpuno ista stvar dogodila se i na nedavnom popisu 2013. godine!)

O zlokobnim, predratnim okolnostima koje su vladale u vrijeme posljednjeg jugoslavenskog popisa i samim time utjecale na njegov ishod ne treba previše trošiti riječi; one su dobro poznate svakome tko se sjeća početka devedesetih. Zašto taj argument nije iskorišten? U vrijeme kada su svi narodi na prostoru bivše SFRJ crtali svoje etničke karte i isticali teritorijalne pretenzije hrvatski pregovarači morali su znati koliko je lažirani popis iz 1991. opasan za hrvatske interese. Moguće je da su na njihov „nehajni“ stav prilikom pregovora utjecala još dva važna čimbenika; prvi je bio oštra borba između nacionalne i unitarističke struje u HDZ-u BiH, koja je završila ostavkom dotadašnjeg predsjednika stranke Stjepana Kljuića (2. veljače 1992.) i izborom v. d. predsjednika Miljenka Brkića (15. ožujka.) Drugi, još važniji čimbenik bila je golema želja hrvatskog vrhovništva u Zagrebu da se pred međunarodnom zajednicom pokaže kao konstruktivan sudionik u rješavanju jugoslavenske krize, što se ponajviše obilo o glavu Hrvatima u BiH (npr. u slučaju referendumskog pitanja). Iz svega navedenog proizlazi da je izvorni Cutileirov plan za Hrvate u BiH bio potpuno neprihvatljiv, pa ga je trebalo izmijeniti ili odbaciti, neovisno o prijetnjama, ucjenama i dobronamjernim savjetima.

Cutileirova Republika Srpska

Prema početnom Cutileirovom planu Srbi su trebali dobiti 22.405 četvornih kilometara teritorija, odnosno 44% BiH. Srpski entitet tako bi se veličinom svrstao negdje između Slovenije i Sjeverne Makedonije. Osnovni problem ležao je u tome što čak ni tako velik teritorij nije mogao zadovoljiti nezajažljive apetite velikosrba, koji su kao svoj cilj zacrtali i posavski koridor, i Podrinje, i pola Sarajeva, i granicu na Neretvi, i izlaz na more… Da bi se svi ti ciljevi ispunili trebalo je uzeti barem dvije trećine BiH, što druga dva naroda nikada ne bi prihvatila. Koliko je srpska strana „nerazborito“ ušla u pregovore s Hrvatima i Muslimanima pokazuje i analiza Cutileirovog plana, odnosno njegove već spomenute inačice prema popisu iz 1981. godine, koju su, kao glavni kriterij razdiobe, Srbi mogli nametnuti europskim posrednicima bez ikakvih poteškoća (pri čemu bi imali i sigurnu hrvatsku podršku!) Prema tako izmijenjenom CC planu Srbi bi izgubili Derventu (516 km2) u korist Hrvata, ali bi zato dobili Doboj (684 km2), Prijedor (834 km2) i dvije sarajevske općine – Ilidžu (165 km2) i Novo Sarajevo (47 km2), dakle, prostore na kojima su 1981. imali (tanku) etničku većinu. Kad se sve zbroji i oduzme, srpski entitet narastao bi na 23.600 četvornih kilometara, ili 46% BiH!!! Usporedimo to s današnjom Republikom Srpskom koja obuhvaća 24.500 km2, dakle, tek neznatno više prostora. Zar se isplatilo ratovati tri i pol godine za taj smiješni dobitak?

Od zacrtanih strateških ciljeva Srbi nisu ostvarili gotovo ništa; brčanski distrikt presjekao je koridor u Posavini, Sarajevo je pripalo Muslimanima, granica na Neretvi i izlaz na more također su otpali. Jedini uspjeh Srbi su zabilježili u Podrinju, ali i on je plaćen gubitkom srpskih etničkih prostora u zapadnoj Bosni. I tako ispada da su Srbi vodili čitav rat za dodatnih dva posto teritorija koje su uspjeli iskamčiti u Daytonu od Amerikanaca. Tko je ono svojedobno rekao da su Srbi „lud narod“?

Alijina fildžan-državica

Prema prvobitnom CC planu Muslimani i Srbi trebali su dobiti nacionalne jedinice jednake veličine (44% BiH), ali različite kvalitete; Muslimanima bi pripala urbana područja, a Srbima pasivni, brdsko-planinski krajevi. Od šest najvećih gradova Muslimani bi dobili pet (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Mostar), Srbi jedan (Banja Luka), a Hrvati nijedan. Od 70 naselja s više od 5.000 stanovnika Muslimani bi dobili 41, Srbi 21, a Hrvati samo 8 naselja. U muslimanskom entitetu našla bi se i brojna industrijska postrojenja i elektroenergetski objekti (HE Jablanica, HE Višegrad, TE Tuzla, TE Kakanj…), pa bi tako muslimanska jedinica u svakom pogledu nadmašila srpsku, a o hrvatskoj da i ne govorimo! Veličinom teritorija (22.000 četvornih kilometara) Alijina tobožnja „fildžan-država“ debelo bi nadjačala Sloveniju (20.000 km2), odnosno, bila bi dvaput veća od Kosova.

Unatoč svemu navedenom, Alija Izetbegović prvo je potpisao pristanak na CC plan, da bi, nakon deset dana razmišljanja, na nagovor američkog veleposlanika, povukao potpis?! Bila je to kap koja je prelila čašu, i ubrzo je ratni požar zahvatio čitavu BiH. U idućim godinama međunarodni predstavnici predlagali su zaraćenim stranama niz mirovnih planova, ali niti jedan nije nudio tako mnogo teritorija muslimanskom narodu. Niti jedan! Kad bi se Bosna i Hercegovina danas raspala, Muslimani-Bošnjaci dobili bi, u najboljem slučaju, trećinu njenog teritorija, što je „samo“ 5.000 četvornih kilometara manje nego što im je nudio Cutileirov plan, i to bez ratovanja. Unatoč svim pokazateljima o katastrofi u koju je gurnuo svoj narod, za mnoge je Alija Izetbegović i dalje „otac nacije“, ili, što bi rekli njegovi turski obožavatelji, „bedem islama“.

Jedan od rijetkih zapadnih političara koji je otvoreno kritizirao Izetbegovića bio je portugalac Jose Cutileiro, opravdano ogorčen zbog opstrukcije i propasti plana koji ga je mogao lansirati u povijest. Njegove izjave nisu nimalo pohvalne niti diplomatske: „Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio“, rekao je Cutileiro. Zar je Izetbegović stvarno mislio da može izigrati oba susjedna naroda i postići više od onog što mu se nudilo?

Rat je bio uzaludan

„Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne mogu obraniti ako ovdje bude rat…“

Radovan Karadžić u Skupštini BiH, 15. 10. 1991.

Portugalski diplomat Jose Cutileiro i britanski pregovarač lord Carrington od samog početka svog rada u tzv. „Konferenciji o BiH“ shvatili su da je podjela BiH na tri konstitutivne nacionalne jedinice jedino moguće rješenje za sprječavanje rata kojim je srpska strana otvoreno prijetila. Ono u čemu su europski posrednici teško pogriješili bila je karta razgraničenja, koja je kao osnovni kriterij uzela nepouzdani popis stanovništva iz 1991. godine, što se u kasnijem razdoblju rada konferencije pokušalo popraviti. Nažalost, prekasno! I Cutileiro i Carrington morali su znati da prijedlog radne karte po kojoj bi od šest najvećih gradova u BiH Muslimanima pripalo čak pet gradova, Srbima jedan, a Hrvatima nijedan, nema nikakve šanse za ostvarenje, tim prije što je bio duboko nepravedan prema najmanjem narodu – Hrvatima.

U takvoj situaciji rješenje nije bilo u ponovnom crtanju karata i prepravljanju općinskih granica (što bi tek izazvalo kaos!), nego u prihvaćanju kriterija koji se nametao sam od sebe, a to je uvažavanje rezultata popisa stanovništva iz 1981. godine, po kojem bi se teritorij, gradovi i „resursi“ ravnomjerno rasporedili na sva tri konstitutivna naroda. Srbi bi dobili 46% BiH, Muslimani 38%, a Hrvati 16% teritorija. Sve tri strane bile bi podjednako (ne)zadovoljne takvom razdiobom, što bi otvorilo kakvu-takvu mogućnost da se međunacionalni sporovi razriješe mirnim putem. Srbi, koji bi dobili najveći dio kolača, ipak ne bi ostvarili svoje strateške ciljeve. Muslimani bi, bez ispaljenog metka, dobili svoju nacionalnu jedinicu i četiri velika grada. Hrvati bi dobro prošli u Bosanskoj Posavini i Hercegovini, dok bi u središnjoj Bosni dobili bar nešto. „Cutileirov plan bio je najrazumniji pokušaj da se postigne dogovor uoči rata. Najrazumniji jer, sudeći po izjavama koje su predstavnici stranaka dali po povratku iz Lisabona, svi su tada pokazali volju da učine ustupak i to je ono što tom planu daje posebno mjesto u tragičnim zbivanjima u BiH.“ – zaključak je vojnog povjesničara Davora Marijana. („Rat Hrvata i Muslimana u BiH od 1992. do 1994., str.150.)

Na nesreću, umjesto razumne razdiobe, konstitutivni narodi dobili su krvavi rat, čiji konačni ishod još uvijek nije jasan. Tko je za to odgovoran? Srpsko-muslimanska megalomanija, pogreške i neodgovornost europskih posrednika, i, „last but not least“, tradicionalna hrvatska popustljivost i naivnost. Svi ti čimbenici, udruženi, odveli su Bosnu i Hercegovinu ravno „u pakao“.

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo