Politički projekt DESNO: IZMJENE ZAKONA O HRVATSKOM DRŽAVLJANSTVU

IZMJENE ZAKONA O HRVATSKOM DRŽAVLJANSTVU

Dobra je vijest da je vlada Republike Hrvatske, kako su najavili u suradnji s Vladinim savjetom za Hrvate izvan Republike Hrvatske i na temelju višestruko izraženih zahtjeva i prijedloga toga Savjeta,odlučila ići u promjene Zakona o državljanstvu.
Izuzetno je loša vijest da ova informacija gotovo da i nije bila vijest tijekom zadnjih dva mjeseca od kada je MUP na svojim stranicama objavio radnu verziju prijedloga izmjena Zakona o državljanstvu, i pozvao hrvatski narod i sve zainteresirane na javnu raspravu. To ukazuje na golemi deficit javnoga senzibiliteta za temeljna državno-politička i nacionalna pitanja, a posebno zabrinjava da su potpuni nedostatak interesa o ovome pitanju iskazali i mediji i stručne institucije i pogotovo tzv.suverenističke političke opcije u Hrvatskoj.To nas u DESNO gotovo pa plaši.

Prvo ćemo naglasiti što je dobro:

1. Dobra je namjera da se konačno pokaže senzibilitet za temeljno pravo milijuna pripadnika hrvatskoga naroda iseljenih tijekom zadnja dva stoljeća s hrvatskih životnih prostora, najčešće pod izravnim pritiscima antihrvatskih režima koji su vladali Hrvatskom praktično do 1990.godine. Po svim temeljnim međunarodno-pravnim standardima golema većina od tih oko četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka mogu se svesti pod međunarodno-pravnu kategoriju tzv. ranjivih skupina,a prema sudskoj praksi Suda za ljudska prava u Strasbourgu, o čemu je toliko puta pisao znameniti hrvatski znanstvenik u Francuskoj profesor emeritus Marc Gjidara.Nije li presuda Perkoviću i Mustaću u Münchenu upravo kazneno-pravna potvrda zloćudnosti tih režima i argument ranjivosti milijuna Hrvata i ukupnog hrvatskog naroda?

Jest.

Naglašavam da status ranjive skupine istodobno znači ultimativni poziv matičnim državama, u ovome slučaju Republici Hrvatskoj da odmah svojim ustavno-zakonskim rješenjima ispravi sve elemente te ranjivosti i pripadnicima tih skupina vrati pravno-politički i osobni status koji im je oduzet i koji im pripada. A temelj s kojega jedino mogu ostvariti sva svoja ljudska prava u okviru svoje nacionalne države je – državljanstvo, preko kojega postaju članovi hrvatske političke nacije.

2.Dobro je da se tim ljudima omogućuje brzo i efikasno pristupanje u hrvatsku političku naciju, uklanjajući barijere poznavanja jezika i čitavoga niza drugih elemenata koji se podrazumijevaju za ljude i pripadnike naroda koji nisu stoljećima bili odsječeni od svoje matične domovine.

3.Dobro je da se poseban senzibilitet iskazuje prema djeci rođenoj u obiteljima izvan Hrvatske u kojima je jedan roditelj pripadnik hrvatskoga naroda i hrvatske političke nacije,otvarajući im mogućnost automatskoga stjecanja prava na državljanstvo

4. Dobro je da je u prijedlogu Zakona previđen i institut oduzimanja državljanstva, jer postoje svi uvjeti za preispitivanje posve nekritičkoga korištenja zakonskih rješenja za pristupanje hrvatskom državljanstvu i ljudima,pa i grupama,pri čemu najviše mislim na pripadnike agresorskih institucija i snaga tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku,ali i na pripadnike bošnjačkog naroda iz BiH koji su raznim diskrecijskim smicalicama postali hrvatski državljani, iako su otvoreni zagovornici progona i majorizacije Hrvata u BiH.

LOŠE JE:

1. Ne može se uklanjanje pristupnih barijera u poznavanju jezika, matične povijesti i društvenoga uređenja smatrati trajnom činjenicom i ozakonjenim stanjem, bez dodatnih obaveza države ali i pristupnika u hrvatsko državljanstvo. Naime, u prijedlogu zakona, država ne smije odustati od tih elementa integracije hrvatskoga političkog naroda, pa je nužno predvidjeti obavezu države da pristupnicima u hrvatsku političku naciju, bez obzira gdje žive, što rade,kakav im je imovinsko-socijalni status,osigura nakon pristupanja u hrvatsko državljanstvo učenje i ovladavanje hrvatskim jezikom,temeljnim znanjima iz hrvatske nacionalne povijesti i društvenoga uređenja. To mora ostati zakonska obaveza države i pripadnika hrvatskoga naroda.U suprotnom, država se praktično i zakonski odriče svojih identitetskih temelja, a to se nikada ne smije uraditi.

2.Loše je da utvrđujući diskrecijsku granicu za djecu rođenu izvan Republike Hrvatske, zakonodavac ostavlja razdoblje umjesto dosadašnjih 18, sada 21 godinu života da izraze volju i namjeru pristupanju u hrvatsko državljanstvo,nije jasno naznačeno da se ta odredba odnosi na djecu i pripadnike hrvatskoga naroda od trenutka usvajanja ovoga Zakona, i pogotovo od trenutka od kada je svaki od njih dobio jasna uputstva o toj pravnoj odredbi. Naime,ta odredba se ne smije odnositi na generacije Hrvata koje su rođene do uspostave samostalne Republike Hrvatske, koji su manje više smatrani, kao što se to i danas manje više prevladavajuće smatra u političkom i javnome mainstreamu, nekakvom neprijateljskom ili spornom emigracijom. Ako čovjeku u Čileu, koji ima pravo na hrvatsko državljanstvo ne ponudite izravno i neupitno informaciju o njegovim pravima, on ih neće ni znati ni moći iskoristiti,a onda zakonska olakšica ili rješenje o njegovim pravima ostaje fikcija za dnevnopolitičku uporabu,otprilike kao i da vam netko sada dadne potvrdu da imate pravo letjeti na mjesec. To u tom slučaju ništa ne znači. Zato od Vlade očekujem da se zakonski obaveže da će državni uredi, veleposlanstva i konzulati osigurati pristupnu informaciju doslovno svakome potencijalnom pripadniku hrvatske političke nacije i poučiti ga pismeno i izravno na jeziku kojim se služi o njegovim političkim pravima. To se ne smije podrazumijevati, to se mora riješiti zakonom i to u ovim izmjenama.

3. Loše je da se i u ovome slučaju pokazuje temeljna generativna ustavna slabost koja je predstavljena kao vrhunsko rješenje poštivanja tzv.ljudskih prava,iako s ljudskim pravima nema ama baš nikakve veze.Naime, radi se o nacionalnim manjinama. Ustavnim rješenjem da je Republike Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i nabrojanih nekolicine nacionalnih manjina,mi smo omogućili parcijalizaciju hrvatske političke nacije i uvrštavanje u ustavni poredak namjera legalizacije dodatnih političkih identiteta u nacionalnoj državi hrvatskog naroda.To se ne radi i reakcija primjerice Lore Vidović s pripadajućim grupacijama manje više anacionalnih NGO ukazuje da je to slabost koja generira od slučaja do slučaja goleme i razorne posljedice po razvoj hrvatske državnosti.

Naime, Lora Vidović je odmah po objavi ovoga zakonskog prijedloga,pod firmom skrbi za manjine,prije svega za Rome, doslovno zatražila internacionalizaciju instituta državljanstva i liberalizaciju uvjeta stjecanja državljanstva,kao da je ona kao pučka pravobraniteljica –pravobraniteljica cijeloga svijeta i svih naroda ovoga svijeta.Naravno,pozvala se na ustavnu odredbu o nacionalnim manjinama koje su stavljene uz rame s hrvatskim političkim narodom.

Ponašanje Lore Vidović smo već komentirali, pa je potrebno samo naglasiti da je ona i njezino ponašanje samo jedna od posljedica potpune neuređenosti države i potpunoga nedostatka minimuma standarda djelovanja državnih institucija, jer ona sama po sebi u normalnim okolnostima, pored trenutnoga otkaza ne bi zavrjeđivala ozbiljan osvrt.

Da se odmah razumijemo.

U Republici Hrvatskoj ne može biti više političkih nacija,većinskih, manjinskih,nikakvih. Mi smo ustavno unitarna, jednonacionalna politička zajednica, pri čemu je etničko podrijetlo pripadnika hrvatske političke nacije nebitno i ne može mu se dati –politički identitet izvan hrvatskog političkog naroda. Zbog toga u perspektivi valja u ustavnoj formi jednostavno brisati nabrajanje drugih političkih, manjinskih i bilo kakvih političkih identiteta, jer to pripadnicima etničkih zajednica u Hrvatskoj ne donosi nikakav kvaliteta u ostvarivanju ljudskih i političkih prava, a neprijateljima Hrvatske omogućuje legalizaciju njihovih antihrvatskih ciljeva i zlouporabu tih etničkih zajednica. Inače razaramo temelje svoje državnosti.

Želim naglasiti još jednom:

Hrvatsko državljanstvo je temeljni nacionalni identifikacijski i pravni institut koji stoji u samim temeljima hrvatske državnosti i države. Državljanstvo,pogotovo malobrojni i ranjeni narodi kao što je Hrvatski,moraju štititi kao najveću moguću dragocjenost. Zato je iznimno bitno o tome raspravljati na najširoj platformi,zato je iznimno bitno da o tome raspravljaju najbolji umovi koje imamo, zato se ne smije rasprava o tome voditi samo u okviru birokratske ili administracijske strukture.

Jer od ovoga zakona i od izbornih zakona ovisi naša državnost izravno i jedinstveno, pa je zato i jedan i drugi zakon i jedno i drugo pitanje zauzelo temeljno mjesto među naših deset teza o obnovi hrvatske državnosti.

Zato je neoprostivo da o tome u javnosti nismo mogli pročitati relevantno stručno mišljenje, zato je neoprostivo da se ni vladajući ni oporba nisu ni osvrnuli na činjenicu da je u tijeku izmjena toga zakona, a i vama novinarima prigovaram da se ni mediji u Hrvatskoj, s časnim izuzetcima kao što su neki portali,recimo kao Projekt Velebit i njihov komentator Marko Ljubić, nisu osvrnuli na ovo pitanje.

To je kamena podloga naše države.

Nema alternative.

VRLO LOŠE:

Zamjeram Vladi da nije politički procijenila da je u trenutcima goleme opasnosti od migracija i ozakonjivanja internacionalističkih i globalističkih namjera brisanja izvornih političkih nacionalnih identiteta pod prijetnjom golemih migracijskih valova, javnom kampanjom i prije svega pozivom najumnijim znanstvenicima, ustavno-pravnim stručnjacima, politolozima,demografima, filozofima i povjesničarima,od svoje u načelu dobre namjere napravila cijeli politički i stručni pokret usmjeravanja hrvatskoga naroda na same temelje njegove državnosti i na bitna pitanja.

Bitnijega od ovoga nema.

U takvim okolnostima ostaje crv sumnje upravo zbog pristupanja Marakeškom sporazumu i vladajućim briselskim politikama,da se iza ovih olakšica hrvatskom narodu u svijetu,skriva i potencijalni koridor za integraciju nekih posve drugačijih identiteta u hrvatsku političku naciju, koja će zbog odustajanja od snažnih integrativnih politika,kakve vidimo u odnosu prema srpskoj nacionalnoj manjini, jednoga dana od Hrvatske načiniti samo –prazan okvir bez hrvatskoga naroda u temeljima.
Takve špekulacije razumna i politički odgovorna vlada ne smije dopustiti, a nudi ih svojim načinom provođenja rasprave i donošenja zakonskih promjena. Zato ocjenjujemo da su ove izmjene u načelu prihvatljive, uz obveze koje smo naglasili, ali pozivamo Vladu i sve političke inicijative, struku, sve zainteresirane, a pogotovo političke inicijative i stranke sa suverenističkog spektra- da zajednički potenciramo snažnu izmjenu postojećega Zakona o državljanstvu, koji usprkos ovih promjena, ima golemih i razornih nedostataka.

Zbog toga smo uz ovo pitanje i najavili osvrt na najavljeno rješenje DIP-a o tehničkim promjenama izbornoga zakonodavstva.

Potpuno je nebitno u temeljnom smislu,iako može biti korisno,praktično rješavanja broja članova izbornih povjerenstava i sličnih detalja, jer su to stvari posve tehničke i operativne prirode.

Bit stvari, a bez kojih ove izmjene Zakona o državljanstvu nemaju krajnju svrhu, jest radikalna izmjena ustavno-zakonskih rješenja o izbornom pravu hrvatskoga čovjeka,koje će verificirati smisao pristupanja institutu hrvatskoga državljanstva, i omogućiti milijunima ljudi izvan Hrvatske upravljati sudbinom svoje nacionalne državnosti i slobode. A to nije moguće bez izjednačavanja prava svim hrvatskim državljanima u izbornom procesu, bez jamstva da ta prava mogu ostvariti, te bez rješenja koja će ponuditi iste efekte na sastav zakonodavnog doma hrvatskoga naroda. A to nije moguće bez jedne izborne jedinice, bez ukidanja diskriminacijskih prava i lista,kao što su XI. i XII, te bez dopisnog i elektronskog glasovanja.

Tek s takvim izmjenama izbornoga zakonodavstva, ova namjera olakšavanja pristupa u hrvatsko državljanstvo milijunima pripadnika hrvatskoga naroda –dobiva puni smisao.

Politički projekt DESNO

Hrvatsko nebo