BOSINA KOLUMNA: Svadba rođaka Mladena

Moj rođak Mladen ima trideset i pet godina. Već od svoje dvadeset i pete godine bio je proglašen beznadnim slučajem i starim momkom od seoskih baba, iako je Mlađo pametan momak završio elektrotehniku u Zagrebu i vrijedan pravo.

Ali ruku na srce i nije bio nešto od cura, krećo u žensko ko’ Elton John. Jadna strina zadnjih deset godina molila se svim svecima i noć i dan. Toliko je molila da je stric u snu sanjo’ svetu Brigitu kako mu je rekla: „Reci der Zdravki da oladi malo!“

I napokon joj se uslišalo prije godinu dana, reče Mladen, da se ženi, našo neku iz Izbična. Stric se danima nije trjeznio, preko dana pio uvečer rafalo. Zove me susjeda Mirjana govori pita: “Ej draga šta ti se kod strica Joze slavi?”, rekoh joj ženi se Mladen, a ona: “A tooo. Ja mislila dobio poso’ u Elektroprivredi.”

Svanuo napokon i taj dan. Izlazi Mladen ispred kuće, utrpala ga strina ko da će na festival klapske pisme u Omiš, a ne na svadbu. Strina sva u suzama gleda u nebo i govori: “Hvala ti sveti moj Rikarde Pampuri!” pita susjeda Vesna u čudu “Jeko Rikard?”  kaže strina: “Ma ne znam, na njemu sam stala, upalilo je kod njega. Eno ti gore u primaćoj molitvenik uzmi ga i moli za svoju Anu.”, “Ma ne mogu njoj svi s kalendara pomoć!”, reče Vesna.

Došli mi po Martinu, ona prava seoska cura, kršna, malo pojača, rumena i smješna pravo. Pito fratar na vjenčanju „Uzimaš li ti Martina Mladena za svoga supruga?“, a ona ko iz topa „Jamljam dašta ću!“

Došla Martina u Kruševo treba jabuku prebacivat. Uzela je počela se čevrtat s njom u krug umislila da je Sandra Perković. Promašila kuću, bacila je pedeset metara u neku draču, dica krvava izlazila radi 20 maraka.

Pošto nisu htjeli radit foto shooting dva dana iza svatova, otišli satak prije sale na Mostarsko blato. Jadni Mladen bio pod vodom više nego Kike Curavić. Fotograf sat vremena samo govorio „bravo, bravo, bravo“, „ostani tako“, „u mene gledaj, u mene“ „sjedi“, „lezi“ „skoči“, kaže Mlađo: „Jel’ ovo dresura pasa ili slikanje?“

Prvi ples show. Mladen u pozi ko’ da su mu pukle obe ključne kosti. Vidim ja u pola plesa nešto ko’ da se malkice prepiru, njoj pune oči suza. Pitam ga poslije šta je bilo kaže on: „Ma bona Bose pusti je. Htjela da je podignem i zavrtim u jednom trenutku, još mi treba da propuknem na vlastitoj svadbi.“

Juha se poslužila, a u sali za svakim stolom „velikani glazbe“ . Jedni pjevaju Olivera „A kad mi dođeš ti“, drugi tuku „Hercegovku iz Mostara“, treći gangaju, a jedan stol standardno ko’ neko pleme pjevaju „Umbaka tumbaka“ uz udaranje pribora za jelo u tanjire i zavezanim salvetama oko glave.

Zahuktala se atmosfera poslije večere, Martina u zanosu pjeva Rozgu: „Poželim da me tješe ruke njegove, da me nasmijan dočekuje preko praga nosi me…“, a stric od tamo: „E to zadnje će ti ostat samo na želji!“

Iza mene neki ljudi govore: „Oćemo li mi polako“, kad mali govori: „Aj ćaća neka još samo Smrdljivi Grad i Nossa, nossa.“

Fino prošla svadba, osim onog dijela kad se rezala torta pa Martina Mlađu zamazala malo po nosu a on njoj čitavu glavu, pa joj šlag ušao u oko. Razmazala joj se maskara, pa smo mislili da će ga ubit kad zamahne al nije srećom.

Ujutro se ustali, stric pita u zafrkanciji: „Sine kakva je mlada bez šminke?“, a Mlađo pjeva još uvijek raspoložen: „ Oženi se , da sam znao ne bi, nisam znao da je vodim sebi!“

herca.com.hr/ https://herca.com.hr/Hrvatsko nebo