Tako je pisao Johann Georg Reißmüller

U utorak, 15. siječnja 2019, na zagrebačkom Sveučilištu održat će se komemoracija za Dr. iur. dr. h.c. Johann Georg Reißmüller-a, počasnog doktora znanosti ovog Sveučilišta, koji je preminuo 10. prosinca 2018.

Pogodan je trenutak da osvijestimo što je Johann Georg Reißmüller dne 4. listopada 1991, na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, u uvodniku objavljenom u „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ napisao o toj agresiji.

Visoko pozicionirani hrvatski političari, a i neki članovi ovog Sveučilišta ne znaju što bi rekli o ovome ratu, pa ga  nazivaju “nekim sukobima koji su ovdje postojali prije 15-ak, 20 ili 25 godina…“ ili „dogovorenim ratom“. Ako svojim promišljanjem ne mogu proniknuti bit rata, onda bi možda mogli čitati članke naših prijatelja iz inozemstva.

Prijeteće uništenje

Više od trećine Hrvatske otele su srpske oružane snage – „jugoslavenska narodna armija“ i srpske postrojbe – do listopada 1991. To srpskom vodstvu, političarima poput Miloševića te generalima poput Kadijevića i Adžića, očigledno nije dosta. Daljnjim ratnim prodorom oni Hrvatsku hoće baciti na koljena, nakon čega bi poraženom, omrznutom neprijatelju mogli uzeti onoliko teritorija, koliko im se prohtje.

Protiv srpskog ratnog stroja Hrvati se odupiru s iznenađujućom izdržljivošću. Podnosili su jedan vojni poraz iza drugog, ali se nisu dali obeshrabriti. Ali danas je sve više upitno, mogu li još dugo izdržati srpsku premoć.

Hrvatska bi imala dobre izglede da se odupre srpskom osvajačkom naletu, kad bi dobila moderno naoružanje. Naime, srpska „narodna armija“ poput četnika nije baš najhrabrija. Armija je sve svoje uspjehe ostvarila na temelju prednosti u naoružanju, a četnici uvijek djeluju pod zaštitom Armije, bez velikog rizika. Odlučnost za obranu slobode i dostojanstva daje ugroženom narodu više snage nego što volja za dominacijom daje agresoru.

Ipak Hrvatska nije našla izlaz iz svoje inferiornosti. Tvornice oružja u bivšoj Jugoslaviji nalaze se pretežito na srpskom teritoriju, baš onako kako je „Jugoslavenska narodna armija“ uvijek htjela. Pogone vojne industrije u Hrvatskoj oduvijek je s jakim postrojbama nadzirala „Jugoslavenska narodna armija“. Isporuku tenkova, topova, zrakoplova, protuzračnih raketa iz inozemstva spriječile su zapadne zemlje. Čak niti pješačko oružje, niti streljivo nisu dali isporučiti ugroženim Hrvatima. Svaki put, kad su nanovo potvrdili embargo na uvoz oružja za Jugoslaviju, držali su se kao da su učinili golemo moralno djelo. Moral se sastojao u tome da je Zapad hrvatskome narodu onemogućio djelotvornu obranu od srpske armije, koja u izobilju raspolaže oružjem svih vrsta. Tako su se Hrvati srpskim tenkovima, topovima i zrakoplovima suprostavili takorekuć golim rukama.

Ako je slobodni svijet hotimično doveo do toga, onda bi Hrvatskoj, koja se bori za svoju opstojnost, morao pomoći vojnim sredstvima. Ali to oni do sada odbijaju. Oni su žrtvu agresije osudili na stanje, koje nije daleko od neobranjivosti, te sada s prekriženim rukama gledaju, kako je mrcvare.

Za zapadne države sigurno bi bilo teško Hrvatskoj pružiti vojnu pomoć – kakva god ona bila -, sve dok Hrvatskoj (kao i Sloveniji) uskraćuju priznanje. Nijedan razlog za to odbijanje, koji su zapadni političari iznosili prošlih mjeseci, nije bio uvjerljiv.

Umjesto da Hrvatsku (kao i Sloveniju) priznaju te joj pomognu, zapadne države održale su na pretek konferencija. Sve one su od početka bile osuđene na propast, jer je za svaku mjeru, koja bi pomogla napadnutoj Hrvatskoj, trebala suglasnost agresorske Srbije. Ona se svijetu prikazala u dva ruha: jednom otvoreno kao Republika Srbija, drugi put zakrabuljena kao Jugoslavija, koja već dulje vrijeme postoji kao krinka za srpsku – i dosad komunističku – tiransku i osvajačku silu.

 Srbija je prema civiliziranom svijetu pokazala spremnost samo na prividne ustupke. Ona je pristala na sporazume o prekidu vatre – u nakani da ih prekrši, čim joj bude odgovaralo. Srbija je velikodušno dopustila da se na hrvatskom (i slovenskom) teritoriju stacioniraju nenaouružani zapadni promatrači, koji su mogli malo promatrati te ništa spriječiti, niti razaranje hrvatskih gradova i sela niti zvjersku svirepost srpskih četnika nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima. Sada bi trebalo pokrenuti Ujedinjene narode. Ali tamo bi makar Kina svojim vetom mogla zaštititi agresorsku Srbiju. Međutim, do toga možda ne će niti doći.

Svojom neodgovornom politikom velika većina europskih vlada dovela je do toga da se slobodna Hrvatska nalazi pred slomom, a hrvatski narod izložen je samovolji srpskih despota, kako u uniformi tako i u civilu. Ipak, ako bi zapadni političari pomislili, sada bi mogao makar nastati „mir“, onda bi svojim brojnim nečasnim glupostima dodali još jednu. Bosna i Hercegovina već je sada izložena srpskom zahvatu, a i Makedonija se toga pribojava. Albanska narodna skupina u Kosovu pribojava se da bi Srbija s tiranije mogla prijeći na genocid. Ugroženi Mađari u srpskoj Vojvodini traže zaštitu kod Vlade u Budimpešti. I nitko ne bi smio vjerovati da će hrvatski narod pokleknuti pred srpskom silom. Tko je Hrvatsku ostavio na cjedilu, pripremio je pozornicu za novo prolijevanje krvi.

Dr. iur. dr. h.c. Johann Georg Reißmüller

Prevo i priredio Josip Stjepandić/Hrvatsko nebo