Prikaz knjige: SLOBODA, MIR MEJU NAMI, Eurogledi, autora Mile Pešorde

 

Iz bogatoga književnikova životopisa mnogo toga još možemo reći o njemu i njegovom radu, te uz cijenjenoga, priznatog i poznatog akademika, treba još dodati mnogo uspješnica, ali tri navedene na početku izdvojila sam kao najbitnijim poveznicama za ovo novo djelo.

Naime, članom je Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti, a ovim Eurogledima iskazao se kao vrstan poznavatelj kako povijesnih činjenica, tako i suvremenih kretanja na kulturnoj i političkoj sceni široj i od europskih okvira. Možemo reći da je osoba od pera, kompetentna prosuditi, iznositi stajališta i uputiti kritike u javnim istupima, kako kolegama književnicima, tako i povjesničarima a i ostalim javnim osobama iz političkoga i ostalog djelovanja.

Akademik Pešorda inicijatorom je i sutvorcem Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1971. (koju nalazimo kao dodatak na kraju ove knjige). Važnost Riječi i važnost Hrvatskog jezika autor je protkao kroz svaki Eurogled, kao (za)govorljivi borac za Istinu. Inače, obje povijesne, zagrebačka iz 1967. a i sarajevska deklaracije iz 1971. spomenuta su u više podnaslova, a autor uz Hrvatsko proljeće i još neke jasne odrednice, upozorava na značenje i vrijednost očuvanja jezika kao prvog identiteta svakoga naroda.

Treća značajka, uz ime Mile Pešorde, je ta, da je suosnivač Hrvatskog slova ali i njegov krsni kum, jer osobno je predložio usvojeni naziv tjednih novina, te svi ovi Eurogledi objavljeni su baš u Hrvatskom slovu u razdoblju od 12. siječnja 2007. do 12. kolovoza 2011., te s dopunom teksta s portala Hrvatskog kulturnog vijeća od 12. prosinca 2012. Veliki je to vremenski raspon, mnogo toga se dogodilo u tom razdoblju, a o najvažnijim pitanjima, oštrim perom, akademik Pešorda iznio je svoja mišljenja, ne štedeći ni sebe ni druge u rasvjetljavanju puta pravednosti, puta istine.

Prigodna posveta, koju je autor s očito mnogo promišljanja izvezao zlatnim slovima uz veliki trud ovoga djela, jasno nas upućuje na cilj koji ga je vodilo tijekom dugogodišnjeg rada. Ljubeći istinu i svoj narod, u čežnji za slobodom kako riječi, tako i svakog čovjeka, cijeneći podnijetu žrtvu, te kao lučonoša visoko dižući svjetlost, s nakanom da rastjera tamne sile zla, koje su se nadvile nad žuđeno hrvatsko tlo.

Poznata slika Joba i njegove žene na naslovnici, pomno odabrana, daje nam još jednu jasnu poruku. Job je uzor strpljivosti i podnošenja zala, poput njega hrvatski je narod istrajan, te mnoge kušnje i mnoga zla, i u ovo vrijeme, trebaju mudrost i strpljivost, trebaju vjeru i ljubav.

Sadržaj ove knjige podijeljen je u pet cjelina, i kako sam rekla, dodatak na kraju knjige je Sarajevska deklaracije o hrvatskom jeziku 1971. Svaki dio predstavlja po jednu godinu.

Prvi dio, Croatia caritas est razotkriva namjere trećejanuaraca, prokazuje zloduha velikosrpske politike, koja se slabostima hrvatske šutnje, teško iskorjenjuje, te se ponovno uvukla u tek stasalu Lijepu našu, zaodjenuvši crvene haljine pošla na europski bal ali ne onaj kraljevski i dostojanstveni, kakav priliči našem narodu, nego povampireni povezan s interesnim skupinama na štetu tradicijskih, kulturnih i svjetonazorskih smjerova našega naroda.

Kako bi se oslobodili srpskih mreža i crne ruke, te izabrali pravi put , kakav nam je svojim djelima osvjetlao npr. spomenuti fra Dominik Mandić ili fra Lucijan Kordić, uzornim prikazao mučenik i pravednik blaženi Alojzije Stepinac, uvijek spominjući se svih nevinih žrtava, a posebno 664 hrvatska svećenika, redovnika i redovnice, te dvjesto tisuća žrtava koje su pobili komunistI, od tri zla koja su se dogodila kroz povijest hrvatskog naroda.

Autor Eurogleda upozorava nas na krivotvoritelje povijesti, alarmira na zastranjene i neprosvijećene, verbalne nasilnike, bivše orjunaše, oznaše, udbaše, crnokošuljaše, kosovce, uhode i ine… koji pod krinkom antifašizma još zagovaraju duh komunizma.

Na stranici 46 piše: – Hrvatsko slovo, koje pokrenusmo u znaku povijesnoga svibnja i u punini spoznaje dramatičnosti hrvatske političke zbilje, a svjesni našeg kulturnoga poslanstva u tijekovima općehrvatske obnove i sinteze i uspostavljanja međunarodnih odnosa na novim, državotvornim temeljima – trinaest, već ljeta pridonosi, po riječima Dubravka Horvatića u uvodniku prvoga broja ‘stvaranju duhovnog društva u hrvatskom narodu’ – iz ovog je vidljivo i autorovo poslanje i nakana u pisanju Eurogleda.

Drugi dio odnosi se na objave iz 2008., a naslovljen je Istina i pomirba.

Propituje autor i sebe, a tako navodi i nas čitatelje na promišljanje o pomirbi, na koju nas je uputio prvi predsjednika RH dr. Franjo Tuđman. Jesu li dobre nakane u duhu katoličanstva, zaprljane lažima suvremenih verbalnih nasilnika s javne političke scene, usporile ili možda zaustavile hod u europsku budućnost.

Mnogi su se našli na meti kritike akademika Pešorde, te uz njegovo ime sve češće dodavali „Čuvaj ga se“, ali taj njihov strah je bio neutemeljen, jer dobar kritičar, kakav naš pisac i jest, ustvari najviše pokazuje ljubav prema kritiziranom temi zanimanja, te je zagovorljivi borac za istinu i pravičnost. Mogao bi se napraviti oveći popis svih koje je stavio pod povećalo, omjerio im riječ i dao prosudbu… spomenut ću neke iz ovoga drugog dijela:srpkog ratnog zločinca Ratka Mladića kritičkim stavom osudio je prije nego što su to uradile Međunarodne institucije pravde, no, nije bježao od kritičkog stava ni kada su u pitanju novinari i pisci, pa je posebnu pažnju u svojim kritikama posvetio je Zlatku Dizdareviću, Izetu Sarajliću, Josipu Ostiju, Abdulahu Sidranu, Dobrici Ćosiću Mili Stojiću, Slavenki Drakulić, Miljenku Jergoviću i sličnim. A posebno kroz sve godine Eurogleda upozoravaju na „verbalno političko nasilje“ koje provodi Predrag Matvejević, vrijeđajući Rimokatoličku crkvu, hrvatske katolike, grozno ocjenjene kao „nacionaliste – desničare – protuustaše“, ustao je akademik Pešorda kao vitez u odbranu dostojanstva. Sa Matvejevićem je razvio žestoku polemiku. Epilog je bio i sudski proces u Pešordinu korist. Podmetnuvši svoja leđa u ovoj posttotalitarnoj tranziciji naše Hrvatske, vremenu „rebalkanizacije“, odvažno je dignuo glas i razbio zidove nametnute hrvatske šutnje. Jedan je od rijetko odvažnih koji se suočio s, kako piše, „nelustriranim, u poskomunizmu i tajkuniziranim udbašima“.

Pozivajući se kroz pisanu riječ i na ugledne, besmrtne književne borce za spasenje čovječanstva, kao na primjer na Aleksandra Solženjicina, koji je napisao „Ne zaboravimo da nasilje ne živi samo; ono je intimno povezano… s laži. Nasilje nalazi svoje jedino utočište u laži, a laž svoju jedinu podršku u nasilju. Svaki čovjek koji je izabrao nasilje kao sredstvo neumitno mora izabrati laž kao pravilo.“ Ili kao što je govorio kardinal Kuharić „trebamo sačuvati dostojanstvo svoje obrane i savjesti, ne smijemo se navesti nikada na mržnju i osvetu“.

Svjestan snage Riječi, akademik podiže glas i za sve one umukle, umorene, zanijemjele i zanijekane žrtve totalitarnog komunističkog režima, koji još na žalost nedostojno pokopani i bezimeni leže po svim jama ili u crnim vrećama nekih podruma. Upozorava na zločine u Lovasu, upozorava na Jazovku, zločin u Ključu, Laništu, Teznom, Kovačevskom rogu, Hudoj jami, Macelju i ostalim sličnim stratištima. Dok nasuprot tome još uvijek neki neprosvijetljeni titoisti, slave tzv. Dan mladosti i nameću Titovu štafetu, iako je svjetska javnost jasno iznijela stajalište „Tito je zločinac kao i Staljin, Mao, Hitler i slični diktatori“ (američki profesor Rummel).

Treći dio knjige, donosi nam naslove o Banalizaciji zla, Četoličja i odličja, Izmišljanja o Domovini, nanovo upozorava o Jeziku, o zabranjenom, Raskide sa „srboslavijom“, prosvjetljuje teme od Šufflaja i Hebranga, proziva i matičinog nagrađenog đenerala-četnika, upućuje Hommage Petru Šegedinu, upozorava na jame na Bijakovu, a poznato je da su partizani provodili egzekucije nad jamama. Kroz aktualna događanja, ne propušta upozoriti na propuste i anomalije s nakanom svjetonazorskog prosvjetljenja o istom. Tako je pisao o uhićenju Karadžića, ugovoru Drnovšek – Račan, za vrijeme važnih obljetnica podsjeća na zaboravljene povijene činjenice kao što je važnost Zrina, upućuje javna pisma i prosvjednu notu na sve anomalije koje nas skreću s puta do slobode. Ovaj dio završava autorovom antologijskom pjesmom Bijela pjesma (Memento mučenicima i Srebrenicama našim) čiji stihovi bole poput otvorenih rana, te mogu reći da je u stihovima sažeo sve boli svojega naroda, a to su iste one teme kojim se bavio pisanjem ovih Eurogleda.

Crvena omča, četvrti je dio knjige, kao i u petom pod nazivom Izlazak, nastavlja s uzdizanjem i vraćanjem prognane riječi kao što su to pjesme Nikole Šopa, jednog od najvećih hrvatskih duhovnih pjesnika, zatim poniznog i gorljivog donositelja veleljubavi fra Bonaventuru, vraća nas na vrelo ljubavi mučenika i blaženika Alojzija Stepinca i s potrebom da i svijetu kaže da su „Hrvati miroljubiv, mirotvoran, bogoljuban, i tijekom svoje tisućljetne povijesti neosvajački narod“ te se suprotstavlja verbalnom nasilju nad njima, pa čak i samih predsjednika Republike Hrvatske, tada Stjepana Mesića, a nakon toga i Ive Josipovića. Raskrinkava urotničku šutnju o kroatocidu, te upozorava na nasljednike totalitarne ideologije, koji ne odustaju od apetita vlastodržaca, uvučeni u sve pore društva od Vlade do Hrvatske televizije, Pen-u, Društvu pisaca i sl, i u podzemlju i u nadzemlju, autor neumorno traga za istinom.

Pozdravljajući, gospodstven i dostojanstven način na koji su slovenski intelektualci dr. Mitja Ferenc i Jože Dežman, iznjeli na svjetlo dana istinu o najgroznijim zločinima u Hudoj jami i Barbarinom robu, koju su počinili jugokomunisti, autor upozorava „da to nije samo čin ljubavi i humanizma, nego i stanoviti poziv u pomoć, glas vapijućeg“ potičući na inicijativu institucije koje bi morale nešto učiniti po tim pitanjima.

Pisac ovih prosvjetiteljskih i zanimljivih Eurogleda, piše „Kleveta je sotonska laž pretvorena u smrtonosni bodež, kleveta ubija gore od noža, jer ubija i istinu i čovjeka…“ a kroz mnoge tekstove on jasno i izravno upozorava na klevetnike, sve one koji su godinama štetili ugledu Republike Hrvatske. Osvrće se i na objave u drugim tiskovinama, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Sloveniji, Francuskoj, Italiji i drugim, te ne dopušta lažima da puste korijenje.

Iz Povijesti hrvatskog naroda, izvoru riječi s Bašćanske ploče, veličanstvenom govoru prvog predsjednika RH na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog državnog sabora 30. svibnja 1990. i važnih znamenitih nadahnuća, autor potiče na nezaborav, pa tako nas podsjeća i na riječi pjesnika i preporoditelja Stanka Vraza, Ante Starčevića, biskupa Šrakića, Bozanića, don Miroslava Bulešiča, Kranjćevića, Slobodana Novaka, mnogih velikana hrvatske književnosti, pa sve do pjesme majke Kate Šoljić.

Autor se često u svom pismu vraća Stepincu, te na taj način i nas prosvjećuje, ko npr. na str. 493.: „Odmjeren u dijaloškom obraćanju književnicima, kojih cijeni i ohrabruje nastojanje da svojim djelima čitatelje učine boljima, Stepinac izriče uvjerenje da ne čine „pravu ljepotu lijepe fraze, nego lijep ljudski život u skladu s razumom, tom božanskom iskrom u čovjeku, koja ga diže nad životinju i čini krunom svega stvorenja“… Žalostan zbog mogućega udaljavanja pojedinih hrvatskih književnika posljednjih nekoliko desetljeća od izvora kršćanstva, Stepinac se pouzdaje u povratak na te izvore, jer „nitko nije isticao niti ističe toliko veličinu čovjekovu, kao što kršćanstvo, katolicizam. Ali i slabost i bijedu čovjekovu.“ Obazrivo potičući književnika „neka ne raspiruje svojim djelima strast, neka ne propovijeda neobuzdanu slobodu pojedinca, neka ne stvara nikakvog nadčovjeka, ali neka ne unosi ni pesimizam, zdvojnosti u duše, jer čovjek jest i ostao kraljevskog podrijetla“ metropolit Crkve u Hrvata ufa se kako će hrvatska književnost pripomoći da čovjek, kao dijete Božje, baštinik kraljevstva nebeskoga, svjesno ispuni funkciju, koju mu je stvoritelj odredio, jer će hrvatska književnost tek onda zasjati u pravoj veličini“.

Privodeći kraju svoj osvrt, na ovo mogu samo dodati da je akademik Mile Pešorda poput svjetionika nad olujnim morem i neverama zasjao s visoko podignutim perom i štitom izvora riječi u kršćanskoj kolijevci. Jer i ovi Eurogledi su pokazivanje puta prema izvornoj europskoj kolijevci.

 

Anita Martinac/HRSvijet.net/ /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.