Prikaz knjige: Vinko Grubišić, Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, Knjižnica Hrvatske revije, Muenchen-Barcelona, 1978.

Trebalo je proteći više od tri desetljeća od obnove Jugoslavije, ovaj put u komunističkom ruhu da bi se, uz časne iznimke, pojavila ova ozbiljna studija o hrvatskoj ćirilici, koju su za potrebe svoje imperijalne politike svojatali velikosrpski krugovi, a hrvatska socijalistička znanost to prešućivala ili u gorem slučaju to podupirala svojom inačicom jugoslavenske politike.

Grubišić se potrudio na temelju srednjovjekovnih natpisa, a posebice onih iz Bosne i Hercegovine, rasvijetliti tamu nad tim poprilično bogatim hrvatskim kulturnim blagom pisanim hrvatskim tipom ćirilskoga pisma.

Srednjovjekovne natpise s područja BiH priredio je i objavljivao od 1962. do 1970. u četiri sveska Marko Vego, inače auktor u međuratnom razdoblju jedne od boljih historiografskih knjiga o herceg-bosanskoj povijesti – „Povijesti Huma (Hercegovine)“, koja je objavljena u Samoboru 1937. godine.

Narodnosna i državna pripadnost Zahumlja

U uvodnom dijelu svoje studije piše o dolasku Hrvata, iscrpnije obrazlaže teorije o etnogenezi hrvatskoga naroda te njegovu razmještaju na prostoru koji su zaposjeli.

Kako su u to vrijeme vrlo intenzivni pokušaji da se kao podloga i opravdanje velikosrpskoj politici pronađe potvrda srpstva u prošlosti, Vego je raščlambom svih poznatih povijesnih izvora jasno pokazao kako su Zahumljani etnički Hrvati, a područje Zahumlja od svojih početaka sastavnicom hrvatske države – bilo da je riječ u sklopu unutar Crvene Hrvatske na jugu ili pak unutar Bijele Hrvatske ili pak kao samostalno kneštvo.

Svoje je hrvatstvo i pripadnost katoličkoj vjeri Hum sačuvao i pod vlašću srpskih Nemanjića.

Među prvima je razborito raslojio Porfirogenetove zapise o narodnosnom karakteru Humske zemlje, naglasivši kako sam pojam Dalmacije na čijem se prostoru nalazilo Zahumlje, pokazuje da su tu bili Hrvati.

Navodi kako se i „mnogi Trebinjani nazivaju Hrvatima.“ Obrazlaže i kako je pokazatelj državne pripadnosti Huma i drugih kneževina južno od Neretve splitskoj metropoliji unutar Katoličke Crkve, koja se protezala sve do Kotora, uključujući i sam grad Kotor.

Obradio je i prvoga poznatog vladara Mihovila Viševića koji je zajedno s kraljem Tomislavom nazočio crkvenom saboru u Splitu, a u stonskoj crkvi dao naslikati istovjetnu krunu kraljeva Bijele Hrvatske.

Hrvatsku etničku pripadnost zasvjedočio je, između ostaloga i ispravom humskoga kneza iz 1249., u kojoj se kao svjedoci navode njegova vlastela, među kojima i jedan imenom „Hr’vatin“, što svjedoči o vitalnosti hrvatskoga imena u Zahumlju.

Uzimanje krsne slave kao oznake srpske nacionalne pripadnosti, nije obrazložio samo pretkršćanskim poganskim naslijeđem u Hercegovini, nego i u kolijevci hrvatske države, gdje su knezovi Šubići slavili svoje krsno ime.

Slojevi slična obilježavanja mogli bi se pronaći i u drugim hrvatskim krajevima. Njih su na području BiH franjevačkim radom prikrili slavljenjem katoličkih svetaca po kojima su nositelji obitelji dobivali svoja imena.

Vego, kao što to rade u novije doba jezikoslovci, poseže za jezikom kao nacionalnom odredbenicom stanovništva, a to ilustrira primjerima natpisa na stećcima kao primjerice onoga kod Goražda u kojem stoji: /Usiče kamen njegov vojvoda Moguš/, te natpisa ikavicom u Dubravama Radivoja Vlatkovića, što jasno svjedoči o protezanju hrvatskih govora s lijeve strane Neretve.

Humska zemlja i Bosna

Humska zemlja je, smatra, manje-više kao samostalna došla pod Bosnu, nu ona će joj baš biti kamen spoticanja, jer će iz nje izići svi pokreti, što gledahu, da smanje bosanski, a povećaju svoj humski, a kasnije hercegovački znaćaj.

Njihov duh, tvrdi, ne će trpjeti nasilja, nego će i uz cijenu saveza s neprijateljem nastojati da postignu svoj cilj. Napominje kako to bjelodano pokazuje cijela povijest sve do ustanka Hercegovaca protiv Turaka u 19. stoljeću.

Ocijenio je kako taj čelični značaj i ponos izvire iz kršnoga kamenoga kraja, u kojem je Hercegovac proboravio svoju mladost. Tvrdi kako je bosanski ban tek kad se povezao s dalmatinskim gradovima i hrvatskom obalom potisnuo svaki utjecaj Nemanjića u Humu. Tako je, primjerice, bilo i s pravoslavljem, ako se kao istinito prihvati postojanje pravoslavne episkopije, koja je potpuno potisnuta s humskoga područja.

Zahumlje je ponovno pokušao zauzeti Dušan Silni, ali mu to, s ovakvim složajem snaga, nije moglo poći za rukom.

Otklonio je svaku mogućnost i da su pripadnici bosansko-humske crkve bili pravoslavci. Naime, kako je utvrdio, notacije Carigradske patrijaršije ne spominju o Bosni ništa glede pravoslavlja, što jasno svjedoči da ni Carigrad ni Ohrid, a ni pećki patrijarh crkvu bosansku nisu smatrali svojom.

Svojatanje se nije dogodilo ni u vremenu najveće moći srpskih vladara. Oni su, naime, za nju, ističe, slabo bili zainteresirani kao i njihova samostalna pravoslavna crkva.

Potvrđuje kako su se za bosansku crkvu zauzimali jedino Rim i ugarsko-hrvatski vladari. Smatrao je da je bosanska crkva po svom postanku i odnosu sa Svetom Stolicom bila katolička, a da bosansko-humsko bogumilstvo, tako lažno nazvano, nije bilo nikakav tuđi uvoz, nego čisto narodna katolička vjera, koja nije imala izgrađen sustav i sve uredbe, koje su se ostvarile kod zapadnih naroda.

Svjetlost u jugoslavenskom mraku

Unatoč tim istraživanjima jugoslavenski je mrak desetljećima prikrivao znatne dijelove hrvatskoga kulturnoga nasljeđa, a poglavito onaj njegov dio pisan hrvatskom ćirilicom. Taj se mrak hranio zabludama hrvatskoga 19. stoljeća, kojima su pojedinci, u ime jugoslavenske ideje, bili spremni žrtvovati dijelove vlastite kulture, teritorija pa i naroda kojem su pripadali.

Zrake svjetlosti u taj mrak unio je hrvatski emigrantski jezikoslovac Vinko Grubišić svojom studijom „Grafija hrvatske lapidarne ćirilice“.

On na početku podsjeća kako je ćirilično pismo nastalo u Bugarskoj u IX. ili X. stoljeću. Kao najstariji jezični spomenik navodi „bugarski Samuilov natpis“ iz 943. godine. Najstariji pak hrvatski natpis pisan ćirilicom je Humačka ploča, koji se različito datira, a Grubišić smatra kako je ona vjerojatno starija od glagoljske Baščanske ploče.

Registrira nevjerojatan nedostatak interesa hrvatskih istraživača za srednjovjekovnu kulturu pisanu hrvatskom ćirilicom, što su tek u novije doba ispravili Eduard Hercigonja i Mateo Žagar.

Žagar je u ediciji „Povijest hrvatskoga jezika“ obradio ćirilicu u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi, opisao početke hrvatske ćiriličke pismenosti te istaknuo posebnosti hrvatske ćirilične grafije. Naveo je i rana zasvjedočenost pojedinih ćiriličnih slova na spomenicima pisanima glagoljicom, ponekad i duboko na zapadu (Bašćanska ploča, Supetarski ulomak). U važnije spomenike ubrojio je: Povaljski prag, Povaljsku listinu, Povelju Kulina bana, Poljički statut te različite listine, isprave, pisma, oporuke i sl.

Grubišić glavnom zabludom hrvatskih jezikoslovaca iz 19. stoljeća smatra njihovu tvrdnju da je glagoljica hrvatsko, a ćirilica srpsko pismo. Nu kako smo vidjeli, ćirilica je nastala u Bugarskoj, a svaki ju je narod prilagođavao svojim duhovnim potrebama. Hrvatski je izvori nazivaju „rvatskim pismom“.

S pravom zamjera priređivačima što tekstove pisane hrvatskom ćirilicom tiskaju na srpskoj ćirilici, kako bi valjda te spomenike uklopili u kontekst srpske kulture. Takav postupak krivotvorenja više spada u kriminalne poslove, nu unatoč tomu, on na primarnoj razini pokazuje kako se radi o dva pismovna sustava – srpskom i hrvatskom.

Hrvatskim ga imenom naziva mnoštvo povijesnih izvora – od protestantskih pisaca do popova glagoljaša, što svjedoči samo o jedinstvenoj hrvatskoj crkvenoj književnosti pisanoj trima pismima – glagoljici, ćirilici i latinici.

Na južnim hrvatskim područjima ćirilica poprima posebni oblik, poznat pod nazivom hrvatska ćirilica. Važnu ulogu u njezinu očuvanju kasnije su imali bosanski franjevci. O supostojanju glagoljice i ćirilice svjedoče nam mnogi spomenici, a posebice Humačka ploča i ploča Kulina bana, pisani hrvatskom ćirilicom, na kojima su očuvana i glagoljska slova.

Prvi spomen hrvatske ćirilice pod nazivom ,,harvacko pismo” potječe od Marka Marulića i Dmine Papalića još 1510., te od Splićanina Jerolima Kaletića 1546. Paltašić iz Splita zove ju ,,harvatsko pismo”. Richard Daniell (London) u svom popisu dvadesetak raznih pisama iz 1664. hrvatsku ćirilicu zove ,,Alphabetum Illiricum Sclavorum”, dakle hrvatskim pismom.

U poljičkim spisima pismo se naziva i hrvatskim (arvacko pismo, arvacka slova naša). Hrvatska ćirilica je jedina među ćirilskim pismima koja ima poseban znak za đerv.

Osobitost hrvatske ćirilice jest i mnoštvo ligatura, koju je preuzela iz glagoljice. One su inače u raškoj ćirilici vrlo rijetke. Popis ligatura u hrvatskoj ćirilici donosi Grubišić. U hrvatskoj ćirilici postoje posebni oblici grafema za glasove Č, V, Ž. Vrlo su rijetki F i tvrdi poluglas.

Hrvatskoćirilsko slovo T, ponekad se zove tronožni T pa se smatra da je slovo Ž nastalo iz glagoljskog Ž. Neka slova hrvatske ćirilice, poput (đerv), (ć, št, šć), (d u obliku šestara) i (poluglas) vjerojatno svoje podrijetlo vuku iz prastarih istočnjačkih pisama.

Slovo (đerv oblo) imalo je đerva u značenju slova đ ili č, a Grubišić napominje i kako se rabilo na kamenim spomenicima za glas Ć.

Đerv uobičajen za hrvatsku ćirilicu, u srpskoj je vrlo rijedak. Poluglasovi se i danas čuvaju u srpskoj ćirilici u slovima NJ i LJ, nastalim dodavanjem poluglasa slovima N i L.

U hrvatskoj ćirilici JU ima istu ulogu kao i glagoljski JU, a nastalo je kao ligatura. Za razliku od JA i JE, JU je, kako ističe Grubišić, često na hrvatskim kamenim spomenicima.

Slovo Č u hrvatskoj ćirilici ima brojevnu vrijednost 1000 kano i u glagoljici, što nije slučaj ni s kojim drugim ćiriličnim sustavom.

Tri podvrste hrvatske ćirilice

Prof. Grubišić je hrvatsku ćirilicu podijelio u tri skupine po teritorijalnoj rasprostranjenosti – dubrovačku, bosansko-hercegovačku i dalmatinsku. Razlike među njima su toliko neznatne da se, tvrdi, zbog grafijske jedinstvenosti mogu i moraju obuhvatiti jednim tipom pisma. Riječ je, naime, o jednoj ćirilskoj grafiji s tri podvrste, a razlike se kao i u drugim ćirilskim pismima objašnjavaju prevladavanjem kurziva nad drugim grafijskim oblicima, smatra Grubišić.

Kad su u pitanju tekstovi lapidarnoga karaktera navodi kako se u Bosni i Hercegovini izmijenilo nekoliko pisama – grčko s vrlo malo svjedočanstava, latinsko iz prethrvatskoga razdoblja te ono iz hrvatskoga doba, glagoljica koja je živjela u simbiozi s ćirilicom, koja ju je potisnula te latinica koja je kao univerzalno pismo postala jedino pismo Hrvata.

Nažalost, tvrdi, kako su znanstvenici koji su se bavili hrvatskom ćirilicom uvijek gledali to hrvatsko pismo otrgnuto iz njegova prirodna konteksta, pa je ispadalo da ono nije imalo u Hrvatskoj duhovnu bazu i svoje kulturno opravdanje.

Napomenuo je kako je na te površnosti, propuste i zlonamjere upozoravao je Dalibor Brozović, koji je među prvima razumijevao kulturne i političke silnice što ih poticali kulturni djelatnici s područja BiH, a poglavito franjevački redovnici koji su svojim kulturološkim djelovanjem premošćivali nacionalnu razjedinjenost i hrvatstvo povezivali u jedinstvenu cjelinu.

Ćirilica naravno, kao i glagoljica, nije mogla nikad postati općehrvatskim pismom pa ni jedinim pismom određenoga hrvatskog područja, jer ona u Hrvatskoj nije zavisila samo od hrvatske duhovne konstelacije, nego od zemalja s kojima je Hrvatska bila u svakodnevnom dodiru. Ponajprije je riječ o Italiji i Ugarskoj, što se posebno vidi po utjecajima na grafijska rješenja hrvatske latinice.

Značajke i razvoj hrvatskoga ćirilskog pisma

Istaknuo je kako je lapidarna ćirilica u hrvatskim zemljama živjela svojim posebnim životom premda se uklapa u opći tok hrvatske ćirilice pa ne može biti određena ni prema religijama ni prema staležima. Naime, pogrješne su bile tvrdnje da je hrvatska ćirilica pučko pismo ili pak da su se njome služili samo pripadnici Crkve bosanske. Ona do danas, tvrdi Grubišić, ostaje svjedok jednog bogatog hrvatskog pismovnog bogatstva.

U poglavlju o alografima na primjeru kod grafema „jot“ i jat“ ističe kako u BiH „jot“ na natpisima nije obilježen posebnim grafemom. Ilustrirao je kako su njegova konstelacija u sustavu hrvatske lapidarne ćirilice i njegove zamjene vrlo bliske onima u hrvatskoj glagoljici.

Navodi i kako dva temeljna oblika za grafem „I“ u glagoljskom hrvatskom sustavu ne odgovaraju potpuno najstarijem glagoljskom stanju kakvo se na primjer vidi iz „Kijevskih listića“. a samim tim ni donekle ujednačenom stanju dvaju alografa – „eta“ i „ipsilon“ u bizanstko-grčkom grafijskom sustavu 9. st.

Kako je to u hrvatskoj glagoljici, jednako je tako i u sustavu hrvatske lapidarne ćirilice. Nema striktno određena grafema, koji bi obilježavao skup razlikovnih značajka obuhvaćenih fonemom „jot“.

Kod grafema „jat“ ističe to oprimjerujući kako se on na području BiH vrlo rano mogao ikavizirati, ali se grafijski čuvao još koje stoljeće, nakon što se ta mogućnost očitovala. Postoji, dakle paralelna uporaba „jata“ i „i“, a tek kasnije u te suodnose dolazi i „ie“.

Ekavizama je relativno vrlo malo. Navodi tek iz jednoga natpisa primjer imena „Stefan“, za kojeg tvrdi da ima obilježja srpskoga ćiriličnog sustava. Naime većina oblika imena „Stefanos“ je ikavska ili iekavska, kao i svi drugi oblici, izuzev oblika „delati“ i „razmeniti“. Mnogo češće dolaze oni s ikavskim refleksom, odnosno nereflektiranim jatom. Drugi ekavizmi, primjerice „ovde“ koji se javljaju u natpisima i danas su živi u ikavskim govorima.

Kraćenja riječi u hrvatskoj lapidarnoj ćirilici uglavnom se podudaraju s kraćenjima u srednjovjekovnim poveljama i pismima. Najviše ih je u invokativnim formulama. Takva kraćenja su redovita i u drugim hrvatskim pismima – glagoljici i latinici.

Druga kraćenja su česta u riječima koja dolaze često u natpisima poput „Bže“, „blig“ i sl., što opet, napominje, općenito ukazuje na zajednički sustav hrvatskih pisama.

Ističe kako za razliku od većine drugih južnoslavenskih ćiriličnih sustava, hrvatska lapidarna ćirilica poznaje gotovo isključivo t. zv. horizontalno povezivanje slova, a ligature koje su bugarsko-makedonskoj i srpskoj ćirilici postale permanentne (R+jat, L+jat i t.d.) u hrvatskoj se lapidarnoj ćirilici ni ne pojavljuju.

Hrvatska lapidarna ćirilica, i po broju i po obliku grafema razlikuje se od svih ćiriličnih sustava i kroz sedam ili pak osam stoljeća pokazuje svoj poseban razvoj. Samo zadnji nazal postoji do kraja 12. st., „jery“ se gubi, odnosno dolazi u koliziju s grafemom „I“. U isto vrijeme, napominje, to se događa i u drugim hrvatskim krajevima i u drugim hrvatskim pismima.

Glagoljica i hrvatska ćirilica

Grubišić smatra kako se glagoljica dosta rano proširila na područje BiH, ali i za razliku od nekih, po njegovu mišljenju, glagoljica je tamo bila i duboko ukorijenjena. Mnogim kodeksima pisanim hrvatskom ćirilicom poslužili su glagoljski predlošci. Navodi i četiri glagoljska natpisa koje je objavio Vego, među kojima su onaj nađen u Koluniću kod Bosanskoga Petrovca te onaj iz Bužima koji sadrži gotovo sve glagoljske grafeme pa ga je usporedio s glagoljskim grafemima Humačke polče. Zaključio je kako imaju nevjerojatnu sličnost, premda ih dijeli vremenski raspon od pet stoljeća.

Poredbenom raščlambom zaključio je kako su se mnogi grafemi hrvatske ćirilice razvili iz glagoljske grafije, a uočio je, premda znatno manje, utjecaje i latinice gdje primjerice grafem „B“ često je latinički u primjerima „fra Bazilio“, „Bogčin“, „rab“, „Bogdan“ i t.d.

I grafem „N“ redovito je latinički, grafem „L“ podsjeća na latiničko „L“ i t.d.

Zaključio je kako se utjecaj glagoljice na hrvatsku ćirilicu očituje u najstarijim natpisima, a latinice na oblikovanju tog hrvatskog pisma u relativno novijim natpisima. Takva situacija je sasvim uklopiva u sveukupni razvoj hrvatskoga pisma i ne čini nikakav izuzetak.

Naime, Hrvati su imali svoj vlastiti pismovni sustav i u glagoljici i u ćirilici, ali to nije bio slučaj s latinicom, koja je najviše ovisila o susjednim zemljama, koje su imale latinicu.

Preciznim pak pregledom dao je svoje opaske uz čitanje objavljenih natpisa te objavio njihov grafonomijski pregled. U knjizi je objavi tablični pregled razvoja hrvatske ćirilice, a u dodatku objavio i niz fotografija hrvatskih ćiriličnih spomenika.

Grubišićeva studija svojevrsna je prekretnica u proučavanju hrvatske ćirilice, a svoj je legitimitet u Hrvatskoj dobila tek obnovom hrvatske državnosti 90-ih godina, kad se zajedno s političkom emigracijom mogla vratiti u domovinu.

Mate Kovačević/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo