Ante Nazor za Dnevnik.ba: Haški sud presudio sam sebi

Prvobitni plan haškog suda da se ‘individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile kakvu-takvu zadovoljštinu’, zamijenio je pokušaj nametanja političke odgovornosti za nekakav navodni udruženi zločinački pothvat u BiH vodstvu države i naroda koji je BiH zapravo obranio i omogućio njeno postojanje, rekao je Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centr Domovinskog rata u razgovoru za Dnevnik.ba.

Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata za Dnevnik.ba  govori  o presudi hercebosanskoj šestorci, politici dr. Franje Tuđmana i Hrvatske prema BiH, radu i ostavštini Haškog tribunala i ignoriranju povijesnih činjenica, zbog čega je, kako tvrdi, Haški sud presudio sam sebi.

“Spomenuta presuda nepravedna je, jer se temelji na premisama koje su u potpunoj koliziji s podatcima iz izvora i činjenicama”, rekao je Nazor.

Prema njegovim riječima, zbog ignoriranja podataka iz izvora koje je pripremila obrana, odnosno zbog zanemarivanja znanstvenoga pristupa u kojem je nužan cjeloviti prikaz sadržaja izvora i konteksta događaja, može se reći da je kriminalizirana spomenuta presuda, jer je donesena na takav način.

“Haški sud presudio sam sebi” 

“Zapravo, presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, ovakav Haški sud presudio je sam sebi”, smatra Nazor.

Napomenuo je i kako pritom ne misli  na potrebu suđenja i presude onima koji su počinili ratne zločine, međutim činjenica je da upravo presuda u predmetu Prlić i ostali nije u skladu s „individualizacijom krivnje” koju je Haški sud proklamirao i zagovarao na početku svoga rada.

“Prvobitni plan toga suda da se ‘individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile kakvu-takvu zadovoljštinu’, zamijenio je pokušaj nametanja političke odgovornosti za nekakav navodni udruženi zločinački pothvat u BiH vodstvu države i naroda koji je BiH zapravo obranio i omogućio njeno postojanje”, rekao je Nazor.

Podsjeća i na samu činjenicu da MKSJ nije imao mandat za određivanje uzroka rata u Hrvatskoj i BiH (tko je započeo rat, tko je agresor?!) pokazuje da su u pravu bili oni koji su od početka rada toga suda upozoravali na narodnu izrijeku o „pravu i pravdi”.

“Stoga se, umjesto teze ‘da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH’, koju plasiraju aktivisti iz pojedinih nevladinih udruga u Hrvatskoj ili neki političari/povjesničari koji samo prenose sadržaj iz pojedinih tiskovina, a ignoriraju izvore, nameće zaključak da je takva presuda epilog jednog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga o stradanju Hrvata i protuhrvatskoj politici vodstva druga dva naroda u BiH”, rekao je Nazor.

“Zločini nad Hrvatima medijski prešućeni i umanjivani” 

Tvrdi, također, kako svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojniji i rasprostranjeniji od onih za koje se optužuju Hrvati.

“Istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu, te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka-muslimana na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga, privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, za razliku od zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u Trusini (istoga dana kad je počinjen i zločin u Ahmićima) i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), čak i u Grabovici, duboko iza linije bojišta, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (općina Mostar), dijelu Mostara, i drugim naseljima”, podsjeća Nazor.

Sve to, kako kaže, govori u prilog zaključku da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, svjesno prevladale informacije o žrtvama jednog naroda, kako bi se politika vodstva drugog naroda – Hrvata, mogla prikazati kao zločinačka.

“Naglašavam, da ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja stanovništva u Hrvatskoj i BiH, te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkog hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH”, rekao je.

Nakon svega, smatra da, samo iskreno suočavanje vodstva svakog konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, jer bez obzira na sadržaj haških presuda, činjenica je, kako je netko napisao, da ‘smo osuđeni živjeti jedni uz druge’.

“Teza o UZP-u bi pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi” 

“Činjenica je i da bi većina odluka, odnosno objašnjenja odluka Žalbenoga vijeća kojim se opravdava teza o UZP-u, pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi”, rekao je.

Tvrdi i kako je tvrdnja  „da je udruživanje Hrvata u Hrvatsku zajednicu/republiku Herceg Bosnu zločinačke naravi, kao i pomoć koju je pritom pružilo hrvatsko vodstvo”, neprihvatljiva i uvredljiva.

Tako je govorio Alija: “Ili građanska država ili građanski rat” 

“Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika”, rekao je Nazor. U zaključcima o tadašnjoj ‘pogrešnoj’ politici hrvatskoga vodstva prema BiH, smatra, i kako je  vidljivo da je Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskog predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH ‘biti građanska država ili će biti građanski rat’! O tome govore brojni izvori.

“Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su ‘zaboravili’ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine i njegove političke filozofije nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji, koju je napisao 1969.-1970. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini, te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi”, podsjeća Nazor.

Na tom tragu su, podsjeća,  i zapovijedi koje su zapovjednici Armije BiH izdavali na terenu („… djecu i žene ustaških čelnika i čelnika HDZ-a držati kao taoce, maltretirati, ucjenjivati i odvesti na naš radio da zovu na predaju ustaše …”), a koje završavaju porukom: „Vjerni Alahu i našoj slobodnoj i jedinoj ako Alah da islamskoj državi” („Naredba Štaba Armije BiH – opština Žepče”, od 23..06.1993. – dakle u vrijeme kada su Hrvati na tom području navodno – prema presudi Haškog suda – provodili UZP…).

Korijeni politike Alije Izetbegovića u Islamskoj deklaraciji 

“O tome kakva je bila politika bošnjačko-muslimanskoga vodstva, svjedoči i prijavak zapovjednika Armije BiH generala Rasima Delića Aliji Izetbegoviću u veljači 1994.: ‘HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku'”, rekao je.

Također, podsjetio je i kako je  tvrdnja iz priopćenja haškoga Tužiteljstva da su dijelovi Hrvatske vojske ‘direktno sudjelovali u sukobu u Bosni i Hercegovini’ prešućuje činjenicu da oni nisu angažirani u BiH radi promjene granica i pripajanja dijela teritorija Hrvatskoj, kao srpske snage u RH, nego radi obrane hrvatskih područja i autonomne jedinice unutar BiH, prvo od agresije srpskih snaga na BiH, a potom od napada brojčano nadmoćnijih snaga Armije BiH, čiji je cilj bio izlazak na more te eliminacija Hrvata iz Središnje Bosne i područja uz Neretvu

“S obzirom na to da u razdoblju koje haško Tužiteljstvo uzima kao sporno (siječanj 1993.-travanj 1994.) broj angažiranih dragovoljaca i snaga iz HV-a u BiH, u sukobu s bošnjačko-muslimanskim postrojbama, koje su popunjavali i mudžahedini pridošli iz raznih islamskih država, nikada nije bio veći od 1400, maksimalno 1800 ljudi (ako se ne gleda samo pješaštvo na liniji), i laicima je jasno da te snage nisu bile dovoljne ni za kvalitetnu obranu, a kamoli za agresiju na drugu državu, za što su potrebne cjelovite brigade i znatno veće snage”, rekao je.

Tim više, tvrdi, što ni te malobrojne snage nikada nisu bile koncentrirane na jednom taktičkom pravcu ili mjestu već su dijeljene na manje skupine (nikada nisu dosegle punu razinu popunjenosti jedne bojne), u svrhu “krpljenja” prevelike crte obrane.

“Svaka ozbiljna vojna raščlamba zaključit će da se s takvim snagama ne ide u agresiju i secesiju druge države, a pogotovo ih se ne koristi razdijeljene na manje skupine i razbacane na širokom području od Mostara do Uskoplja”, rekao je.

Postrojbe HV-a: Simbolična potpora u obrani 

Prema njegovim riječima, jasno je da je njihova uloga u prvom redu bila psihološka i da stvarno predstavlja simboličnu potporu u obrani prevelike crte koju je HVO 1993. s mukom pokušavao održati, sprječavajući da tada već jednonacionalna muslimanska Armija BiH u pohodu ‘oslobađanja’ ne oslobodi zemlju od najmanjeg konstitutivnog naroda.

Podsjetio je i kako u tom razdoblju  bojišta u Hrvatskoj nisu mirovala, da su krajem siječnja 1993. Hrvatska vojska i policija provele operaciju „Maslenica” i akciju oslobađanja HE Peruča, da su nakon toga cijelu godinu trajale žestoke borbe u zadarskom zaleđu, te da je u rujnu iste godine provedena akcija oslobađanja Medačkoga džepa, što znači da Hrvatska, da je i htjela, zbog stanja na svojem dijelu ratišta nije mogla angažirati veće snage u BiH.

“Razumljivo je ogorčenje spomenutom presudom Haškoga suda šestorici Hrvata koja gotovo u cijelosti zanemaruje kontekst događanja u Središnjoj Bosni od siječnja 1993. do ožujka 1994., posebice kad se pogleda koliko je godina zatvora za zločine nad Hrvatima na spomenutom prostoru u spomenutom razdoblju Haški sud presudio generalu Deliću i njegovim podređenima iz 3. korpusa Armije BiH”, rekao je.

Hrvati i Hrvatska najzaslužniji jer se BiH obranila od velikosrpske agresije 

Prema njegovim riječima, presuda zanemaruje razdoblje koje je prethodilo događajima iz 1993. i činjenicu da je zahvaljujući Hrvatima BiH na referendumu stekla uvjete za priznanje, te da su Hrvati i Hrvatska najzaslužniji što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije.

“Zaključku o političkoj ili politikantskoj dimenziji rada Haškoga suda svakako doprinosi i odabir datuma izricanja drugostupanjske presude u predmetu Prlić i ostali, kao zadnje presude u mandatu privremeno uspostavljenog Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije – 29. studeni više je nego znakovit datum kad je u pitanju područje bivše Jugoslavije”, rekao je.

Junački čin generala Praljka obilježio cjelokupni rad Haškog Tribunala 

Smatra i kako je, i samo izricanje presuda, a sada i cjelokupni rad takvog suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskog generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.

“O tome je dobra poznavateljica „formule” rada spomenutoga Haškoga suda Višnja Starešina u svojoj kolumni ‘Praljak umirući pobijedio sve patuljke i pacove’, između ostaloga napisala: ‘Nema jasnije ocjene Haaškog suda od onoga što je učinio Slobodan Praljak, ispivši bočicu otrova, nakon što mu je sudac pročitao presudu. I nitko to nije mogao učiniti onako kako je to učinio Slobodan Praljak: pomno planirano, do u detalja promišljeno, ljudski hrabro, moralno dosljedno, odbijajući živjeti s presudom ratnog zločinca za koju je znao da je nepravedna. I za koju svi koji žele znati, znaju da je ruglo od presude i od primjene međunarodnog kaznenog prava'”, smatra Nazor.

Podsjetio je i kako je o MKSJ u Haagu kritički govorio Robin Harris, povjesničar,  pisac i publicist, te bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher.

Između ostaloga, Harris je naglasio: „Međunarodni kazneni sud je skup neuspjeh. Napravio je samo minimum koji se od njega očekivao – no sporo, nestručno, radeći uz nepoštene kompromise, pod snažnim političkim utjecajem, slijedeći nemoralan program izjednačavanja krivice među uključenim strankama. Počevši kao skroman pokušaj zagovaranja standarda pravde za koje je međunarodna zajednica bila preslaba i podijeljena da bi silom nametnula – postao je – kao što oni nedavni hvalisavi govori pokazuju – sam.”

Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo