HOĆE LI SE PREISPITATI RAD HAAGA? General nije htio pristati na crno-bijelu sliku rata između HVO-a i Armije RBiH

“S prijezirom odbacujem vašu presudu”, prolomilo se haškom sudnicom, a nakon čega je nekoliko sekundi, cijeli svijet utihnio jer, čini se, i danas u tih nekoliko sekundi, nitko nije bio siguran što je Praljak, zapravo, učinio.

Ni danas, godinu dana kasnije, haški sud nije ustanovio kako je Praljak unio otrov u sudnici i to je jedino čime su se konkretno bavili svega nekoliko dana. Zapitati se, zašto je to učinio, čini se, nije bilo ni u kakvom planu.

Za istinu o hrvatsko-bošnjačkom ratu na teritoriju današnje Federacije BiH, njegove uzroke, trajanje, zločine koji su se nesumnjivo, počinili pripadnici i jedne i druge vojske – i HVO-a i Armije RBiH, i posljedice tog rata, nikog čini se nije bilo briga.

Sam kazneni postupak vođen protiv hercegbosanske šestorke to i potvrđuje. Praljak i tim njegove obrane pridonijeli su istini o tom ratu i svemu što se zbivalo te ratne 1993. godine u BiH više nego kompletan Haški tribunal i presude koje su donosili.

Praljak nije bio kukavica, nego, duboko moralan čovjek koji je vojnički podnio poraz pred Haškim tribunalom. U sudnici Haškog tribunala poražene su istina i činjenice. S time se general Praljak nije mogao ni u kom slučaju složiti. Ipak, više od 1000 dokaza, izlaganja, karti, objašnjenja, i svega onog što su i sam Praljak, ali i njegove odvjetnice Pinter i Fauveau -Ivanović, prezentirale, bili su uzaludni jer je Haški tribunal šestorku, a tako i Praljka, osudio i prije nego je pravosudni postupak počeo.

Unaprijed određene “alternativne” činjenice, selektivan pristup dokaznom materiju i njegovo tumačenje i crno-bijela slika rata u BiH. Praljak nije mogao i htio pristati na  teze Tribunala kako su loši dečki iz HVO-a ubijali goloruki bošnjački narod koji se, pritom, eto nije ni branio. Nije mogao prihvatiti alternativne činjenice da je HVO okupirao Bosnu i Hercegovinu i sukobio se s legalnim snagama Vlade BiH, kako je Haag tretirao vojnike Armije RBiH.

Njegove posljednje riječi izrečene u haškoj sudnici, s odmakom vremena, zapravo, najbolje opisuju hrvatsko-bošnjački sukob 1993. godine, odnos Republike Hrvatske prema BiH i karakter rata koji se vodio između HVO-a i Armije RBiH.

“Armija BiH je odbila savezništvo s Hrvatima i HVO-om, što je značilo da se spremaju na napad i da postoje njihovi temelji i planovi da se spremaju za ofenzivu što se i dogodilo. Armija BiH i muslimansko rukovodstvo kad su vidjeli, da se ne mogu suprotstaviti vojsci Republike Srpske, napali su HVO i Hrvate, kako bi nadoknadili izgubljeni teritorij”, rekao je tada Praljak.

Svo vrijeme trajanja kaznenog postupka Praljak se trudio sudcima u Vijeću objasniti kako rat u BiH nije bio samo i isključivo palež, pljačka, silovanja i zločini koje HVO, ničim izazvan koristi kao metodu napada, nego da za sve postoje uzroci, kontekst vremena, prostora, političkih mirko, i onih makro prilika i okolnosti.

Takav pristup nikog nije zanimao u sudnici Tribunala. Nije ih zanimala ni elementarna logika koju je im je pokušavao prezentirati tumačenjima o tome zašto je Jajce 1992. godine palo, zašto su zajednička zapovjedništva HVO-a i Armije RBiH, nastajala pa propadala i prije nego se krene u njihovo formiranje i na koncu – iznoseći gole činjenice, brojke i statističke podatke o tomu koliko je Hrvatska bošnjačkih izbjeglica smjestila, kako je HVO nakon 15. siječnja 1993.  naoružavao Armije RBiH i da je 90 posto vojnog arsenala kojim su raspolagali, i u jednoj fazi ga uperili protiv Hrvata, dobili od tih istih Hrvata.

Praljak je govorio kako broj mrtvih, ranjenih, prognanih, izbjeglih, neuspjesi mirovnih konferencija, izdaja muslimanske politike, agresija Armije BiH na Hrvate i samo trajanje rata bitno obrezvrjeđuju napore i ruše postignuto.

„Za sebe tvrdim da sam djelovao tako, da i iz današnje perspektive, nakon  13 godine ne znam što bih promijenio, problem je što takvo djelovanje u tom kaosu ima maleni prostorni i vremenski doseg”, rekao je Praljak.

Sve ove Praljkove izjave, sudci Haškog tribunala, s podsmijehom su, njegovim riječima, odbacili. Potvrđuje to i Prlićev odvjetnik, Michael G. Karnavas u tekstu “Časni prkos generala Praljka”.

“Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće. Dokazi su, većim dijelom, dostupni za temeljito proučavanje svakome zainteresiranom da prosudi o presudi. Naravno, malo njih će, ako i itko, odvojiti vrijeme da ponovno pregleda materijal i vidi što je dokazano, što je nagađanje, što je istina i što je laž.  No, nitko ne bi trebao misliti da čin odlaska generala Slobodana Praljka znači priznanje i prihvaćanje nalaza o njegovoj krivnji, ili da je to učinio iz straha od nastavka služenja zatvorske kazne. Njegova je žrtva bila krajnje odbacivanje nepravde kojom je suđen i osuđen”, napisao je Karnavas.

Upravo zbog činjenica kako je Praljak svojim činom, između ostalog, otvorio i pitanje stvarne i pravne zaostavštine Haškog tribunala i kako je presuda Prliću i drugima, u gotovo sve i jednom paragrafu, činjenično netočna i pogrešna, potrebno je s prijezirom odbaciti njihovu kompletnu zaostavštinu i iznova je, preispitivati. U prvom redu zbog žrtava, i Hrvata i Bošnjaka i rata koji traje – onog za interpretaciju rata.

Gloria Lujanović/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo