A. Borošak: Hrvatska tužna stvarnost

Kako je tužno, a kako je nadasve jadno da se uvijek nađe netko tko će poniziti žrtvu Vukovara, a time i žrtvu Domovinskog rata. Tužno i nadasve bolno je da se to uredovno događa na ovaj dan kada nam je obaveza, što nam naša savjest i svijest nalaže da ovaj dan mora biti savršen u dostojanstvu, prije svega.

Savršen u našoj nesavršenosti, koja je “normalna” jer smo mi samo ljudi, jadni i griješni, ali, ovaj dan mora biti savršeno savršen, zbog svega što on predstavlja u borbi za našu jedinu Domovinu, Dom Sveti!

Žrtva je prevelika da bi se predstavniku jedne manjine, a GLAVNICE u zločinima, dozvolilo da na tako skandalozan način, pljune svima nama u lice. Da se razumijemo, svaka nevina žrtva je žrtva i za nju nema opravdanja, tu nema dileme, ali kada osoba s vrlo relativističkim pogledom na odnos žrtve i agresora dođe na mjesto zločina, pa onako “skrušeno” baci vijenac u Dunav, vijenac na kojem su obilježja tih istih zločinaca, normalnom čovjeku pozli, dođe mu mučno.

Kao što rekoh, svaka nevina žrtva zaslužuje pijetet, pitam se, a gdje su one nevine žrtve pripadnika stradalničkog naroda, gdje su na vijencu obilježja Hrvata, obilježja stradalničkog Doma. Doma u kojem dotični, kojemu ime neću napisati, ali svima je jasno o kome je riječ, kojemu se hrvatske kune ne gade, a žrtve koje su mu to osigurale, hej, nisu dostojne ni mrvice dostojanstva. Sramotno i nadasve tužno da o tome moramo razmišljati na ovaj dan.

Kažu da je šutnja zlato, da, grobovi šute i opominju, a hrvatska vlast šuti i ne opominje, niti zucnuti neće o ovoj sramoti. E, pa dokle više?!

Anđelka Borošak//Hrvatsko nebo