Bijelo polje na grbu

Siroti grb s početnim bijelim poljem ponovno se prometnuo utop-temu hrvatskih srednjestrujaških masmedija, nedugonakon što je zapažen u jednom splitskom autobusu od strane anonimnog savjesnog građanina. S obzirom da je “mjesto zločina” locirano unutar prijevoznog sredstva u zajedničkom vlasništvu Zračne luke Split i lokalne samouprave, kako saznajemo iz detaljnog obrazloženja produciranog temeljem istraživačkog pothvata Slobodne Dalmacije, a što prenosi parnjak joj Jutarnji list, postavilo se pitanje tko je odgovoran za postavljanje neprimjerenih obilježja jednog totalitarnog sustava, i tko to širi pomutnju i nemir ustaškim gerila marketingom u državnim pokretninama.

Ustaškim – ni manje, ni više!

Obrambena reakcija kojom su se prozvani subjekti, u čijem vlasništvu je problematični autobus, odgovorili na novinarsku istragu slučaja može se okarakterizirati kao refleksno uvjetovano posipanje pepelom uz prateću osudu ustaškog režima, bez da je barem jedan sudionik priče doveo u pitanje argumentiranost konstatacije o ustaškom grbu i utemeljenost optužbi, ili da se barem usput netko od involviranih medijskih djelatnika zapitao odakle uopće bespogovorna nužnost uvlačenja NDH i fašizma u predmet. Krajnji ishod već je poznat – sporno znakovlje hitno je uklonjeno. (Poveznica na članak)

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/veliki-grb-s-jasnom-aluzijom-na-ndh-postavljen-u-autobusu-zracne-luke-split-ako-zeli-neka-vjesa-sebi-takav-grb-u-spavacu-sobu/80

I tako, nakon naveliko i naširoko promovirane kritike građanke Dalije Orešković upućene na račun građanke Kolinde Grabar Kitarović zbog fotografiranja uz zastavu sa grbom s prvim bijelim poljem – kojeg, istini za volju, gđa Orešković nije etiketirala ustaškim imenom, već samo kontroveznim, u svakom slučaju, neprimjerenim, iz njoj znanih razloga – eto nama tog ustaškog grba još jednom kao dokaza nezauzdanog skretanja populusa ka fašizmu, jednoumlju i autokraciji. Ali ovoga puta nositelj suda o perpetuiranom ustaštvu “odozdo” nije javna ličnost s izraženim političkim aspiracijama već obični građanin iz narodne mase.

Udarne pesnice stanovitog građanina-fotoreportera bile su usmjerene prema vlasniku autobusa koji na ovaj način neskrivenim ustašlukom dočekuje turiste (!) i time izravno nanosi štetu ugledu države i naroda, uz cezarovski samouvjerenu konstataciju: neka si vješa taj grb u spavaću sobu. Bez obzira na motive istupa i svrhovitost tih partikularnih “obračuna sa fašizmom”, i u “slučaju autobus” kao i u slučaju diskreditacije Kolinde Grabar Kitaroviću HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2, zajedničko je to da je jedan sasvim irelevantan i neargumentiran stav vješto instrumentaliziran od strane medija za račun treće strane i u svrhu legitimiranja konstrukta o fašizaciji društva. O potpunoj kontekstualnoj promašenosti pozivanja na Zakon o grbu, himni i zastavi RH u ovakvim i sličnim slučajevima – kao i o nepoznavanju sadržaja i svrhe tog zakona od strane onih koji njime često vitlaju u javnosti, potaknuti nedržavnim isticanjima grba s prvim bijelim poljem u javnom prostoru, dalo bi se raspravljati, iako je to u suštini poklanjanje pažnje diletantizmu.

Ljudski mozak je čudna stvarčica. Zanimljiv je fenomen u kojem jedan promatrač vidi šahiranu crveno-bijelu (ili bijelo-crvenu) podlogu za odlaganje putne prtljage izvedenu u karakterističnom obliku štita, a drugom se ukazuje jedino i samo grb NDH u svoj svojoj heraldičkoj punini. Taj fenomen odavno je razjašnjen i apsolviran na znanstvenoj razini u području društvenih znanosti, kroz psihologijska proučavanja kompleksnosti percepcije kod čovjeka.To je sasvim prirodna pojava svojstvena ljudskom biću; sasvim legitimno, dakle. Dobar dio građana imao je priliku iskustveno uvjeriti se u postojanje tih osjetilno-neuroloških međuljudskih razlika kroz standardizirane testove gdje se od ispitanika traži prepoznavanje lika na crtežu, pa je netko prepoznao zeca, a netko drugi mjesto zeca vidio je glavu patke; netko djevojku, drugi pak izborano lice starije žene.

Međutim, problematična strana ovog slučaja s navodnim grbom NDH u autobusu ne leži u činjenici što je taj netkou “kockastom” tapecirungu s nesretnim poretkom boja prepoznao baš i isključivo grb NDH,budući da je svatko slobodan prepoznati sve na što ga pamet u tom trenutku nagna (što također ima širok spektar psihologijskih, pa i medicinskih objašnjenja u krajnjoj liniji). Problem leži u dominantnom medijskom diskursu i afirmaciji “pravovjernog” javnog govora gdje vlada potpuni izostanak čak i najmanje distinkcije prema pojavi da se diletantski interpretativni okviri i proizvoljni zaključci, bazirani na neznanju, neinformiranosti i nekompetentnosti promatrača, uzdižu na razinu nepobitne činjenice, osnaženi starom promidžbenom tehnikom pozivanja na (kvazi)autoritet – u ovom slučaju,na mišljenje jednog medijski eksponiranog povjesničara.

U problematiziranju takve sasvim tendeciozne i dezinterpretacijske prakse nebitno je radi li se o simbolima lijevih ili desnih totalitarizama i ekstremizama kao predmetu izučavanja – riječ je o dosljednosti u poštivanju univerzalno primjenjivih procedura zaključivanja za čiju heuristička podlogu su irelevantne političke, ideološke i svjetonazorske preferencije komentatora/autora.

Naime, elementarna logika dokaznog procesa upućuje na to da bi nešto predstavljalo grb NDH tad ono mora izgledati kao grb NDH. Da bi građanin iz Zagreba ili sud u Splitu ispravno detektirali grb NDH, i samim time imali osnovu za utvrđivanje činjeničnog stanja o postojanju namjere veličanja totalitarnih režima, pred njima bi u najmanju ruku morao biti grb NDH onakav kakvim ga je Pavelić svojedobno ozakonio i uveo u uporabu – štit sa tzv. ustaškom viticom položenom poviše njega. A grb, zastava i znakovlje NDH su širok skup simbola, pri čemu je prvo bijelo polje grba samo jedno od obilježja koje dio simbolike NDH dijeli sa povijesnim varijacijama hrvatskog grba kakve su se, primjerice, javljale u razdoblju austro-ugarske uprave. Svako relativiziranje tog stanja vodi u konfuziju i kaotično srozavanje kriterija. Pritom nam u uvažavanju tog načela istovjetnosti kompariranih subjekata ne bi trebali imati snagu argumenta ni brojnost niti učestalost težnji da se objektivnost i neutralnost zanemaruju ili ignoriraju kad su posrijedi rasprave o ustaškim obilježjima, pa da svjedočimo raznim prosudbama i docirajućim sudovima čija jedina snaga leži u možebitnim konotacijama koje bi se mogle izazvati kod nekoga na temelju sličnosti nečega s nečim, što se u krajnjoj liniji kroz potragu za ustaškim grbovima pretvara u legitimaciju logike inkvizicijskog procesa, a ne u prakticiranje spoznajnog procesa upravljanog kritičkim razmišljanjem, nepristranošću, objektivnošću i znanstveno valjanim metodološkim standardima.

S druge strane, neodrživost logike kakvom se usmjeravaju takva površna diskreditacijska nastojanja izlazi na vidjelo kad se isti kriterij primjeni na vrednovanje drugih, neutralnijih simbola. Naime, ukoliko konstataciju o grbu s bijelim poljem kao nedvojbenom promoviranju ustaškog pokreta usvojimo kao apsolutni pravorijek i uzvisimo ju na razinu dogme, a suprostavljena mišljenja prikažemo kao filofašistički revizionizam suprotan civilizacijskom kanonu zapadne uljudbe, ne osvrćući se čak ni na lako uočljive faktografske razlike između državnog grba NDH i svih ostalih “bijelopoljnih” grbova javno pokazivanih i prikazivanih od nastanka NDH do danas, ili se čak potpuno oglušimo na stav relevantne historiografije po tom pitanju (primjerice, na doprinos dr. Marija Jareba), tada bi se moglo, tom analogijom, dovesti u pitanje moralnu pogodnost službenog grba Republike Hrvatske.

Zašto, sukladno toj logici, ne ići korak dalje i otvoreno postaviti pitanje: predstavlja li naš današnji grb sa postojećim dizajnom “kockica” i početnim crvenim poljem, zapravo, veličanje srpskog rojalizma, budući da je njegov osnovni, šahirani dio izgledom potpuno isti – slijedeći tu logiku – kao i grb Banovine Hrvatske, nastale u okviru stare monarhističke Jugoslavije pod kapom kraljevske dinastije Karađorđevića. Onaj iz 1992. godine kao i onaj iz 1939. godine, okrnjeni bez krune vrlo su slični jedan drugome, što je isti mehanizam argumentacije kada se prepoznavaju grbovi NDH u suvremenoj Hrvatskoj. Ne upućuje li to, dakle, nedvojbeno na tendenciju oživljenja i rehabilitaciju velikosrpskih ideja u Hrvatskoj? Čemu isticanjem grba Republike Hrvatske tolerirati uvijenu rojalističku propagandu i de facto slavljenje vladarske kuće u čijoj ratnoj vladi je svojedobno sjedio ministar Dragoljub Mihailović, vođa ravnogorskog četničkog pokreta? Naravno, zvuči blesavo – baš kao što je neprimjereno i nekorektno svaki „nepoćudni“ grb s početnim bijelim poljem gurati u sferu čašćenja ideologije pronacističke NDH.

Ne samo da je problematična sa povijesnog gledišta, već premisa o grbu s početnim bijelim poljem kao ustaškom grbu u koliziji je sa samim temeljima i počecima ove države. Čak štoviše, moglo bi se konstatirati kako ciljano značenjsko reduciranje kroz ustašizacija tog grba izravno udara i na demokratski vrijednosni sustav na kojem je Republika Hrvatska od svojega prvog dana 1990. godine izgrađivana i u okviru kojega je ostvarila samostalnost, nezavinost i međunarodnu afirmaciju.

Naime, sredinom 1990. godine taj grb s početnim bijelim poljem zaista jest doživio službenu uporabu od strane ustanova Republike Hrvatske te bi ga takvim trebalo tretirati u javnosti, i dati mu status kakvu uživa ino “umirovljeno” povijesno znakovlje koje pripada jedinstvenoj institucionalnoj baštini Republike Hrvatske. Primjerice, znakovlje ratnih brigada Hrvatske vojske. Stoga zaista skandalozno djeluju nastojanja da se trajajućoj medijskoj kriminalizaciji tog simbola dade dodatni sloj akademske patine kada se za mišljenje o “slučaju autobus” konzultira dr. Tvrtka Jakovinu, koji u vezi s tim poentira sljedećim riječima (preneseno sa web-stranica Jutarnjeg lista): “Od 1945. početno bijelo polje nije ‘povijesni grb’, kako neki navode, nego grb koji se koristio u vrijeme ustaške NDH, i oni koji ga postavljaju žele i poslati poruku o njihovom simpatiziranju te propale države”.

Čak i da stavimo na stranu sva ona javno dokumentirana manifestiranja grba s početnim bijelim poljemu različitim izvedbama između 1945. i 1990. godine, izvan endehaškog i kasnijeg emigrantskog tvrdolinijaškog nacionalističkog konteksta (koji nije nužno ustaški i totalitarni!), pa čak i onda kada je u malobrojnim prilikama korišten pod okriljem jugoslavenske socijalističke ideje, a o svemu tome postoje kvalitetni radovi povjesničara, izjava dr. Jakovine u potpunosti je problematična jer izravno diskreditira i kontaminira praksu institucija ove države. Ne nekakve NDH, ne nečijih simpatizerskih privatnih inicijativa, već Republike Hrvatske! Povijesna je činjenica da je zastava s ovim, po gosp. Jakovini ustaškim grbom NDH,službeno izvješena na jarbolu ispred zgrade Hrvatskog sabora, dana 25. srpnja 1990. godine. Podigli su je djelatnici MUP-a RH, u prisutnosti državnog (republičkog) vrha predvođenog Franjom Tuđmanom – bilo je to vodstvo u kojem, neki bi rekli, stajaše ustaša do ustaše, od Tuđmana i Degoricije do Boljkovca, Špegelja i Manolića.

Isticanje “ustaškog grba”od strane zakonodavne vlasti RH, ustoličene prvim višestranačkim parlamentarnim izborima, legalizirano je netom prije samog čina – usvajanjem amandmana (od LXIV do LXXV) na Ustav Socijalističke republike Hrvatske. Drugim riječima, oživotvorenje epohalnih dopuna i izmjena republičkog ustava obilježeni su kroz svečanu ceremoniju upravo tim “ustaškim grbom” na trgu sv. Marka kao krunom povijesnog događaja. Štoviše, amandmanom LXVI, s osloncem na odluku o uklanjanju pridjeva socijalistička iz naziva države i ustavnih odredbi, dotadašnja crvena zvijezda jezamijenjena – citiram – povijesnim grbom. Bilo bi stoga, tragom najsvježije ekspertize dr. Jakovine, korisno upitati glavne protagoniste sjednice Sabora iz kojeg razloga su tog srpanjskog dana 1990. godine ovakvo sročenom formulacijom spomenutog amandmana željeli posvjedočiti “slanje poruka o simpatiziranju te propale države” (NDH, op.a):

AMANDMAN LXVI.

1. Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja.

2. Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini.

3. Oblik i opis povijesnog hrvatskog grba i zastave kao i tekst himne Republike Hrvatske te uporaba tih državnih simbola uređuju se zakonom.

U kronologiji razvitka hrvatske države nakon 25. Srpnja 1990. godine, grb s početnim bijelim poljem korišten je u raznim prilikama kao amblem republičkih “organa” sve do donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, 21. prosinca 1990. godine.

Ukoliko slobodnom voljom i vlastitim izborom ne pripadamo onoj vrsti sugrađana koji se pronalaze u nacionalizmima i državotvornim idejama, i nacionalnu državu ne doživljavaju kao svetinju i najoptimalniji organizacijski i političko-upravni oblik očuvanja interesa naroda, događaj koji je 25. srpnja 1990. obilježen isticanjem zastave s grbom s početnim bijelim poljem na Trgu sv. Marka može se potpuno opravdano i u potpuno pozitivnom svjetlu valorizirati s gledišta općih humanističkih načela. Usvajanjem amandmana, voljom parlamentarne većine izabrane na potpuno demokratski način, građanima je zajamčeno pravo vlasništva, posjeda i privatnosti; omogućena je puna sloboda organiziranja građana u političke stranke i udruge; osigurani su uvjeti za ravnopravnu uporabu manjinskih pisama u općinama gdje nacionalne manjinu čine većinu; ostvareni su temeljni uvjeti za društveno-ekonomsku transformaciju ka tržišnom gospodarstvu. Bio je to početni korak u liberalizaciji i demokratizaciji društva, naspram kojega su u tom trenutku stajali unitaristički napori saveznih jugoslavenskih vlasti s ciljem očuvanja komunizma i tekovina revolucije, s pogledom prema sovjetskoj Moskvi.

Bez imalo skromnosti, može se dakle konstatirati da je upravo pod tom zastavom i takvim grbom, Hrvatska po prvi puta u svojoj povijesti ušla u red demokratskih, pluralističkih, višestranačkih i slobodarskih zemalja zapadnog civilizacijskog kruga – čime je, među ostalim, otvoren prostor i novinarima privatnih medijskih kuća da slobodno pišu o raznim temama bez obzira na kvalitetu i objektivnost sadržaja, i dr. Tvrtku Jakovini da u formi eskpertize iznosi osobna mišljenja bez bojazni po osobni profesionalni status, pa na koncu i građaninu-fotoreporteru da ima priliku kupitifoto-uređaj strane proizvodnje na hrvatskom tržištu ibez straha objavljivati politički angažirane sadržaje na internetu. I dok je takve Hrvatske, dužnost je svakog onog građanina, Hrvata, koji cijeni simboliku tog 25. srpnja 1990. godine obraniti i poštivati im njihovo pravo na to, koliko god se na trenutke činili amaterskima, difamacijskim i klevetničkima.

Tomislav Ražnjević/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo