Zorica Vuković: “Jedna od jedinih…”

Svaka civilizacija na svom vrhuncu propada, smatrao je Ivan Supek. Svoju teoriju obrazložio je u knjigama „Na atomskim vulkanima“ 1 i 2. Supekovo djelo nije samo fizika, ni filozofija, ni povijest. Ono je smjesa svega toga. I dok jedna civilizacija propada, uz nju polako počinje stasati nova. Njegovo promišljanje me potaklo da za  maturalni rad odaberem temu „Radioaktivni izotopi“, a i pismeni dio iz hrvatskog jezika pisala sam o atomima, radioaktivnosti i mogućim posljedicama. To me dovelo i na studij kemije.

U doba Andrejevog srednjoškolskog obrazovanja, odlični su učenici bili oslobođeni mature. Njegova razrednica, profesorica Galić, kaže da je u razredu bilo 11 takvih učenika, ali Andrej nije bio među njima.

„Andrej je bio vrlo dobar učenik s prosjecima 4,3;  4,4, gotovo dovoljnim za peticu da je htio. Zasigurno je mogao biti odličan, ali nije mu bilo stalo da, primjerice iz fizike ‘natjera’ ocjenu,“ prisjeća se profesorica Galić iz Obrazovnog centra za jezike.

Tako je aktualni predsjednik vlade RH morao pisati maturalnu radnju, a tema je bila „Sredstva masovne komunikacije“. U radu citira E. Kardelja, koji veliča samoupravljanje, socijalističke društvene snage… Bilo je to 1988. kada je „Džekna“ bila na izdisaju.

No, Andrejeva maturalna radnja, kao znanstveno djelo, bila je izdana u istoj kući „Grafoimpexu“, u kojoj je njegov otac, dr. sc. Mario Plenković, izdao djelo sličnog sadržaja: „Teorija i praksa suvremenog novinarstva“. Čini se da su u Jugoslaviji računali na mlađahnog Andreja, jer nije baš svatko tada mogao objavljivati knjige. Izdavač navodi (u obje knjige): „Ova knjiga namijenjena je nosiocima funkcije informiranja u grafičkim radnim organizacijama udruženim u Poslovnu zajednicu ‘Grafoimpex’ za stručno osposobljavanje, kao i svim radnim ljudima kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća.“

Sin je u popisu literature naveo Umberta Eca, Edvarda Kardelja, Mladena Zvonarevića, Marshalla McLuhana, Miroslava Tuđmana, ali ne i Maria Plenkovića.

Zalagao se za demokratizaciju medija: „To znači da treba potpuno demokratizirati sadašnje redakcije i omogućiti svim građanima da govore drugima (kada imaju što vrijedno saopćiti). Počeci toga novinarskog preobražaja su kontakt emisije na radiju i televiziji, rubrike pisama građana u novinama itd., ali se na tome ne smijemo zaustaviti, nego zaista transformirati novine, radio i televiziju u tribine na kojima i putem kojih (kao putem telefona) građani mogu međusobno razgovarati svi, sa svima, o svemu, argumentirano i odgovorno. To je aksiom samoupravne transformacije novinarstva i sadašnje zatvorene politike redakcija i medija.“

Plenković promišlja  o tome da učenike treba obrazovati za komunikativnog budućeg samoupravljača: „U svim bi školskim centrima trebalo uvesti jedan sintetski predmet koji bi osposobljavao sve omladince da na nov način shvate sredstva masovnog komuniciranja i što je još važnije da po tome načinu već počinju javno komunicirati.“

Plenković piše: „Izvor informacija je, u svim klasnim društvima, vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.“

Na str. 12. stoji: „Međutim, Marx naglašava kako na kraju ne odlučuje svijest (ideologija) što će i kako biti, nego cjelokupno društveno biće u smislu šeste teze o Feuerbachu da je suština čovjeka i društva u sveukupnosti društvenih odnosa. Masmedije ne treba zbog toga ni precjenjivati, a ni podcjenjivati.“

O Vjesnikovim izdanjima tvrdi: „Budući da su revije uglavnom usmjerene prema srednjim slojevima, one se povode za malograđanskim i ‘srcedrapateljskim’ temama kao što ih danas u izobilju imaju ‘Arena’, ‘Start’, ‘Svijet’ i brojne druge revije.“

Jezik pisanja težak, osim zadnje citirane rečenice u kojoj se dečec diže iznad ‘malograđanštine’.  Po ovoj rečenici se vidi da Andrej nije sam pisao svoj rad. Ona odudara od ‘znanstvenog marksizma’. Osim toga on nije ni analizirao tekstove iz navedenih ‘revija’. Jer da je, valjda bi našao i nešto što nije ‘srcedrapateljsko’.  Naročito u ‘Startu’.

Nikad nisam voljela partijski govor. Tada se nije govorilo ni o plagijatima. Ima li plagiranja u Andrejevom ‘priručniku’, možda bi mogao proučiti ‘ugledni hrvatski znanstvenik’ Đikić i usporediti ‘srcedrapateljsku’ rečenicu s ostatkom teksta.

Sjećamo se njegovog napada na Pavu Barišića, kad je 12. 1. 2017. izjavio: „Svi koji znamo što je znanost i što je plagijat smatramo da je to nepopravljivo. Barišić ne može predstavljati Hrvatsku u međunarodnoj zajednici ni znanost u Hrvatskoj. Trebaju se uvesti novi standardi, a primjer Barišića nespojiva je greška. Političke odluke su uvijek teške, ali se moraju donijeti. Premijer, stranka i koalicija moraju stati na stranu činjenica i ukloniti negativnosti iz Vlade.“

Đikić je Barišića optužio da je plagirao samog sebe u svom doktoratu na Sveučilištu u Augsburgu.  No ‘auto-plagijat’ je sklizak teren. Pored toga, uhvatio se jedne fusnote Barišićevog rada koja nije imala referencu na Stephena Schlesingera. Nastojanja Đikića i njegovih ‘nepolitičkih’ istomišljenika da Barišiću pronađu plagijat djelovalo je isforsirano jer se nije skrenula pozornost na plagirane seminare, magisterije, doktorate drugih osoba… i udjela mentora u tim poslovima.

Potpomognuti svim babilonskim sredstvima, maknuli  su Barišića.

Nakon što je utvrđeno da nije bilo plagiranja, Barišić je tužio Đikića, na što ovaj 13. 9. 2018. za N1 kaže: „Točno je. Tužba je podnesena. Ja sam sretan da mogu odgovoriti na optužbe, jer su neprimjerene i nečinjenične. Nisam nikad vrijeđao osobu, nego sam uvijek kritizirao poziciju ministra. Meni je nejasno što hrvatskom medijskom prostoru treba ovakva jedna tužba, koja je deplasirana. Čini mi se da je to jedna demonstracija moći gdje aktualni ili bivši političari kažnjavaju znanstvenike za njihovu hrabrost. Ljudi kao što je npr. predsjednik HNS-a, Ivan Vrdoljak, koji je puno više i ružnije govorio o ministru i bio uzrok njegove smjene, ostavljen je po strani, a znanstvenici su kažnjeni.“

Đikić se brani da je 101 % apolitičan. Znanstvenik, a 101 %? On obrazlaže: „Ministar mora kritike trpjeti, i mora biti podložan kritici. Sve što sam napravio u javnosti napravljeno je na direktnu instrukciju premijera Plenkovića. Naime, prije nego sam izašao u javnost, ja sam ga kontaktirao. Rekao sam mu sve što mi je bilo na duši, on je rekao da on neće mijenjati ministra, ali da u medijima javno mogu slobodno reći što mislim. To je bilo krajem 12. mjeseca, u 1. mjesecu je došla odluka da je Barišić počinio plagijat (Napomena:  Odluka o plagijatu došla je od Silobrčića i drugih antifa). Jedina stvar koja se meni događala kad sam iznosio činjenice bilo je da sam politički obojan, a ja to nisam. Što Hrvatskoj treba da političari kažnjavaju znanstvenike ovakvim tužbama?“

O eventualnom plagiranju Plenkovićeva uratka, Đikić šuti. I Andrej u svojoj biografiji šuti o svom velebnom djelu. Odriče li se Andrej Plenković svoga prvog i jedinog uknjiženog uratka, odriče li se svoje mladalačke fascinacije samoupravljanjem, Edvardom Kardeljem, Karlom Marxom, …? Ili je možda posrijedi amnezija ili stid? I zašto spominjem ovaj rad? Čini se da se od tada, vjerodostojno ništa nije promijenilo.

Kasnije Andrej studira pravo. Tijekom studija postaje predsjednik Europske udruge studenata prava (ELSA) Zagreb, zatim predsjednik Međunarodnog odbora ELSA-e sa sjedištem u Bruxellesu i sudjeluje na mnogim  međunarodnim konferencijama dok se njegovi vršnjaci, s puškom u ruci,  bore za samostalnost Hrvatske.

Studentsku praksu Plenki obavlja 1992. u odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood u Londonu, a staž u Europskoj pučkoj stranci  u Europskom parlamentu (u okviru Zaklade Robert Schuman) 1993., te u hrvatskoj Misiji pri Europskoj zajednici 1994. godine.

Je li onda čudno da je Plenković za svoju ministricu obrazovanja postavio Blaženku Divjak? ‘101 % apolitičnu’.

Na pitanje novinara N1, 13. 9., kako ocjenjuje rad ministrice Divjak, Đikić odgovara: „Ona je bila osvježenje nakon diskursa koji je imao Barišić. Ona je došla direktno iz predavaonice, s pozicije profesorice, imala je jako dobre, progresivne ideje i mislim da su promjene koje se uvode u obrazovni sustav nužne. Ali priprema mora biti dobra s ljudima koji su stručnjaci, a ne politički motivirani.“

Kao da Pave Barišić nije došao iz učionice… Sveučilište u Splitu mu  je, prigodom obnove, odalo priznanje za potporu razvoju Sveučilišta.

I drugi stručnjaci, akademici, profesori dali su svoj doprinos…

A što radi Divjak?

Provodi nasilje nad obrazovanjem u Hrvatskoj uz svesrdnu podršku i odobrenje Europejca. Kako to ide u praksi, pokazali su prvi dani nastave kad učenici nisu imali potreban pribor i udžbenike koje je ministrica obećala. Njeno obrazloženje 21. rujna o. g. doista je satira: „Moguće da je tajfun kriv. Mi smo sada dio globalne ekonomije i moramo znati da kada digitaliziramo škole zapravo potičemo digitalnu transformaciju gospodarstva te apeliram na sve dobavljače da budu spremni za iduću godinu kada idemo frontalno na sve škole.“

Kakav je to frontalni udar na sve škole, pokazalo je izbacivanje povijesti, biologije i još nekih predmeta iz strukovnog obrazovanja. Preko noći neki profesori su, a da to nisu znali, neposredno prije početka školske godine, ostali bez posla. Sindikat zaposlenih u srednjim školama ‘umro’.

No, reagirao je Hrvatski sveučilišni sindikat:

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/09/25/hrvatski-sveucilisni-sindikat-priopcenje-povodom-izbacivanja-povijesti-iz-opceobrazovnih-predmeta-u-strukovnim-skolama-u-hrvatskoj/

„Netočne su pretpostavke da su ukinuti neki predmeti. Nisu ukinuti nikakvi predmeti, već su napravljeni novi programi. Jednako kao što slušamo zahtjeve poslodavaca, na njih moramo i odgovarati,“ izjavila je Divjak 27.9. i ostala živa. Kakvi novi programi? Zar se ne radi o kurikularnoj reformi u kojoj nema programa nego samo ishodi?

Ministricu podržava ravnateljica Osnovne škole Ivan Cankar, Silvana Svetličić, jedine zagrebačke osnovne škole koja provodi Divjakičinu eksperimentalnu fazu. Mudruje mudra Svetlečić: „Sve teče onako kako je Ministarstvo i predvidjelo, ali reforma uvelike ovisi o pojedincu i njegovoj želji da usvoji nove metode podučavanja. Profesori su često ispred sustava jer sami ulažu u svoje vještine. Cijeli sustav je malo usporen i treba stići neke učitelje koji trče naprijed prema budućnosti. Učitelji kao učitelji imaju viziju, djeca imaju potrebu, žele nadograđivati, žele poučavati, žele ih usmjeriti jer moramo ići u korak s vremenom.“

Istodobno, učenici OŠ Ivan Cankar, koji ne sudjeluju u nametnutom eksperimentu, nemaju dobar raspored: nekim danima u tjednu dolaze u devet umjesto u osam na nastavu, imaju ‘rupe’ u satnici, pa često ostaju u školi od jutra (8-9 sati) do 16 sati. Ali to ne brine Svetlečić. Ona ne žuri. Nastavnici ionako rješavaju sve, a nju svaki čas snimaju novinari koji se dive Školi za život.

Ivan Vrdoljak, moćni koalicijski partner iz minijaturnog HNS-a, na pitanje što će biti s profesorima povijesti i biologije koji su izgubili posao, pita i odgovara: „Mislite da moje dijete, ako ide za zidara, treba povijest? Zašto profesor povijesti ne bi mogao postati profesor informatike?“ E, sad zamislimo Vrdoljakova sina, zidara (ili kćer zidaricu), kako printa u 3D tehnici neboder ili obiteljsku kuću i koji mantra: „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti.“

A u školama sve više napada na profesore.

Neki dan tuži mi se prijateljica da je napadnuta njena kćerka, profesorica biologije. U Varaždinu je napadnut profesor vjeronauka. Je li to slučajnost ili adolescenti smatraju da mogu raditi što hoće jer ‘ne moraju napamet učiti’, ‘moraju samo zaključivati’, a neki predmeti ionako nisu važni.

Je l’ to ‘partija’ želi neobrazovane ljude kako bi mogla njima manipulirati kako ih je poučavao Marcuse?

Plenković je 24. 9. poručio poduzetnicima: „Uložite u Hrvatsku jer smo jeftini radnici.“

I hoće li kozmetičari, ‘zidari’ i ostali strukovnjaci moći polagati Državnu maturu ili će biti zakinuti baš kao što su trogodišnji srednjoškolci bili zakinuti u Šuvarevoj reformi pa neće moći ni upisati fakultet? Gdje su tu ‘jednake mogućnosti za sve’?

Fuchs ih je malo ispravio 1.10. : „Ja se nadam da će se redefinirati stavovi. Nije dobro da se smanjuje opće obrazovna komponenta hrvatskih građana. Mi želimo imati dobre i educirane građane, bez obzira imaju li oni strukovno zanimanje ili visokoškolsko obrazovanje.“

Stručnjaci dubinske psihologije smjestili bi ove tipove u ‘ljude koji pametuju’, a psiholog Ewald Bohm o njima kaže: „Ti ljudi sve verbaliziraju, ništa ne doživljavaju, nije im jasno da mislima i govorom sve razvodnjavaju zbog straha od doživljaja.“ Takav čovjek ne dozvoljava da dade slobodnog maha svojim osjećajima i ne priznaje da ih uopće ima. On je ‘hladan’, bez emocija, a kad nije sve po njegovom, tada neprimjerno reagira.

„Slatki ste, Damira,“ rekao je Plenković novinarki umjesto odgovora na nezgodno pitanje. Kad je prespavao, Plenković se ispričao.

No, njemu itekako odgovaraju ti ‘slatki’.

Dr. Ivica Granić  28.9.18. na Maxportalu piše: „Upravo je prije par dana Ministar rada i mirovinskog sustava, Marko Pavić, najavio kako će ove godine nevladine udruge primiti više novca nego u zadnjih petnaestak godina. Dakle, najviše javnog novca onima koji najmanje rade, koji okolo nešto palamude, čiji je doprinos demokratizaciji hrvatskog društva praktički beznačajan. Ali, to je populist Andrej Plenković, formalni vođa ‘ljigavac koalicije’, koji svoju vladavinu temelji upravo na grotesknim ‘oriđinalima’ poput Branimira Glavaša, Sauche, Pupovca, Vrdoljaka, Njonje, Božinovića, prebjega Opačić i Ronko, te drugih iz ‘galerije besmrtnih likova’.“

Kako se stvaraju ‘slatki’ pokazuje slučaj Marije Puh.

Ova saborska zastupnica rođena je u Ptuju, stručna je prvostupnica ekonomije sa Visokog učilišta Effektus u Zagrebu.

U jednom intervjuu iz veljače ove godine, ona kaže: „Moj dečko je tražio od mene da se ostavim politike i političkog angažmana, govorio mi je da sav moj trud, sav moj posao, nema smisla i da od mene nikad neće biti ništa. Tražio je da se preselim u njegovo mjesto, da se maknem od posla kojeg radim, da nađem normalan posao, da što prije rodim dijete, posvetim se obitelji i njemu, no ja tad nisam vjerovala njemu, ja sam vjerovala sebi. Vjerovala sam sebi i to je razlog  zbog kojeg sam danas ovdje. Vjerujem da vrijedim više i vjerujem da mogu više učiniti nego što je to mislio tada on. Zato, danas želim poručiti svim ženama, vjerujte u sebe, niste ništa manje vrijedne, od onih koji vas žele stjerati u kut.“

Mate Mijić nije bio u pravu.

Marija se uhvatila Istanbulske  konvencije i vinula se u ‘oblake’. Njena ‘obrana’ IKače, koju je pročitala 20 puta, i lobiranje za nju, bila je saborska burleska. Iako je u Sabor ušla s 369 preferencijalnih glasova na listi HNS / SDP, ona 3. 10. 2018., napušta HNS. Glavni razlog što napušta svoju stranku je slučaj sveučilišta u Krapini. Marija kaže da je Krapinsko-zagorska županija ‘jedna od jedinih’ koja nema besplatne kvote za upis. A i ona se prekvalificirala jer je od ekonomistice  postala stručnjakinja za obrazovanje koja podržava HDZ kako bi se oni založili za Zagorce.

Slučajno?

No, čini se da Zagorcima nije stalo do njenih zagorskih briga jer im nije bilo drago što je 2017. ušla u koaliciju s HDZ-om. Obasuli su je ‘komplimentima’ na FB, kojega je ona zbog uvreda ugasila. Neki proslijeđeni su zadržani.

I tako je Marija, slatka mala Marija, rezerva za neke buduće saborske liste. Ziher je ziher.

https://dnevnik.hr/galerija/vijesti/hrvatska/marija-puh-podnijela-ostavku-na-sve-funkcije-u-hns-u—532975.html/61569201/532975

Pametuje Plenković 13.9. 2018., nakon Penavinog poziva:

„Što se tiče procesuiranja ratnih zločina bilo gdje u Hrvatskoj, naravno da ja čovjek, kao predsjednik Vlade i HDZ-a, imam jednak interes da se odgovorni kazne za najteže zločine u Vukovaru. Imam razumijevanja za podizanje teme koju je gradonačelnik Penava podigao, ali nimalo nemam razumijevanja za tehnologiju kako je to napravljeno. To se tako ne radi.

On kao član HDZ-a i kao gradonačelnik ima jednu odgovornost prema meni, biračkom tijelu te temi, a drugu odgovornost prema političkoj procjeni, tajminga i načina na koji će se to napraviti. To sam rekao, to su mu rekli drugi članovi Predsjedništva HDZ-a. S time se svi slažu, to su dvije različite teme. Ići na emocije onih koji su najviše stradali u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina i davati povoda onima koji žele srušiti parlamentarnu većinu, da destabiliziraju Vladu i u konačnici je sruše … Imate takvih koliko hoćete.“

Upitan jesu li među njima i braniteljske udruge koje traže da se iz vladajuće većine izbace Milorad Pupovac i SDSS, Plenković odgovara: „Nisam ispratio što su rekli. Ali, neće meni nitko, kao predsjedniku HDZ-a, birati partnere i određivati tko će biti parlamentarna većina. To je ono što je 100 % i na tome stojim čvrsto da ne mogu biti čvršći. Bez obzira od koga, kada i na koji način dolazi do toga.“

Strašno kako Plenki izigrava demokraciju: „Neće meni nitko … birati partnera.“ A on je izabrao  plačljivog ‘casanovu’,  koji iz dna duše mrzi Hrvatsku i čini sve kako bi joj napakostio.

I dok se sprema skup u Vukovaru, Srpsko narodno vijeće, Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i udruge Documenta (Centar za suočavanje s prošlošću) i Sense (Centar za tranzicijsku pravdu Documenta) i SDSS pozvaše belgijskog barona Serga Brammertza da ‘sređuje’ neprocesuirane ratne zločine protiv srpske nejači. A primiše ga  Bošnjaković i Jelenić. Zar haški sud nije prestao s radom?

„Svaki put kad dođem u regiju šokira me razlika između pristupa dužnosnika koji nisu voljni pokazati interes za osuđivanje ratnih zločina i očajne situacije žrtava,“  drobio je Brammertz na tom skupu.

I dok se hrvatski narod pokušava izvući iz ove blatne močvare, imam osjećaj da smo zarobljenici neke ‘belosvetske zavjere’ koja razara tkivo zapadno-europske civilizacije.

Na sv. misi, povodom Dana neovisnosti, mons. Ivan Šaško  je u propovijedi rekao da hrvatska neovisnost može biti istinska samo ako u njoj živi ovisnost o istini, te da je upravo pitanje istine velika rana koja razjedinjuje naše društvo, koja širi razočaranja i oslabljuje polet. „Ona se produbljuje onda kada takve laži opstaju, da bi se učvrstila neka druga polazišta, kojih je sjeme brižno čuvano i njegovano, čekajući sjetvu na dobro pripremljenim njivama neistine. Na njima se prepoznaju danas ne samo klice nego obilni plodovi tih neistina u raznim inačicama, s ustrajnim pokušajima da ih se umota u kulturalne, medijske, gospodarske, umjetničke i zabavne oblike.“

„Možemo li njima danas objasniti previranja i sukobe koji se tiču braka i obitelji, koji se tiču slobodnoga očitovanja naroda o ključnim pitanjima? Kako im je moguće objasniti da takozvani intelektualci, profesori na učilištima, zaposlenici u državnim ustanovama, blate Hrvatsku? Kako im reći da se o njihovoj obrani Domovine u istome hrvatskom školskom sustavu mogu pronaći različiti prikazi? Teško im je objasniti da su nositelji odgovornih služba ljudi koji su bili nositelji tih istih jugoslavenskih laži ili pak njihovi duhovni slijednici. Teško nam mogu povjerovati da neki oblik lustracije, koji bi udaljio tu laž i gradio na polazištima istine, nije moguć:“

„Sigurno da je nezaobilazna ona politička, ali je puno važnija duhovna neovisnost iz koje je rođena i ona formalno pravna. I baš tu se s pravom pitamo koliko smo neovisni. Istina, puno je toga što pokazuje znakove izvanjske neovisnosti, ali su duboki tragovi ovisnosti, ponajprije ovisnosti o neistinama iz doba Jugoslavije, neistine koje su bile polazište za gušenje hrvatske slobode, neistine koje su nanosile bol i hranile ratna stradanja.“

U mainstream  medijima propovijed biskupa Šaška ignorirana.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo