Milorad Pupovac…

Gotovo tridesetogodišnje javno djelovanje Milorada Pupovca u okolnostima demokratske, a od 1992. godine i samostalne Hrvatske, pruža dovoljno materijala da se stekne dobar uvid u motive koji vode ovog političara. Krenimo redom. Veljače 1992., u vrijeme kad je gradio građansko – mirotvorni image, dotični je, naravno bez dokaza, optužio Katoličku crkvu za prekrštavanje 11 000 (slovima jedanaest tisuća) srpske djece. Osim što je riječ o ordinarnoj laži, ova je informacija dodatno zloćudna, jer je u vrijeme kad su hrvatsku borbu za opstanak velikosrpski mediji uspješno prikazivali kao “buđenje aveti NDH-zije”, znatno pridonosila takvoj promidžbi koja je Hrvatsku mogla pokopati kao državu.

Unatoč tomu što se ispostavilo da nije bilo nikakvog prekrštavanja, Pupovac je i dalje ostao pouzdana referentna točka svih onovremenih oporbenih i međunarodnih političkih krugova. Taj se paradoks ima pripisati sveopćoj prihvaćenosti jugoslavenske propagande o Hrvatima kao po naravi ekstremistima, na što je laž o prekrštavanjima srpske djece savršeno “sjela”. Svjetskom i regionalnom javnom mnijenju nije u konačnici bilo bitno što se ispostavilo da je, kao i u slučaju vijesti o “ustaškom pokolju” srpske djece u Vukovaru, riječ o gadljivoj manipulaciji. Zahvaljujući polustoljetnim jugoslavenskim stereotipima o Hrvatima kao fašistima koje je svojom izjavom “podgrijao” istaknuti srpski prvak, javnost je znatan dio svoje negativne pozornosti i dalje usmjeravala prema “problematičnoj” Hrvatskoj. Tako je Pupovac, da majčici Srbiji ne bude preteško,još od početka devedesetih radio na “bratskoj” raspodjeli krivnje između Hrvata i Srba.

Pupovčeve metamorfoze

Kako je vrijeme prolazilo i okolnosti se mijenjale, evoluirao je i politički profil ovog političara. Građanski intelektualac ujdijevskog (UJDI – Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijtivu) tipa, počeo se polako profilirati u narodnog prvaka srpske manjine u Hrvatskoj. Unatoč promjeni forme, suština Pupovčeve politike je ostala ista. Ona se, kao i u prethodnom razdoblju, vrtjela oko osi “srpske ugroženosti” u Hrvatskoj. Miloševićevo velikosrpstvo kao temeljni uzrok koji je doveo do poremećenih međunacionalnih odnosa i rata, iz ove je političke optike potpuno nestalo. Ostala je samo “srbožderska” hrvatska većina i vječno ugrožena srpska manjina, čime su hrvatski Srbi očišćeni od sve krivnje za prethodne događaje i “prebačeni” u globalno popularnu shemu odnosa većine i manjine. U takvom je postavljanju stvari, većina ponovno ta koja stalno mora dokazivati svoju dobrohotnost spram manjine, makar potonja nastavila izazivati sukobe niskog intenziteta.

Opravdavanje velikosrpskih incidenata

Pupovac je preuzeo ulogu odvjetnika agresivnih velikosrpskih ispada, pri čemu je “okrećući pilu naopako” svoje sunarodnjake redovito predstavljao žrtvama hrvatskog šovinizma. Tako su npr. krivnju za sukob srpskih bogoslova iz manastira Krka s hrvatskim stanovništvom tog kraja, mediji uz Pupovčevo sufliranje i slijedeći shemu većina – manjina, potpuno prebacili na hrvatsku stranu. Kad se kasnije, zahvaljujući društvenim mrežama i nekim nažalost marginalnim portalima, saznalo da bogoslovi baš i nisu mirotvorci, nego da redom imaju facebook profile na kojima veličaju srpske ratne zločince a u okolici Manastira u stabla urezuju parole o Velikoj Srbiji, da je iguman manastira ekstremist koji je prijetio novinarima kad su ovi zatražili objašnjenje fotografija na kojima pozira s četničkom kapom (što je sve pridonijelo sukobu s lokalnim stanovništvom) itd, čitava je tema odjednom”isparila” iz javnosti. Zasigurno zato dapodsjećanjem na srpsku agresiju na Hrvatsku koju su “bogoslovi” otvoreno simpatizirali, ne bi poremetila popularnu sliku o “ustaškoj većini i ugroženoj manjini”.

Sukobi kojima je Pupovac uz pomoć mainstream glasila uspijevao obraniti neobranjivo nastavili su se redati kao na traci. Čelni je čovjek SPC-a u Hrvatskoj snimljen kako u Chicagu pjeva četničku pjesmu, što je Pupovac opravdao riječima da je njegova svetost mislila kako će se pjevati stara srbijanska pjesma “Tamo daleko”, te da je ušutio kad je shvatio o čemu se radi. Za tu je svrhu preko Jutarnjeg plasirana montirana snimka za potvrdu Pupovčevih riječi. Međutim, izvorna snimka koja postoji na internetu, a koja je opet bila proširena kanalima izvan dosega “udbo-ke države” (nije grješka), otkrila je da je drugi svećenik jasno najavio kako će zapjevati “onu našu o četnicima” koji su se “borili protiv partizana”, što je Porfirije oduševljeno prihvatio i nakon takvog uvoda nekoliko puta ponovio “onu našu”, “onu našu”. Potom ju je bez ustezanja i otpjevao. Nakon toga, glavni su mediji iz već opisanih razloga izgubili interes i za ovaj događaj.

Neki Pupovčevi ispadi

Osim uloge odvjetnika velikosrpstva, Pupovac je i sam kreirao skandalozne i treba li napominjati, u javnosti slabo ili nikako popraćene incidente. Spomenut ću samo najupečatljivije. U Saboru je povodom rasprave o Vukovarkama koje su silovali srpski pobunjenici, izjavio da se “nada da priznavanje statusa žrtve seksualnog nasilja neće biti povod za kaznene prijave protiv onih koji su prokazani kao silovatelji”, čime je svoje sunarodnjake stavio iznad zakona! Dno neljudskosti je ipak dotaknuo u nedavnoj saborskoj raspravi koja se ticala zločina počinjenih u Hrvatskoj u vremenskom rasponu od Drugog svjetskog do Domovinskog rata. Tada je u polemici sa zastupnikom Culejem na njegovo traženje da se odredi prema sudbini pokojnog dr. Šretera, uz “njonjavu”, tj. nikakvu reakciju predsjednika Sabora poručio: “To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome kako govorite i po tome što govorite. Meni niste, ni vi ni on.”

Postoji mala mogućnost da je u saborskom žamoru i žaru verbalnog sukoba Pupovac prečuo ime Šreter i pomislio da ga Culej uspoređuje sa Šešeljem, pa je stoga tako reagirao. Međutim kad je naknadno, (a o navedenom incidentu mediji su brujali danima) postalo jasno kakvo mu je pitanje uputio Culej, Pupovac je, zbog užasnih konotacija po hrvatsko- srpske odnose koje proizlaze iz mogućnosti da se s omalovažavanjem osvrnuo na pokojnog dr. Šretera, bio obvezan objasniti svoje riječi. Humanist i mirotvorac bi to svakako uradio. Njegovoj Preuzvišenoj Bahatosti to naravno nije niti palo na pamet pa je tako ostala ružna mogućnost da se Pupovac s omalovažavanjem odredio prema sposobnom i mirotvornom hrvatskom političaru iz Pakraca koji svoju odmjerenost i demokratsku širinu nije izgubio ni u najtežim danima rata. Time je predsjednik SDSS-a, političar čija je nečasna uloga u hrvatskom pokušaju spašavanja dr. Šretera poznata, (obećao njegovo oslobađanje u zamjenu za srpske liječnike koji su pomagali pobunjenike, iako je znao da je Šreter tada već bio mrtav) usred hrvatskog Sabora još jednom zamutio vodu hrvatsko srpskih odnosa a da se na to nitko nije niti osvrnuo.

Na primjeru prvog čovjeka srpske manjine u Hrvatskoj vidljivo je što će se dogoditi s huškačem kojemu se stalno daje za pravo: on će, ponukan nedostatkom otpora, za sebe umisliti da je moralna vertikala i tiskati “bijele knjige” vlastitih neprijatelja (“hrvatskih ekstremista”)! Tragično je da ga u tom uvjerenju i unatoč svim šovinističkim svinjarijama u koje se upetljao, uljuljkuju svi glavnostrujaški mediji u zemlji, jer po novoj globalnoj jednadžbi, manjine su uvijek u pravu. Čak i onda kada to nisu.

Sve navedeno će predstavnike srpske manjine učvrstiti u uvjerenju da je njihova politika izazivanja incidenata i podgrijavanja neprijateljstva s većinskim narodom, što je samo nastavak lenjinističke devize “što gore to bolje”, itekako isplativa. Jer kad treba podvući crtu i odrediti krivca, dirigirana će javnost po već uobičajenoj pomodarskoj špranci, stati na stranu “ugrožene” manjine.

Slična politika podupiranja srpskog ekstremizma, nahranjenog lažima o 700 tisuća stradalih u Jasenovcu, devedesetih je godina stvorila raspoloženje koje nas je strovalilo u rat. Današnje tetošenje ekstremizma predstavnika hrvatskih Srba vjerojatno nema potencijal pokretanja novog oružanog sukoba u skorije vrijeme, no zasigurno može izazvati ogorčene unutarhrvatske sukobe i trvenja između “ustaša” na jednoj i “demokrata” u zajednici s manjincima na drugoj strani, te posljedično, daljnje slabljenje Hrvatske kao države. To vjerojatno i jest kratkoročni cilj srpskih “mirotvoraca” tipa Pupovca, a dugoročno, tko zna? Možda se opet, uz pomoć “poštenih” Hrvata ukaže prigoda za regionalno političko rješenje. Ako ne, nije isključeno da iznova postane popularan zloglasni refren zloglasne pjesme: “Ko to kaže ko to laže, Srbija je mala, nije mala, nije mala triput ratovala i opet će, ako bude sreće”.

Bilo bi lijepo kad bi hrvatsko društvo uspjelo zaobići provokacije društva iz SDSS-a, te pronaći načine kako uspostaviti komunikaciju s dobronamjernim Srbima. A ne da kao do sada, ljudi poput Olge Carević, Predraga Mišića i drugih, tavore u Pupovčevoj sjeni.

Egon Kraljević/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo