Političari općenito, a naši posebno na neki čudnovati način nisu sposobni uočavati sličnosti i razlike između pojava, problema i njihovog rješavanja u različitim sferama društvenog života. Najbolji primjer za to je sustav plaćanja državnih, a dijelom i javnih djelatnika/zaposlenika, u odnosu na plaćanje zaposlenika u realnom sektoru. U realnom sektoru se uglavnom plaća izvršeni posao, a u državnom i djelomice javnom sektoru se plaća vrijeme provedeno na radnom mjestu, bez obzira na to da li se za to vrijeme radilo nešto. No nije mi bila namjera govoriti o tome, već o “sljepoći” glede sagledavanja problema u našoj brodogradnji.

Šport bi inače mogla biti djelatnost koja puža primjere kako s treba uraditi ako se želi uspjeti, ili kako se ne treba raditi ako se ne želi uspjeti. A to bi mogao pogotovu biti profesionalni šport, koji je po definiciji samostojna djelatnost. zašto to govorim ?

Radi trenutno aktualnog problema grupe Uljanik, dopustio sam si usporedbu sličnosti i razlike između NK Rijeka i Uljanik grupe, no ta usporedba vrijedi za brodogradnju Hrvatske općenito, ali i za veliki dio hrvatskog gospodarstva.

NK Rijeka i Uljanik grupa su slični po tome što “igraju” na svojim područjima djelatnosti, NK Rijeka na području nogometa, a Uljanik grupa na području brodogradnje. Ne namjeravajući povrijediti nikoga, konstatiram da Rijeka dugi niz godina nije igrala neku značajniju ulogu u HNL-u, a kamoli da je bila prvakom zemlje. dok za razliku od toga Uljanik je desetljećima “igrao” izvrsno na polju brodogradnje. No sada se situacija promijenila, NK Rijeka igra izvrsno u HNL-u, a Uljanik grupi prijeti “crveni karton”, to jest da bude eliminirana iz “igre” i ode u stečaj.

Što se to desilo u međuvremenu, da su se uloge toliko drastično promijenile ?

Pa stvari i nisu tako komplicirane kako to političari žele predstaviti javnosti, sve da bi ‘dimnim zavjesama’ pokrivali svoju nesposobnost ili namjerno djelovanje na štetu škverova.

Zašto NK Rijeka sada predstavlja ozbiljnog igrača u HNL-u, pa i šire, a zašto Uljanik grupa postupno postaje “igrač” kojeg nitko neće, i koji nikome ne treba ?

Počnimo od toga da je NK Rijeka uspjela stvoriti ekipu igrača koji razumiju igru, znaju je igrati i žele je igrati uspješno. U tom segmentu usporedbe Uljanik grupa je već desetljećima bili ispred NK Rijeke, jer raspolaže s ekipom zaposlenika koji znaju projektirati i graditi brodove. No nastavimo usporedbu pa recimo odnosno konstatirajmo da je dugogodišnja relativna neuspješnost NK Rijeke bila rezultat nedovoljno uspješnog vođenja kluba, i nedovoljno uspješnih trenera koji su radili u klubu, te konstatirajmo da je dugogodišnja uspješnost Uljanika (bez 3.Maja), bila rezultat uspješnog vođenja škvera pod direktorom Radolovićem..

I što je učinjeno u NK Rijeci, ali što se čini općenito u nogometnim klubovima koji su uspješni i dobro vođeni ?

U slučaju trajnijih neuspjeha gotovo nikada se nije desilo da se prekine s radom kluba, ili da se promjene svi igrači. Ali se redovito smjenjuju treneri, pa i uprave, sve dok se ne dođe do rješenja koja vuku klub naprijed. U NK Rijeci se desilo upravo to, uprava je konsolidirana, doveden je trener Matjaž Kek, i počeli su dolaziti uspjesi. Do kada će to trajati ne može se predvidjeti, ali sada je tako.

A što se čini u hrvatskom gospodarstvu, hrvatskim škverovima i posebno u Uljanik grupi ? Čini se upravo suprotno !

Prvo se “igrači”/radnici otpuštaju ili se čini sve da bi sami napustili posao, dok se u uprave i čelnike škverove ne dira, oni čak dobivaju velike plaće i bonuse i za vrijeme kada škverovi ne rade. Situacija je bila već dugo vremena takva u svim hrvatskim škverovima (iznimka je Uljanik za vrijeme Radolovića), problema sijaset, država i rukovodstva škverova se “vade” na nepovoljna kretanja na svjetskom tržištu, na manjkanje narudžbi, na nedovoljne državne subvencije, i na sve moguće i nemoguće razloge, jedino ne shvaćajući da su upravo oni, država i uprave krivi u najvećoj mjeri za takvo stanje. Uprave i čelništva škverova se ne smjenjuju, po naznakama da postoje koruptivne radnje na štetu škverova se ne reagira, mada postoje i prijave za takvo što, pa se samo ‘mantra’ o tome da je brodogradnja kamen o vratu državi, i da je brodogradnja nerentabilna djelatnost.

No dešavaju se čudne stvari, Brodosplit koji je trebao nestati pod dotadanjim upravama, pod Debeljakom ipak uspijeva dolaziti do poslova, i škver još nije zatvoren, a Uljanik i dalje radi uspješno. Pa se politički i međunarodni lobi, kojima smeta što Hrvatska uopće ima brodogradnju, odlučuje na paralelnu akciju donošenja EU direktiva, da Hrvatska ne smije ni na koji način pomagati svoju brodogradnju, te da se Uljaniku priključi 3. Maj, i time dovode u pitanje daljeg rada oba škvera, dok će se za Brodosplit vjerojatno naći neko rješenje da se i ono zatvori.

Nisam pobornik teorija zavjere, ali očito je da postoji namjera da se pokaže da hrvatska brodogradnja ne može biti uspješna ni ako je privatizirana kao Brodosplit, a još manje ako je privatizirana po modelu radničkog dioničarstva.. Debeljak je pokazao da je u splitskom škveru problem uvijek bila uprava, a ne nešto drugo, a Uljanik bi s radničkim dioničarstvom pokazao da se može i tako, da se može i bez “gazdi” koje dovodi država, otvoreno ili zatajno, pa bi to bio maltene smrtni udarac politici i političarima, koji već 28 godina uništavaju sve što se uništiti da u Hrvatskoj.

Istina je međutim da bi naša brodogradnja na međunarodnom tržištu mogla “igrati”, ako ne baš kao neki Real ili Barcelona, ali mogla bi kao neki PSV, no političari i s njima povezani građevinsko-turističko-novčarski lobiji, čine sve da joj ne dopuštaju da igraju “pravu igru”, već je prisiljavaju da se svede na ‘donjospičkovinski’ klub, koji nikome nije potreban.

 

Laslo Torma /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.