Razgovor: Dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić, voditeljica Odjela za znanstveno istraživanje Domovinskoga rata u HMDCDR

Dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić voditeljica je Odjela za znanstveno istraživanje Domovinskoga rata u Hrvatskome memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata. U srpnju prošle godine dr. sc. Barunčić Pletikosić objavila je knjigu ‘Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. – 1995. Stavovi, djelovanje, stradanja’ koja je predstavljena u lipnju ove godine. U knjizi se nude odgovori na pitanja kolika je i kakva bila uloga Crkve u razdoblju Domovinskoga rata i kako se Crkva suočila s izazovima koji su pred nju bili postavljeni u novim uvjetima demokracije i hrvatske samostalnosti. Povodom prošlomjesečnog predstavljanja knjige razgovarali smo s dr. sc. Julijom Barunčić Pletikosić.

Kako je došlo do nastanka knjige ‘Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. – 1995. Stavovi, djelovanje, stradanja’?

Knjiga je nastala je kao proširena doktorska disertacija, koju sam obranila 2014. godine. Kako su mi u međuvremenu još neki izvori o navedenoj temi postali dostupni, disertaciju sam odlučila proširiti i objaviti kao knjigu. Većina je poglavlja proširena, a dodano je i jedno novo (o Hrvatskome Caritasu) te je knjiga u ovome obliku objavljena 2017. godine u suizdavaštvu moje matične institucije Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata i Glasa Koncila.

Istaknuta uloga kardinala Franje Kuharića

Kako biste ocijenili djelovanje i aktivnosti Katoličke Crkve u vrijeme Domovinskoga rata i velikosrpske agresije kad je u pitanju promicanje mira i solidarnosti? Za kardinala Kuharića poznato je da je isticao ‘granice preko kojih se ne može ići’, ali je pozivao i na to da ‘ne budemo kao druga strana’…

Ulogu Katoličke Crkve u vrijeme Domovinskoga rata treba ponajprije promatrati u kontekstu temeljitih promjena koje je i sama Katolička Crkva doživjela raspadom jednoga jednostranačkog političkog sustava i uspostavom višestranačja i demokracije, odnosno samostalne i suverene hrvatske države. Crkva u Hrvatskoj, osim što je ustrajno pozdravljala sve demokratske napore koji su rezultirali političkim promjenama koje su hrvatskom narodu omogućile da nakon nekoliko desetljeća života u jugoslavenskoj federaciji proglasi svoju suverenost i neovisnost, zagovarala je da se sve te promjene odvijaju mirnim putem, te da se na svim područjima društvenoga i političkoga života poštuje slobodna volja građana Hrvatske.

U zagovaranju svojih stavova Crkva se ponajprije pozivala na temeljne postulate vjere, odnosno na Evanđelje, kao i temeljne dokumente Katoličke Crkve, a to su dokumenti i postavke Drugoga vatikanskog sabora. Isto tako, zagovarajući isključivo mir, predstavnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj tijekom čitavoga su razdoblja velikosrpske agresije i okupacije dijela hrvatskoga teritorija ustrajno pozivali na prestanak sukoba, na uspostavu mira, povratak prognanika i izbjeglica u njihove domove, na poštivanje temeljnih ljudskih prava, o čemu svjedoče i sve službene izjave predstavnika Hrvatske biskupske konferencije iz toga vremena, ali i pojedinačne izjave hrvatskih (nad)biskupa, svećenika, redovnika, kao i mnogobrojni apeli za mir upućivani na brojne adrese, hrvatskim i međunarodnim političkim, državnim, vjerskim predstavnicima i svima onima koji su na bilo koji način mogli utjecati na prestanak agresije na Republiku Hrvatsku.

Istaknutu ulogu među njima imao je kardinal Franjo Kuharić, kao predvodnik Crkve u Hrvata u to vrijeme, a kolika je bila važnost i snaga njegovih riječi koje je gotovo svakodnevno propovijedao, svjedoči i njegova glasovita propovijed u Petrinji iz kolovoza 1991., neposredno pred srpsku okupaciju grada. Kardinal je tada okupljenim vjernicima između ostaloga rekao: ‘Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću ju. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! (…)’.

Što možete reći o karitativnome djelovanju Crkve u vrijeme rata?

Karitativno i humanitarno djelovanje, općenito, jedna je od zadaća i obveza Crkve, a u ratnim okolnostima i uslijed teških posljedica koje su ratna djelovanja ostavila, osobito na protjerano i stradalo stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uloga Crkve i njezina karitativna djelatnost bila je od iznimne važnosti. Caritas je radio na prikupljanju i podjeli humanitarne pomoći i brojnih donacija, te se nastojao organizirati u svakoj biskupiji, odnosno župi, kako bi pomagao onima koji su bili pogođeni ratnim stradanjima, ali i svima kojima je pomoć bila potrebna. Zanimljiv i vrijedan projekt koji je pokrenuo Hrvatski Caritas bila je Caritas ljekarna u Zagrebu, koja je do kraja 1993. imala gotovo 300.000 korisnika, od čega su skoro trećina bile izbjeglice i prognanici. Hrvatski Caritas provodio je također i druge aktivnosti, primjerice, brigu za kumstva djece i ratne siročadi, program pomoći za zimu, pomoć u hrani, program obnove ‘Krov nad glavom’, kao i brojne druge projekte u suradnji s Caritasima drugih europskih zemalja.

Kakav je bio utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na širem međunarodnom planu? Koliko je djelovanje istaknutih predstavnika KC u Hrvatskoj doprinijelo međunarodnome priznanju i afirmaciji RH?

Iako nisu bili, odnosno nisu mogli biti, s obzirom na ulogu i položaj Crkve u odnosu na državnu (političku) zajednicu općenito, od presudnoga značaja, napori i inicijative na široj međunarodnoj sceni, koji su u tome kontekstu dolazile od vodstva Katoličke Crkve utjecali su ponajviše na senzibiliziranje međunarodne javnosti, koja je putem brojnih apela za mir i izjava u tom smislu, ipak bila upoznata s tragičnim zbivanjima i teškim posljedicama rata u Hrvatskoj. Hrvatski su biskupi sa svojih zasjedanja, kao i poglavari redovničkih zajednica, često upućivali pisma i poruke međunarodnoj zajednici sa zahtjevima da pojačaju svoju mirovnu aktivnost, da se glasnije i oštrije suprotstave agresoru, odnosno da poduzmu sve napore kako bi se uspostavio i učvrstio mir na području Hrvatske i kasnije Bosne i Hercegovine, za što je svakako najvažniji korak bilo međunarodno priznanje hrvatske državne neovisnosti.

Papa koji je vjerovao u ispravnost težnji hrvatskog naroda za suverenošću i slobodom

Koliko je za Hrvatsku bilo važno što je na čelu Katoličke Crkve u vrijeme rata bio papa Ivan Pavao II. koji je pokazivao veliko razumijevanje za hrvatsko pitanje?

Sveta Stolica, a osobito papa Ivan Pavao II. odigrali su u vrijeme rata u Hrvatskoj, a posebno u procesu međunarodnoga priznanja, iznimno značajnu ulogu. Diplomatske aktivnosti i angažiranost Svete Stolice, prije svega njezina odluka o međunarodnome priznavanju Republike Hrvatske (i Slovenije) prije negoli su to učinile druge države, utjecale su na međunarodnu politiku, ali i pozitivno i ohrabrujuće djelovale na vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj, hrvatsko političko vodstvo te na cjelokupan hrvatski narod koji je u to vrijeme proživljavao najteže trenutke svoje novije povijesti, a kruna čega je bio (prvi) posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. godine. Papa Ivan Pavao II. neprestano je u svojim svakodnevnim propovijedima, audijencijama, mnogobrojnim apelima međunarodnoj zajednici i svjetskim državnicima, kao i na svojim brojnim pastoralnim pohodima i putovanjima po svijetu pozivao na mirno i pravedno rješavanje sukoba na području Jugoslavije, tražeći poštivanje prava svakoga naroda na samoodređenje te je osuđivao svaku uporabu sile i oružja, a nakon početka agresije na Hrvatsku, a potom i BiH, neprestano je pozivao na molitvu u borbi protiv rata i nasilja, za prestanak svih razaranja i ubijanja, a prije svega za mir i dijalog među narodima u Jugoslaviji.

Iz svega toga vidljivo je koliko je papa Ivan Pavao II. bio zainteresiran za situaciju na području Jugoslavije, odnosno angažiran na uspostavi mira u Hrvatskoj, te koliko je dobro znao da je osnovni preduvjet zaustavljanja sukoba i djelovanja međunarodne zajednice na tom planu, priznavanje hrvatske neovisnosti, stoga u tom kontekstu treba promatrati i diplomatske aktivnosti Svete Stolice, na inicijativu samoga Pape, koje su definitivno imale utjecaja na međunarodno priznaje RH u siječnju 1992. godine. Hrvatska je, može se to i tako reći, na neki način imala i sreće što je upravo u to vrijeme poglavar Katoličke Crkve bio papa iznimnoga međunarodnog ugleda i neupitnoga moralnog autoriteta koji je vjerovao u ispravnost težnji hrvatskoga naroda za suverenošću i slobodom.

Podupiranje srpske paradržave u Hrvatskoj

U knjizi pišete i o odnosu Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve (SPC). Kakav je bio taj odnos? Naime, srpsko-pravoslavni svećenici otvoreno su podupirali agresiju na Hrvatsku…

Odnos Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve ne može se naravno promatrati samo u kontekstu i vremenu Domovinskoga rata, a osnovne značajke toga odnosa upravo su u tom razdoblju bile dvoznačne. Jer s jedne strane, ako se promatra kontekst ekumenskih susreta, nesporno je da je SPC, unatoč stavovima kojima se priklanjala službenoj srpskoj politici, a izjave njezinih predstavnika često su bile istovjetne izjavama Slobodana Miloševića i srpskih nacionalista o ‘ugroženosti srpskoga naroda u Hrvatskoj’, na službenoj razini ipak iskazivala spremnost za ekumenske susrete s predstavnicima Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica. No upravo je ova druga razina odnosa sporna, jer su pojedini predvodnici SPC-a u Hrvatskoj gotovo redovito u svojim izjavama izjednačavali srpsku paradržavu na okupiranome hrvatskom području s pravoslavljem, hrvatski narod i hrvatsku državnu vlast poistovjećivali s ustaškim režimom iz razdoblja NDH, otvoreno podupirali uspostavu srpske paradržave na okupiranome hrvatskom teritoriju, potkrjepljujući takve stavove tvrdnjama o ugroženosti pravoslavlja i svih pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj. Možda je najbolja ilustracija odnosa SPC-a prema tada uspostavljenoj hrvatskoj državi, kao i prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, naslovnica vjerskoga lista ‘Pravoslavlje’ iz svibnja 1991., gdje su jedan uz drugi tekst odnosno izjava s prvoga ekumenskog susreta predstavnika Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve u Srijemskim Karlovcima 7. svibnja 1991., s porukama za mir, toleranciju i nenasilje te tekst naslova ‘Spasi nas Bože novih zala, pedeset godina stradanja srpskoga naroda’, u kojemu se evocira razdoblje Drugoga svjetskoga rata, odnosno zločina iz NDH.

Pisali ste i o materijalnim i ljudskim stradanjima Crkve u vrijeme rata. Možete li nam ukratko reći nešto i o tome?

Katolička Crkva u Hrvatskoj, odnosno velik broj njezinih službenika, doživio je u vrijeme Domovinskoga rata različite oblike stradanja, poput progona iz svojih domova, samostana i župa, kućne pritvore, različite prijetnje i provokacije te lakše ili teže fizičko zlostavljanje i psihičko maltretiranje u srpskim zatvorima i logorima. Jedan redovnik, franjevac Mile Mamić, smrtno je stradao od posljedica ranjavanja 17. srpnja 1991. u napadu srpskih snaga na Lišane kod Benkovca, a župnik iz Tovarnika Ivan Burik ubijen je od strane pripadnika srpskih paravojnih postrojbi 8. listopada 1991. u Tovarniku. Što se tiče materijalnih razaranja sakralne arhitekture Katoličke Crkve, na temelju višegodišnjega istraživanja kojim sam nastojala prikupiti i objediniti sve relevantne podatke o stradanjima i devastaciji objekata Katoličke Crkve, došla sam do brojke od četiri stotine potpuno razorenih, teško ili lakše oštećenih crkava, dvije stotine potpuno, teško ili lakše oštećenih kapel(ic)a, gotovo stotinu oštećenih ili potpuno razorenih samostana, te mnoštva oštećenih i obeščašćenih grobalja, križeva na otvorenome i drugih sakralnih spomenika. Kad se govori o temi razaranja vjerskih objekata, svakako treba istaknuti da je velik broj katoličkih crkava i kapelica (iako je među stradalom sakralnom arhitekturom bilo i objekata Srpske pravoslavne Crkve i drugih vjerskih zajednica u Hrvatskoj koji su se nalazili na područjima zahvaćenima ratom ili na okupiranim područjima, no ta je brojka minimalna u usporedbi s brojem razorenih i oštećenih objekata Katoličke Crkve) razaran sustavno i planski, što je vidljivo i iz dokumenata tzv. RSK koji se čuvaju u Hrvatskome memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu, a koji također sadrže podatke o razaranjima sakralne arhitekture Katoličke Crkve od strane srpskih paravojnih jedinica i JNA. Ti dokumenti svjedoče na koji su način (uglavnom miniranjem) i s kojim ciljem – da bi se uništavali vjerski simboli i kulturni spomenici – stradavale pojedine crkve i kapele kao i druga sakralna arhitektura uglavnom na okupiranim područjima RH.

Snažan moralni utjecaj Crkve na hrvatski narod

Kako biste, dakle, generalno ocijenili snalaženje Crkve u vrijeme rata i u vrijeme rata te prvih godina stvaranja hrvatske države?

Nezahvalno je generalizirati, no kad se govori o ulozi i snalaženju Katoličke crkve u Hrvatskoj u vrijeme stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata, može se slobodno reći da je uloga Crkve u tom razdoblju bila izuzetno pozitivna i potpuno u skladu s njezinim naukom i poslanjem. Prije svega, treba imati na umu da je Katolička Crkva u Hrvatskoj političkim promjenama koje su od proljeća 1990. godine nastupile u pojedinim republikama dotadašnje jugoslavenske federacije doživjela temeljite promjene u svome odnosu prema državnoj i političkoj vlasti, i obrnuto, što se prije svega odnosilo na slobodu njezina javnoga djelovanja. Višestranačje i politički pluralizam u Hrvatskoj zamijenili su jednostranačje i komunistički politički sustav, što je nakon prvih slobodnih i višestranačkih izbora rezultiralo novim, na demokratskim načelima utemeljenim, Ustavom, a potom i političkom neovisnošću i međunarodno priznatom suverenošću hrvatske države, a što je uvelike utjecalo i na odnos novostvorene državne zajednice prema Crkvi.

Crkva je pozdravljala političke procese koji su se početkom 90-ih odvijali u Hrvatskoj, iako se u skladu sa svojim poslanjem i načelima potvrđenima na Drugom vatikanskom saboru ograđivala od politike i sudjelovanja u političkome odlučivanju. Također je zbog svoga snažnog angažiranja koje se očitovalo u brojnim apelima i dopisima od strane hrvatskih biskupa i redovničkih poglavara, predvođena kardinalom Kuharićem i svim tadašnjim biskupima, pozivajući na mir i na priznavanje hrvatske državnosti od strane međunarodne zajednice, uvelike utjecala na senzibiliziranje svjetske javnosti, a iako nije imala presudnu ulogu u činu međunarodnoga priznanja, svakako je pozitivno utjecala na ubrzavanje toga procesa, uz otvorenu potporu i naklonost Svete Stolice i pape Ivana Pavla II. Važno je istaknuti i ekumenski karakter i u tome kontekstu djelovanja hrvatskoga crkvenog vodstva koje se zalagalo za poštivanje prava na samoodređenje svih naroda na području bivše SFRJ, odnosno za uspostavu mira i oslobađanje ratom zahvaćenih i okupiranih područja RH, a svoja su ekumenska nastojanja potvrdili sudjelovanjem na svim održanim ekumenskim susretima s predstavnicima Srpske pravoslavne Crkve i drugih vjerskih zajednica.

Također, treba naglasiti pastoralno i karitativno djelovanje Crkve i vrlo snažan i pozitivan moralni utjecaj na hrvatski narod. Uzimajući u obzir sve te činjenice, sve aktivnosti koje je poduzimala Katolička Crkva u to vrijeme, poštujući u svim svojim odlukama i stavovima crkveni nauk i postavke Drugoga vatikanskog sabora, te imajući u vidu temeljite promjene koje je Crkva u Hrvatskoj doživjela uspostavom hrvatske države i izlaskom iz jugoslavenske državne zajednice, a potom i teške ratne uvjete kojima je bila izložena sa svojim vjernicima i svim građanima Republike Hrvatske, uloga Katoličke Crkve u tome se razdoblju zaista ne može ocijeniti nikako drukčije osim pozitivno.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo