Šetam džukca po praznom gradu i sve me nekako asocira na ono kad smo bili klinci. Bio je rat, nigdje nismo mogli ići, na more se dobrim južnim dijelom nije moglo zbog okupacije, visili smo na kvartu danima, na telki je bio jedan program, nisi imao kaj za gledat, a i doma su bili moji i gledali telku tak da smo mi omladinci bili vani. Mi smo bili oni koji su imali bake i sve rođake u Zagrebu. Ostali “purgeri” su otišli doma preko praznika. Nas par nismo imali drugi dom osim Zagreba… kad sam išao u najdalji posjet rodbini morali bismo potegnuti skroz do Novog Zagreba.

Bili smo klinci i nismo imali nešto pametno za raditi, Zagreb je bio znatno drugačiji nego danas. Jučer šetam i jedva čujem hrvatski, turisti me zaustavljaju, pitaju za ovo ono. Kad smo mi bili klinci cijeli grad je bio zatvoren sedmi i osmi mjesec i nikog nije bilo. Igrali smo graničara na inače prometnim ulicama. Ništa nije radilo i nikog nije bilo. Danas se ljudi čude ako je netko zatvorio lokal. Pun je grad turista, nema smisla zatvarati. Uvode se kućice, dodatna ponuda. Reklamiraju se razni sadržaji…

Došao sam na onu jednu kućicu na Gornjem gradu i obratili su mi se na engleskom. I to je valjda deseti put ovaj tjedan. Nema smisla obraćati se na hrvatskom kad ih ima toliko više. Srećom su to turisti, a ne migranti, ali svejedno da turisti odluče preuzeti Zagreb brzom akcijom mi nemamo šanse. Ima ih dvajst na jedan, a i aktivniji su od nas. Mi trunemo, a oni hodaju, obilaze grad, slikaju… nadam se da to nije strateško izviđanje i špijunske fotke.

No, sjetio sam se kako je to nekoć bilo kad je nama tu iz ovog dijela grada glavna zabava bila raditi štetu. Teško možeš naći nešto produktivno u blokovima zgrada na plus 50. Nakon nekoliko tjedana već i mala šteta postane dosadna. U međuvremenu je netko nabavio neko oružje, hladno ili ne. No, to je neka druga tema. Sjetio sam se kako su nas starci držali na kratkoj uzdi. Nije nam bilo kao negdje blizu bojišta, ali svejedno su bili oprezni jer je ulicu dalje od moje zgrade kninski baja Martić opalio jednu od onih granata i ubio nekoliko ljudi. To je bilo pored zgrade od moje tadašnje djevojke s kojom sam u tom trenutku bio na telefonu. Prvo se čulo par gruvanja, a onda je počela uzbuna za opću opasnost. Sjećam se da je počela panično plakati, a ne znam ni sam otkud sam joj pribrano rekao da bježi u podrum i čeka kraj uzbune.

Svi smo brinuli zbog svojih.

Bili smo sami doma i bilo je popodne dok su svi naši bili vani. Smeće je bacilo bombe na centar grada i ubilo 7, a ranio 200 ljudi u jednom napadu. Napadnute su škole, dječja bolnica i HNK. To je bio jedan od napada. Starci su nam uvijek govorili što trebamo raditi ako opet dođe do napada jer nije bil upozorenja, napadi su bili iznenadni. Kao dijete sam znao što trebam raditi u slučaju snajpera, bombi ili nečeg trećeg. Razlikovali smo zvuk sirena i znali koja je koja uzbuna. To je nešto što dijete ne bi trebalo znati.

Znam kako smo se veselili kad je došao susjed i rekao da su u Šubićevoj bacili snajperistu kroz prozor. Veselili smo se, htjeli smo ići gledati pa nam nisu dali. Uglavnom, sjećam se tih ljeta, tih dugih vrelih ljeta koja su imala svoju čar iako su u srži bila ubitačno dosadna. A sve to zato jer je bio rat. A bio je zato jer se jedna manjina na temelju lažne propagande nije htjela pomiriti s izborom većine i zato jer su imali vojsku i silu na svojoj strani. Mislili su da će tom silom dobiti što žele i krenuli su čistiti područja na kojima su činili 40%, čak nisu bili ni većina. Etnički su sve očistili, napravili niz zločina, okupirali zemlju koja nikada nije bila njihova i očekivali od nas da se poklonimo njihovoj moći. Kad to nije upalilo i kad smo se oslobodili te oslobodili okupirane krajeve odjednom su oni ispali žrtve.

Odjednom je taj Martić, ološ koji je bombardirao dječju bolnicu i školu postao žrtva. On i svi koji su bili s njim. Odjednom se mi trebamo ispričati za 16 tisuća naših poginulih, za 402 poginule djece?!? Za četiri godine okupacije i nebrojene zločine?! Za potraćene mladosti i djetinjstva u podrumima i progonstvu…

Za to da vam se ispričavamo?!

Kao što ste se vi ispričali za prethodne četiri godine vaših zločina?! Ne, društvo drago, nećemo se za to ispričati. Neću se ispričavati nekome tko me napao i iznenađen je mojom obranom. Niti ima ikakvog smisla.

Neću se ispričavati jer smo se veselili kad su snajpersko đubre bacili kroz prozor.

Neću.

Ispričat ću se našim braniteljima što ih ne cijenimo dovoljno i što ponekad moraju proživljavati poniženja od ljudi koji olfo traže isprike za vojnu pobjedu i koji nisu bili ni tu niti u blizini onoga što smo proživljavali i što se događalo pa su u tom odsustvu pod dojmom neprijateljske propagande stvorili neku krivu priču o tome što je bilo i kako je bilo. Ali mi znamo jer se sjećamo i jer smo bili tu.

Sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!

 

Domagoj Pintarić /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.