Na djelu je projekt Pula bez Uljanika u režiji partnerskoga dvojca Jakovčić – Končar

Usred sezone godišnjih odmora zahuktava se borba za spas pulskoga brodogradilišta Uljanik, borba za očuvanje četiri tisuće radnih mjesta. Scenarij sličan onome s Agrokorom, samo što bi u ovome slučaju pokušaja restrukturiranja brodograđevnoga giganta država, odnosno porezni obveznici, mogla na koncu platiti ceh veći od milijardu eura, a radnici, u najoptimističnijem slučaju, srednjoročno svejedno ostaju bez posla. Situacija je doista dramatična, a rješenja za saniranje postojećega stanja nigdje na vidiku.

U igri je samo prolongiranje agonije, što bi lokalne i državne političke elite trebale odraditi pod geslom „spašavanja radnih mjesta“. Naravno, na teret svih poreznih obveznika u RH. To je, naime, već u nizu slučajeva isprobana metoda koja ima samo jedan jedini cilj – osiguranja mandata u sljedećem izbornom ciklusu glavnim krivcima koji su odgovorni za nastalu situaciju. Sve to u stilu one „drži vodu dok majstori odu“, tek toliko da se dobije na vremenu u kojemu se treba pobrinuti da se prikriju tragovi generiranja temeljnoga problema. U fokusu javnosti treba biti „uspješna“ bitka protiv mogućih posljedica, prije svega gubitaka radnih mjesta, a odgovornosti za nastalu situaciju – nigdje.

Uljanik je prije pet godina privatiziran. Država u njemu ima udjel od 25 posto. Većina je dionica u rukama malih dioničara, bivših i sadašnjih zaposlenika. Iza te privatizacije „najuspješnijega hrvatskog brodogradilišta“ stoji IDS, točnije Ivan Jakovčić koji već 20 godina „ima viziju Pule bez Uljanika“. Privatizacijom Uljanika učinio je krupan korak u smjeru ostvarenja te vizije, odnosno vlastitoga uništenja. IDS je, naime, posredstvom svojih ljudi u Uljaniku sustavno i u velikoj mjeri potkradao nominalne vlasnike, uglavnom enormno preplaćenom kooperantskom mrežu od čega se pozamašni dio vraćao onima koji su odlučivali s kim će i pod kojim uvjetima Uljanik sklapati kooperantske ugovore. Uz to, zaključivali su se štetni ugovori koji nisu nikako mogli biti ispoštovani, prije svega jer su s vremenom rastjerali stručne kadrove nezadovoljne niskim primanjima. Osim toga, zbog kriminala i nenamjenski trošenih sredstava, rasli su dugovi prema dobavljačima, a time i isporuke neophodnoga repromaterijala. Penali za kašnjenje isporuke brodova progutali su ne samo ukalkuliranu minimalnu zaradu već su proizvodnju učinili potpuno neisplativom. Čak se išlo tako daleko da su se poništavali potpisani ugovori za brodove, što je Uljanik stajalo 10 posto od ugovorene cijene. Deficit se brzo povećavao, a država je trebala biti u standbyu za pokrivanje nastalih minusa. Dok ide, ide!

Međutim, kako to više ne će moći ići, jer EK ubuduće ne će dopuštati financijske injekcije države u privatizirano brodogradilište, trebalo se naći rješenje restrukturiranjem brodogradilišta ili njegovim zatvaranjem. No postoji i treća opcija, patentirana od Ivana Jakovčića – restrukturirati ga tako da ga se što prije dokrajči na teret države, a u režiji i realizaciji njegova aktualnoga poslodavca, tihoga partnera i intimusa Danka Končara, Uljanikova strateškog partnera (zanimljivo da je gotovo identičan odnos Jakovčić imao i s Ivicom Todorićem, kojemu je omogućio ostvarenje svih njegovih želja u Istri). Ovaj, naime, treba od države dobiti jamstva za kredit u visini od 200 milijuna eura kojim će Uljanik isplatiti dug riječkome 3. maju i financirati poslovanje vezano za ugovorene, a nedovršene poslove. Ta, u stvarnosti državna, sredstva Končar bi Uljaniku davao kao pozajmice, a zauzvrat bi i kompenzaciju njegova angažmana on dobio, uz dugogodišnju koncesiju za zimsku marinu, oko 300.000 četvornih metara atraktivnoga Uljanikova zemljišta u pojasu pomorskoga dobra za izgradnju stambeno-poslovnih jedinica.

Vizija Ivana Jakovčića, Pula bez Uljanika, tako bi krenula u fazu neposredne operacionalizacije. Financijski Končara u tome strateškome partnerstvu nema nigdje, a predviđeno je da sudjeluje s 15-24 milijuna eura (do sada nije uplatio ni centa), što je ionako beznačajan iznos za ono što mu se stavlja na raspolaganje kao „kompenzacija“ za tzv. strateško partnerstvo. Dakle sama ta kombinatorika već je kao ideja čisti kriminal dueta Jakovčić – Končar. Objektivnosti radi, valja kazati da Končar naokolo govori kako je sve povezano s restrukturiranjem Uljanika odradio Ivan Jakovčić preko svojih ljudi i da on ne zna gdje će i kako to sve na koncu završiti. On se samo oslanja na Jakovčićev utjecaj i čeka nekakav epilog.

Jakovčić želi Las Vegas u Puli, a ne Uljanik

Jakovčićeva je ideja da se od Pule napravi europski Las Vegas i eliminira svaka industrijska proizvodnja iz grada. To potvrđuje i kombinacija da se na Uljanikovu kompleksu izgrade tisuće i tisuće stambeno poslovnih jedinica. Na to bi se nadovezao Muzil, golemi bivši vojni kompleks, koji ima površinu gotovo četvrtine Pule, a nalazi se na izuzetno atraktivnoj poziciji u gradu. Da se na tome vrlo aktivno radi, ukazuje i izgradnja najvećega kupovnog centra u Puli i to na dijelu grada gdje se za sada nalazi samo jedan autokamp i stambeno naselje s nekoliko tisuća ljudi. Taj će centar ispuniti svoju zamišljenu funkciju tek kada se ostvari plan o izgradnji više tisuća stambeno-poslovnih jedinica na Uljanikovoj zemlji i kada se započne s izgradnjom niza hotela, kockarnica i vila na spomenutome Muzilu. To je stvarna pozadina svega ovoga što se događa oko Uljanika posljednjih mjeseci. Radi se o golemim interesima u koje su uključeni i narkomafijaški krugovi iz trgovine na veliko raznih opijata koji se dovode u Europu preko Istre.

Poznato je da su za vrijeme Jugoslavije puteve droge nadzirali djelatnici tadašnje vojne obavještajne službe KOS. Baš kao što su nadzirali u suradnji s mafijom kockarnice i ilegalnu trgovinu oružjem, danas to nadziru isti ti kosovci i njihova djeca, bez službene državne institucije koja bi stajala iza njih. Vrlo su aktivni na tome planu i pripadnici nekih nacionalnih manjina. To je u Istri javna tajna. Svi to znaju osim Dorha i Porezne uprave koji u svemu tome uopće ne vide pranje prljavog novca koji je na našemu najvećem poluotoku gotovo pa legalizirana djelatnost.

Navodno se Uskok i Dorh bave Uljanikom posljednjih mjeseci tako da su ušli ne samo u to brodogradilište, već i u neka ministarstva, tijela lokalne samouprave pa čak su vodili i službene razgovore s nekim lokalnim novinarima. Od toga, naravno, ne će biti ništa ako politika ne deblokira zaštitu pojedinaca koji imaju kriminalne dosjee veličine sabranih djela Karla Marxa. Prema našim informacijama, raste i pritisak jedne svjetske velesile da se stvari počnu mijenjati, ne samo u Istri već i u cijeloj Hrvatskoj. Hrvatska, naime, ne može više biti zarobljenikom nelustriranoga sustava koji ju je gospodarski doveo na samo dno EUrope.

Ninoslav Mogorović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo