Mile Prpa: SDP i crveno bijeli kvadratići

Devedesetih godina prošlog stoljeća kad  se, kao kule od karata, rušila krvava komunistička carstva (koja su iza sebe ostavile najokrutniju baštinu u cjelokupnoj povijest ljudskog roda – oko 150 milijuna žrtava). Preživjeli su potomci tog njihovog komunizma  I ponašaju se kao djeca kojima je netko pokrao sve njihove igračke. I ne samo to, jer se njihova crvena babilonska kula porušila svuda u svijetu, pa su izbačeni na ulice. Sad im je pred licim sve ono što su oni mrzili, a posebno – hrvatsko nacionalno znakovlje.

Hrvatski crveno bijeli kvadratići danas triumfalno dominiraju s velikim respektom i poštovanjem,  na bezbrojnim tv ekranima po cijelom svijetu. Dakle, ono što su najviše mrzili i protiv čega se borili sad im lete pred očima kao crveno bijele utvare koje im prijete da će ih progutati.

Kaže jedna starorimska izreka – Sve ono što je pravno nevaljalo u samom početku, nikada više ne može postati pravno valjano naknadno. Sve ono što je izišlo iz krvavog komunizma ni nakon više generacija, ne može postati dobro niti ikada može steći dobroćudno i moralno ljudsko lice.

Istočni grijeh SDP-a ,(u uvjetima krvlju stvarane hrvatske države) je, kad su napustili sabornicu kod izglasavanja raskida svih državno pravnih veza sa Srbijom. Taj ih istočni grijeh prati, jer Srbija je  bila i ostala jamac njihove kolonijalne komunističke vlasti u Hrvatskoj. Nikada nisu stavili pridjev “hrvatski” uz naziv svoje stranke. Stranka koja nije domoljubna, ne bi se ni smjela upisati u registar političkih stranaka, a još manje živjeti na račun državnog proračuna.

Sport, a posebno Nogomet, sam po sebi za život jednog naroda dugoročno, povijesno gledano, bio je beznačajan, ali u našim hrvatskim uvjetima svjetski uspjesi u svakoj grani sporta a posebno nogometa  postalli su najsnažnija koheziona ili centripetalna snaga u stvaranju jedinstva naroda. To čini čudo u narodu, jer Hrvatska pliva u crveno bijelim kvadratićima, koje sve više prihvaćaju, ako ne odrasli, ali i ona  mlađa djeca komunizma, da.

Povratak komunista na vlast 2000. g. u organizaciji političkih liberala (Budiša i drugi), pokazalo se da je to politički nepromišljen potez. I dan danas smo suočeni s teškim i tragičnim posljedicama tog čina.

Istini za volju, valja reći da su tom činu pridonijeli i brojni rukovodeći HDZ-ovci zbog brutalne pljačke naroda i sulude privatizacije, suprotne svakom razumu, a posebno odbacivanjem hrvatske dijaspore, kao mogućeg nepoželjnog čimbenika u hrvatskoj vlasti. (Iako bi to bio najbolji adut za razvoj Hrvatske).

Naravno, uslijedilo je novo komunističko proljeće, (Račan, Mesić, Josipović, Milanović, Pusić i brojni drugi antihrvatski raspoloženi lažni “antifašistički”  kadrovi, po čemu ispada da je svaka Hrvatska koja nije u rukama komunista – fašistička država i fašistička vlast. Ili barem tako se prema njoj ponašaju.

Godine 2000. nastupila je sveopća sječa  imalo značajnih domoljubnih kadrova na bilo kakvim funkcijama, a na njihova mjesta ponovno,  čvrsto su zasjeli u duboke državne fotelje komunistički kadrovi ili njihovi koalicijski partneri.  Sječa domoljubnih kadrova bila je mnogo brutalnija nego ona iz 1972. godine, nakon kraha Hrvatskog proljeća, ali nije bila vidljiva javnosti.

Današnje stanje u SDP-u. Ukratko rečeno – oni više ne znaju ni tko su, ni što su ni gdje su ni čemu pripadaju. Duga desetljeća živjeli su na marksističkoj ideologiji, koja je bila usmjerena u pravcu ostvarenja nekakvog lažnog komunizma koji nikad nije mogao doći, jer je bio fatamorgana.

Oni su izgubljeni i u vremenu i u prostoru, ne mogu biti domoljubi jer je to suprotno njihovom svjetonazoru. Ne mogu priznati stravičene zločine koje su počinili njihovi oci, svugdje prema vlastitom narodu, jer im njihova bešćutna savjest to ne dopušta. Grabe se za neke sitne foteljice i ni o čemu se ne mogu istinski dogovoriti, ne znaju tko im je lider,jer na širokom planu nemaju duhovnog vođe..

Njihovo stoljeće bilo je dvadeseto stoljeće, najtragičnije u cijeloj povijesti čovječanstva. Ali ono je otišlo u povijest i nadamo se da se više nikada neće ponoviti.

Svuda oko njih, ali i po cijelom svijetu, na tv ekranima lepršaju crveno bijeli kvadratići, kao da ih nosi vihor poput požutjelog jesenjeg  lisja. Možda neki od njih to mogu doživjeti kao pjesničku metaforu, ali za to treba imati dušu, koju su oni uvijek nijekali, jer im je to zapovijedala njihova ideologija ili njihova partija.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo