Iseljena Hrvatska

U znatnom dijelu javnosti, kada govorimo o iseljenoj Hrvatskoj, vlada negativan stav. Najčešće, kada se spomene problem glasovanja na izborima, kaže se da ne može glasovati onaj tko ovdje ne plaća porez. Taj argument je ne samo licemjeran već i promašen.

Prema podacima Hrvatske narodne banke hrvatski iseljenici su preko računa (tu nije onaj novac koji su donijeli na ruke, ili tijekom ljetovanja potrošili u Domovini, plativši ogroman PDV) uplatili u Republici Hrvatskoj 2,12 milijardi eura, što čini gotovo 5 posto BDP-a.

Ako se tome pridoda brojka ukupnih stranih investicija u Republiku Hrvatsku koje su iznosile manje od uplata iseljene Hrvatske, tek 1,7 milijardi dolara, znači da je iseljena Hrvatska uvjerljivo najveći “strani investitor”. Unatoč tome, negativno raspoloženje prema Hrvatima izvan Domovine koji “ovdje ne plaćaju porez” iracionalno i tvrdoglavo navodi se kao “argument” njihove participacije na izborima.

Ovaj negativni stav prema tzv. “dijaspori” zapravo je nastavak jugoslavenskog komunističkog sklopa koji je “emigraciju” tretirao kao opasnost, kao “ustaše”, pa su u medijskom imaginariju bivše države nerijetko emigrant i ustaša bili sinonimi. No prema podacima Svjetske banke o globalnom razvoju iz 1981. godine, novac koji su “ustaše”, odnosno iseljenici slali u Jugoslaviju iznosio je 51 posto jugoslavenskog izvoza, a hrvatski iseljenici čine oko 15 posto hrvatskog izvoza.

Začarani krug

Unatoč tome, ove impresivne brojke koje iseljena Hrvatska doznačuje u Domovinu, kao ni u Jugoslaviju, ne mijenjaju negativnu percepciju prema tim našim vrijednim ljudima, koji nisu otišli zato što su htjeli, već zato što od starih i “novih” struktura u Hrvatskoj nisu mogli prehraniti obitelj, pa tim istim strukturama za nagradu za takav stav prema njima godišnje šalju milijarde.

Ipak, neki ekonomisti će reći da na takav značajan udio novca iseljene Hrvatske u privredi ne treba gledati pozitivno već, dugoročno, negativno, budući da se ljudi iseljavaju, kopni demografska slika, pa će učinci biti devastirajući. No zašto se onda nešto ne poduzme da ljudi ne odlaze, zašto uspijevaju vani a ne mogu u Hrvatskoj?

Tu dolazimo do začaranog kruga, ti isti koji ih svojim klijentelističkim pristupom u ovoj socijalističkoj dogovornoj ekonomiji punoj (stranačkih) uhljeba, tjeraju ljude van, pa optužuju zašto odlaze van i dugoročno štete Hrvatskoj?

Hrvatskoj štete oni, uglavljeni u interesnim skupinama zvanim od milja političke stranke, a na iseljenu Hrvatsku gledaju kao na prijetnju, jer bi ih, u slučaju povratka, pomeli na tržištu svojim znanjima i umijećima koja su stekli u vrhunskim svjetskim ekonomijama, pa porezima i zakonima čine sve da ih spriječe, da ne remete njihove postkomunističke uhodane sheme. Za razliku od Irske, za ove naše iseljena Hrvatska je mrtvi kapital.

Za razliku od politike, hrvatski sportaši su, s obzirom na broj stanovnika, Hrvatsku, prema službenim olimpijskim statistikama, učinili jednom od najjačih nacija na svijetu. No naši sportaši, globalni brendovi, su u pravilu obiteljski “proizvodi”, nastali unatoč našem političkom i ekonomskom sustavu.

Važna je sinergija

Budući da je nogomet trenutno u žarištu hrvatske javnosti i priča jako lijepu priču o Hrvatskoj, nasuprot političarima, nogomet iseljenu Hrvatsku od neovisnosti tretira kao “živi kapital”, a ne mrtvi, pa je sinergija igrača iz Domovine i iseljene Hrvatske jedan od razloga zašto je Hrvatska stalno na velikim natjecanjima. Stožerni igrači hrvatske nogometne reprezentacije bili su nekoć Šimunić, preko braće Kovač koji danas vode jedan od najvećih klubova na svijetu, Bayern.

Danas je to genijalni Rakitić, sve odreda veliki igrači stasali vani, ali im je, za razliku od političara u ekonomiji, pružena prilika i poziv da igraju za Hrvatsku, i oni se odazvali i podizali i podižu kvalitetu reprezentacije koja, ako Bog da i danas protiv Danske, briljira talentom i domoljubnom motivacijom na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Sinergija domovinske i iseljene Hrvatske sigurno je jedan od važnih faktora visoke “konkurentnosti” naših nogometaša na svjetskoj razini, što se za našu ekonomiju ne može reći, dapače, sasvim suprotno. To je močvara, kao i u političkim strankama, u kojoj ne igraju najbolji već najpodobniji.

Premda kažu da nema jednostavnih rješenja za probleme našeg gospodarstva, ipak, politika može učiti od nogometa, ali, očito ne želi, a iseljenu Hrvatsku, umjesto kao šansu, ona tretira kao prijetnju uhodanim shemama raznih borgova.

Važnije od milijardi koje Hrvati izvan Domovine šalju ovdje, bilo bi privući ljude, Kovače i Rakitiće na gospodarskom planu, i stvoriti im zakonski okvire da i ovdje naprave ono što su napravili po Amerikama, Europi, Australiji…

Zato je jako važno, kako su govorili bivši predsjednik Josipović i ministar Jovanović, isušiti ne nogometnu močvaru, već političku i gospodarsku, i iseljenoj Hrvatskoj dati priliku da “zabije” i na domaćem terenu, u hrvatskom dresu, a ne stranačkom.

dr. sc. Ivica Šola/Slobodna Dalmacija/https://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatsko nebo