Marija Dubravac: MACELJ… ZABORAVITI? NIKADA!

PRAVDO BOŽJA, OSVETI ME!

Iznad Maclja ponoć bila, oblak skrio mjesec, zvijezde.

Sablasnoga sred mrtvila bijele sjene neke jezde.

Šeta l’ šumom svijet duhova, vara li te razum zdravi?

Jesu l’ sjene priča snova, je l’ ti mašta kule pravi?

Čuješ pucnje gromovite, zemlja stenje, podrhtaje,

Oj strahote jezovite, danak sudnji reć bi, da je.

Uzbiba se Macelj cio, zemlje ždrijelo riknu dosti,

Vulkan gnjevni provalio, uskrsnule ljudske kosti.

Tisuć’  kosti’, sto put više, tisuć’ grla, strašnih krika,

Macelj šumu preplaviše hrabre vojske bojovnika.

Ljepote li svakolike: Hercegovci, Dalmati’ni,

Junačine kršne Like, Slavonci i Istranini

I Zagorci i Prigorci, Bosanci i Podravljani

Hrvatice majke momci, rodu na dar odabrani.

Svećenici, Kristu vjerni, s pukom nikli s pukom mrli,

Riječi meke, dobri, smjerni, ruka stado bratski grli.

Oko gleda, uho sluša, divni borci u red stali

I ko jedno srce, duša, gromoglasno ponavljali:

”Zaklinjem se moćnom Bogu da ću slušat Poglavnika,

Krvlju branit Zemlju svoju, biti Domu štit i dika.

Dokle živim duša će mi izgarat ko baklje plamen,

Domovino, blago sve mi, tebe ljubim, vijekom, amen.”

Vrijeme stalo. Mjesec zasja, časkom bjegnu pomrčina.

Macljom jeknu ”Lijepa naša” sveta pjesma od davnina.

Tisuć’ ruku, tisuć’ grla, digoše se k Nebu gore.

Slušaj brate, usta vrla Gospodaru žića zbore:

”O, Svesilni, de pogledaj, vapiju ti roblja glasi!

Umaknuti pravdi ne daj, od ljage nam ime spasi.

Nikom nismo krivi bili nit’ željesmo tuđu mrvu.

Hrvat topli zaklon dao strancu, bogcu, mravu, crvu…

Branili smo prag otaca, vatru, pepel svog ognjišta,

Naredbu ti sveđ štovali – Ne poželi bližnjeg, ništa:

Njeg’va kuća, njiva, žena, konj, magare, tvoje nije.

Časni zakon svih vremena – opomena iz Biblije.

Junački nam pradjedovi poštenje u dušu vrgli,

Hrvatstvom nam čelo slovi, stijeg s barjaka nismo strgli.

Reci, Bože, gdje je sada boja crven bijela plava

S koje vojska naša strada? Gdje je Doma našeg slava?

Zar znak grešne petokrake nad Hrvatskom da nam stoji,

Da Hrvatu kopa rake, da krvavu sudbu kroji?

Domovinu ovi tama, ajme, Bože, Bože velji,

Skopaše nam tisuć’ jama bezbožnici mučitelji:

Valjevec, Šbrek, Brodar, Smrečki, i Draganić i Vinceljak.

Fizir, Krivak i Strmečki, Herceg, Koret, grozni Leljak…

Krvava im lica, ruke, pokoljenje kletvu prima,

Hrvatskog će borca muke pravdu tražit vjekovima.

Oj dušmane, hladni kamu, dođi, vidi mučilišta,

Povijest ti na stupa sramu broji žrtve i grobišta.

Na koljena, vražje sluge, izdajnici roda, vjere,

Čekaju vas kazne duge, vatri pakla nema mjere.

Pokajanje, suza gorka, kutak će vam Neba spravit,

Krista radi prostit ćemo, al’ nikada zaboravit.

Strašne jame, hude jame, čiji li vas izum stvori,

Sred sablasne noći tame da se duh za pravdu bori?

Zar boginje klete ruka žrtveniku grotlo sazda,

Da ju bolnih sred jauka Hrvat krvlju poji vazda?

Zar je plaća domoljublja podla smrt i bezdno mrko,

Zar još trubi vraga trublja da je ‘pas’ bez duše crko?”

—

Utihnulo tisuć’ grla, nad Macljom gle, sviće zora,

Vojska silna gdje no mrla, zemlja vječno stenjat mora.

Kost Hrvata pravdu žudi, groblje oca, križ i ime.

Noću i sad vrište ljudi: ”PRAVDO BOŽJA, OSVETI ME!”

Marija Dubravac Brisbane/Hrvatsko nebo