Politički Jugoslaveni i Hrvati koji su izbjegli zamku Kočevskog roga, Teznog i Maclja
Vrijeme:4 min, 1 sec
Inter arma enim silent lēgēs. U doba rata zakoni utihnu. No, i nakon rata, 1945. u Jugoslaviji zakoni bijahu još tiši, napose za najmanje ubijenih 300 000 Hrvata i još oko ubijenih 200 000 nehrvata. Oni koji su mogli, pobjegoše, te ako nisu pobjegli ’45., bježali su do otprilike kraja ’80-ih godina.
Razlozi bijega Hrvata i napuštanja jedine im Domovine jesu višestruki; komunistička okupacija, odmazda „antifašista“, masovna pljačka, razbojništvo, bezperspektivnost… Jugoslavija je, uz SSSR, imala najčuvaniju granicu na svijetu, ali ne kako bi spriječili ulazak u zemlju (kao što to danas čine Amerikanci), nego kako bi spriječili odlazak ljudi. Toliko je krasna zemlja bila da su svi htjeli otići.
Mnogobrojna se zajednica Hrvata nalazi u Južnoj Americi, točnije Argentini, gdje je ovih dana boravila hrvatska Predsjednica pritom izjavivši: „Nakon II. svjetskog rata mnogi su upravo u Argentini tražili i našli životni prostor u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine.“ Peta kolona je odmah skočila; pjena im izbila na jugoslavenske gubice i krenuo napad na Predsjednicu Republike. Odmah je iz Zagreba alarmiran Zuroff, a oglasili su se i Vesna Pusić, Tvrtko Jakovina, Peđa Matić, Arsenije Bauk i slični.
No, što je rekla hrvatska Predsjednica? Rekla je ono što najviše boli – istinu. Nezavisna hrvatska država je nastala kao tisućljetna težnja hrvatskog naroda za vlastitom državom; kao odgovor na četnička klanja koja su započela već 1938. godine; kao reakcija na srbočetničku diktaturu Kraljevine Jugoslavije. Je li pristupila silama Osovine? Je. Je li to bila pogrješka? S obzirom na naknadnu pamet i znajući ishod II. svjetskog rata – je.
Jesu li se činili zločini za vrijeme Poglavnikovog režima – jesu – ali ništa se manji zločini nisu činili, primjerice, u SAD-u, dapače: oko 120 000 Japanaca je završilo u koncentracijskim logorima nakon napada na Pearl Harbor, kojeg su pak Amerikanci, iz strateških i političkih razloga dopustili. Također, sam je Roosvelt primio otvarač za pisma od Francisa E. Waltera, napravljenog od ruke (!) japanskog vojnika. Nadalje, bio je običaj među američkom vojskom uzimati suvenir u liku lubanje japanskog vojnika. K tomu, šiknuli su im dvije nuklearne bombe čije se posljedice osjećaju još i danas. No, Sjedinjene Države su pobijedile i nikomu ništa.
II. svjetski rat su izgubile Njemačka, Italija i Japan, pa su danas to uređene i napredne zemlje. S druge strane, među pobijednicima su se našli i bravarova Jugoslavija te Staljinov SSSR. I kako je danas u tim nepostojećim državama koje su živile totalitarni komunizam? Dakle, iako pobjednici u ratu, ekonomska, demografska, gospodarska, monetarna katastrofa je dovela do raspada sovjetskog bloka i Jugoslavije. I to je jedan od razloga zašto su Hrvati pobjegli iz Jugoslavije, jer nisu željeli završiti u jazovkama, kočevskim rogovim i maceljima, niti svjedočili diktaturi proletarijata, samoupravljanju, uravnilovki, golim otocima i planskoj ekonomiji.
I to im domaći Jugoslaveni nikad ne će oprostiti – jer su Hrvati, danas iseljena Hrvatska, brojnija i gospodarski snažniji od „domaće“ Hrvatske, „izdali zemlju meda i mlijeka“ te „komunističko blagostanje“. Zato su svi iseljeni Hrvati za domaće Jugoslavene isključivo “ustaše”. Jer, „antifašistički“ je pokret apsorbirao čak i četnike, ali se „ustaše“ nisu dale prigrliti pod plašt jugoslavenstva. Komunizam (marksizam) je najgluplja, najprimitivnija i najneuspjelija ideologija u povijesti čovječanstva, izrazito sklona primjeni revolucionarnih i antidemokratskih metoda. To su „ustaše“ prepoznale i, čak i da nije bilo genocida nad Hrvatima u poraću II. svj. rata, i dalje bi bježali ispod tog “kišobrana”.
Zato im jugoslavenska peta kolona ne će nikad oprostiti: jer nisu s njima ustajali u 4 izjutra kako bi kupili kavu, mlijeko, deterdžent i šećer prije nestašice, jer nisu s njima u (otetim) građanskim stanovima od 200-300 kvadrata u dnevnom boravku ložili vatru knjigama po načelu: što starija to bolje gori, jer nisu za vođu države prihvatili nepismenog (lažnog) bravara koji nije znao govoriti ni jedan jezik (pa ni materinji), jer nisu pisali doktorate poput „Uloga bosanskog tovarnog konja u NOB-u“, jer u normalnim zemljama Tvrtko Jakovina ne bi mogao biti sveučilišni profesor, Bauk, Pusić i Matić ne bi mogli biti ministri, a Zuroff bi smjesta postao „persona non grata“, jer su „ustaše“ u normalnim, kapitalističkim zemljama radili, zarađivali, prosperirali, stjecali ugled temeljem znanja i vještina, a ne po partijskoj liniji. Zato Jugoslaveni ne praštaju „ustašama“.
Hrvati su, unatoč svemu, stari srednje-europski narod nesklon balkanizmu, „vizantizmu“, diktaturi proletarijata i svim oblicima opančarenja. Upravo zbog toga Hrvati su „ustaše“, a napose je to iseljena Hrvatska čiji preci nisu pristali završiti u oknima Kočevskog roga, šumama Maclja, ili u tenkovskom rovu u Teznom. Radije su izabrali bijeg u Argentinu. I zato će pomirbe biti tek kad se provede lustracija, na ovaj ili onaj način, i Jugoslaveni budu potisnuti iz političkog života Hrvatske. Tek nakon toga moći ćemo krenuti u proces pune suradnje domovinske i iseljene Hrvatske i izgradnju stabilne Republike Hrvatske.
Josip Gajski
HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
