Iza kulta ‘ugroženog Srbina’, koji propovijeda Milorad Pupovac Suzni, skriva se zločinačka ideja

0

 

Početkom prošloga tjedna Srpsko narodno vijeće (SNV), privatno leno poznatoga “etnobiznismena“ Milorada Pupovca, objavilo je Izjavu o pravima Srba u Hrvatskoj, u kojoj se ističe da u proteklih pet godina položaj Srba u Hrvatskoj nije unaprijeđen, nego je u nizu aspekata i unazađen, te se, kako su nas izvijestili mediji, navode zadaci u borbi za neostvarena prava i za očuvanje onih koja su ostvarena.

Velika skupština SNV-a očekuje da će Vlada i državne institucije aktivno i tijesno surađivati na realizaciji ciljeva navedenih u Izjavi, među kojima je i zahtjev da institucije srpske zajednice, posebno SNV i Zajedničko vijeće općina (ZVO) “moraju“ dobiti status manjinskih samouprava. Riječ je, zapravo, o novoj inačici starog prijedloga iz 2010., koji je spriječen intervencijom Vesne Pusić (što mnogo toga govori o tadašnjem HDZ-u), prema kojemu bi srpsko ZVO na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobilo pravnu osobnost. Prevedeno na ne-ezopovski rječnik lišen političke korektnosti, riječ je o prijedlogu koji bi u perspektivi omogućio nove krajiške balvane na teritoriju Republike Hrvatske. U Izjavi se, dakako, spominje i “govor mržnje“ prema Srbima, njihovim institucijama i znamenjima njihova identiteta koji ostaje problem koji je “izvor strahova i asimilacije pripadnika srpske zajednice“.

Koji dan nakon što je javno objavljena Pupovčeva Izjava o novoj vječitoj ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj (to je nešto kao “vječiti povratak fašizma“), Milorad je (zasigurno suznoga i tužnoga oka i plačljivoga glasa) u Sarajevu propovijedao o položaju Srba u Hrvatskoj. Na tribini koju je organizirala sarajevska srpska Kulturno-prosvjetna udruga “Prosvjeta“ Pupovac je naglasio kako je pogoršanje položaja “srpske zajednice“ u Hrvatskoj započelo oslobađajućom presudom generalima 2011., a mračnoj srbofobnoj atmosferi pridonio je Tomislav Karamarko koji je HDZ pretvorio u stranku “ekstremizma i nacionalizma“. Pupovac je na tribini dodao i to da je “veliki problem“ što je školski sustav u Hrvatskoj – pazite sad – “izrazito kroatocentričan“, posebno u povijesti, književnosti, umjetnosti i znanosti. Školski sustav u Hrvatskoj, državi u kojoj je većinski narod hrvatski, vjerojatno bi trebao biti srbocentričan pa bi onda uvijek pred kamerama tužni Milorad Pupovac Suzni bio zadovoljan.

Kult “ugroženog Srbina“

U pozadini Izjave SNV-a, kao i Pupovčeve sarajevske kakofonije o pogoršanju položaja “srpske zajednice“ u Hrvatskoj, zapravo se krije kult “ugroženog Srbina“, koji je jedan od konstituirajućih, ključnih elemenata velikosrpske ideologije.

O čemu se radi?

Kako bi utvrdili što je to kult “ugroženog Srbina“ i koja je njegova funkcija u ostvarivanju zločinačkog plana stvaranja “Velike Srbije“, morat ćemo se vratiti u prošlost, a u tome će nam pomoći izvrstan znanstveni rad dr. sc. Mate Artukovića “Ugroženost – bitni element velikosrpske ideologije“.

Nakon stvaranja Kneževine Srbije 1815. godine, a posebno nakon što je 1882. proglašena Kraljevina Srbija, srpske vlasti razrađuju strategije i programe s ciljem stvaranja “Velike Srbije“, u koju bi, kad govorimo o hrvatskim zemaljama, trebale ući Dalmacija, Lika, Krbava, Banovina, Slavonija, Srijem, Bosna i Hercegovina. Hrvatski Srbi (porijeklom mahom pravoslavni Vlasi koje je Srpska pravoslavna crkva (SPC) predanim i ustrajnim radom posrbila) po nalogu Beograda započinju borbu za “priznavanje“ i “ravnopravnost“ Srba u Hrvatskoj, koja se u svojoj biti svodi na pitanje hoće li srpski narod u Hrvatskoj biti priznat kao “srpski politički narod“, tj. kao nositelj državnosti, što za Hrvate, naravno, nije prihvatljivo, jer priznati narodu taj status znači dati pravno mogućnost legitimnog odcjepljenja.

Od 1848. srpsku politiku organizira i u Hrvatskoj djeluje Jovan Živković, koji je plaćeni agent srpske vlade. Srbi iz Hrvatske bore se za proširenje Srbije te protiv bilo kakve mogućnosti da se afirmiraju pojmovi “hrvatski“ ili “Hrvatska“ kao integrativni. Hrvatski Srbi Hrvatskoj osporavaju čak i one zemlje gdje je Hrvatska povijesno kao država nastala. Dok Hrvati brane svoje pravo na određene zemlje koje su bile cijelu poznatu povijest hrvatske, Srbi te isključivo hrvatske zemlje žele pripojiti Srbiji, odnosno na Hrvatsku gledaju samo kao na plijen Srbije. To je bit hrvatsko-srpskog spora od 19 st. pa do danas.

Prikazivanje vlastite ugroženosti i tuđe agresivnosti

Jedna od dominatnih ideja velikosrpske ideologije, jedno od glavnih sredstava u borbi da se hrvatske zemlje priključe Srbiji, postaje kult “ugroženog“, “obespravljenog“ Srbina. U promicanju tog kulta, otkriva nam u spomenutom radu dr. sc. Artuković, veliku ulogu igraju srpske novine u Hrvatskoj, od kojih valja izdvojiti “Srpski glas“, “Vrač Pogađač“, “Srbin“, “Srpski zabavnik“ i zagrebački “Srbobran“ koji je osnovala i financirala srpska vlada (moderni srbobran “Novosti“ razlikuje se od svoga slavnog predšasnika tek po tome što ga od vremena Sanadera financira Hrvatska vlada i što je tu i tamo umotan u jugoslavensku ambalažu). Spomenuti srpski tisak objavljuje samo one informacije koje druge predstavljaju kao nepravednike i krivce. Većina dopisa u tim tiskovinama počinje po nekoj formuli “Srbin je kriv što je živ“, “Protiv nas raj i pakao“, ili “o jadna li si ti srpska srećo“, “za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona“ ili “nevolja je samo za Srbina stvorena“ ili “srpski narod ima neprijatelja kao ni jedan drugi na svijetu“.

Sklonost za prikazivanjem vla­stite ugroženosti i tuđe agresivnosti, najistaknutija je značaj­ka dobrog dijela Srpske samostalne stranke koja tada djeluje u Hrvatskoj. Povijesna djela izašla iz pera pisaca ove stranke, “obrađuju samo veličinu svojeg naro­da ili njegovih članova i u isto vrijeme konstantnu ugroženost Srba, ističući trajnu izmjenu suprotnosti između ‘djela srpskih predaka’, njihovu nepravednu ugroženost i ‘nedjela srpskih zlotvora’“ (Artuković).

“Ugroženi Srbi“ usred Zagreb Hrvatima najavili istrebljenje

Istina je, međutim, upravo suprotna. Sva istraživanja stvarnog položaja Srba u Hrvatskoj do Prvoga svjetskog rata, pokazuju da se ne radi o “ugroženom“ narodu, nad kojim se provodi “genocid“, nego o narodu u usponu, “narodu kojemu se ničim ne ugrožava narodno biće i koji je na temelju te slobode stvorio sve svoje najvažnije ustanove…“ (Artuković). U jednom od svojih predratnih radova ovo priznaje i srbijanski akademik, notorni velikosrpski pamfletist Vasilije Krestić.

Da ne možemo govoriti ni o kakvom “ugroženom narodu“, pokazuje i činjenica da su srpski “samostalci“ (Srpska samostalna stranka) usred Zagreba navijestili Hrvatima rat “do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja. Rat je, poznato je, navijestio Nikola Stojanović u “Srbobranu“, u članku pod naslovom “Srbi i Hrvati“, a taj članak, smatra Artuković, “nije običan članak, nego programatski put koji se slijedio u srpskim intelektualnim krugovima cijelo 20. stoljeće, a i danas se slijedi u mnogim temeljnim mislima“.

Analizirajući srpski tisak iz tog vremena, Artuković piše kako je u njemu stvorena slika protivnika “koja će biti, kao u primitivnih naroda, predmet svakog mogućeg napada u nadi da će, što ta slika bude unakaženija i nakaznija, neki nevidljivi duh otkloniti od tvoraca takvih slika svu nesreću, kojom prijeti i uvijek se osvećuje nesklad sa životnom stvarnošću“. Slika svakoga protivnika srpske nacionalne misli u srpskom tisku je jednako bez imalo ljepote, bez ljudskih crta.

Srpski političari antisemiti Hrvate optužuju za filosemitizam

Zanimljivo, uz hrvatsku posebno je nakazna slika Židova. Artuković o tome piše: “Na karikaturama ‘Vrača Pogađača’ Židov je mala, usaljena nakaza, velikoga nosa i grabežljivih očiju, pod kojim stenje i dušu ispušta njegov dužnik. Jedan od trajnih elemenata u ideološkoj strukturi svega tzv. opozicionalnog srpskog novinstva i cjelokupne izdavačke djelatnosti je antisemitizam. Posebno je karakterističan za Srpsku samostalnu stranku. U listu Vrač Pogađač npr. termini ‘čivutski’ i ‘hrvatski’ redovito su spojeni. Kao što je sve hrvatsko bogalj, nula, sve židovsko je pokvarenost, trulež. ‘Hrvatstvo’ i ‘čivutstvo’ u Vraču Pogađaču i u drugim srpskim listovima, pa i u Srpskom Sionu, uvijek su u simbiozi.

Kao jedan od bitnih razloga sukoba Hrvata i Srba, srpski tisak navodi filosemitstvo Hrvata. Hrvati su mješavina svega i svačega, a ponajviše ‘sinova Judinih’. ‘Zgoljni Hrvati’, ‘obrezani Hrvati’, ‘novo Hrvati’, ‘poliveni’ i ‘nepoliveni otadžbenici’ tj. Židovi, stalno su na stupcima srpskog tiska kao dokaz i hrvatske nesposobnosti i netolerantnosti prema Srbima i slabog slavenskog osjećaja. Samostalci su neprestano optuživali hrvatsku opoziciju osobito Stranku prava, za nepatriotske simpatije prema Židovima. Osuđivali su Židove da usmjeravaju hrvatsku politiku na štetu interesa srpskog naroda i Srbije, da na štetu narodnog načela ističu kozmopolitizam i ‘dekadentnu’ zapadnjačku kulturu. Ali i konkurentska snaga Židova srpskim trgovcima igrala je važnu ulogu u stvaranju trajno prisutnog antisemitizma, koji je zapravo opća pojava kod svih srpskih opozicionih stranaka“.

“Ugroženi Srbi“ su bez grijeha

Dok druge prikazuje kao one koji tlače “ugrožene Srbe“, srpski tisak ni u jednom primjeru ne navodi niti jedan grijeh srpske strane. “Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakog ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakog saobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazližiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu“ (Artuković).

Jasenovački mit, transmisija kulta “ugroženog Srbina“, poslužio je kao pogonsko gorivo za agresiju na Hrvatsku

Kult “ugroženog Srbina“ kasnije je pretočen u mit o Jasenovcu. Najdramatičniji učinak ideologije “ugroženog Srbina“ je suludi mit o 700.000, milijun pa i dva milijuna Srba ubijenih u tom logoru. Stvarne brojke, dakako, daleko su od istine, najnovija istraživanja nedvojbeno pokazuju da su i sadašnje brojke od 80.000 ubijenih ljudi u Jasenovcu krivotvorene, no jasenovački mit, kao transmisija kulta “ugroženog Srbina“, poslužio je kao pogonsko gorivo da bi se opravdala srpska agresija na Hrvatsku devedesetih.

Godinama prije početka rata, u srpskom novinstvu, od vjerskoga do studentskog tiska, trajala je “sustavna kampanja, koja je očito imala za cilj prikazati Srbe kao ‘ugroženi’ narod. Napisane su i cijele biblioteke s istom nakanom (Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda, Milić Stanković, Jovan Radulović, Dobrica Ćosić, Danko Popović, i mnogi drugi koje zbog opsega ovoga rada moram ispustiti). Ta kampanja prikazivanja, ili bolje rečeno intenzivnog oživljavanja ‘kulta ugroženog Srbina’, mita o ugroženosti Srba s generacije na generaciju, trajala je cijelo desetljeće koje je prethodilo ratu, iako je on latentno živio sve vrijeme u komunističkoj Jugoslaviji. A ‘kult ugroženog Srbina’ proširen je isključivo zato da bude priprava i isprika za rat“ (Artuković).

Kreiranju jasenovačkog mita bitno su doprinijeli i hrvatski komunisti koji su legitimirali sulude velikosrpske brojke, kojima je cilj bio dehumanizirati čitav hrvatski narod.

Aktualan Pupovčev “ugroženički“ narativ i optužbe o pogoršanju položaja srpske zajednice u Hrvatskoj (Pupovac je, tj. njegova stranka čiji su članovi i mnogi bivši balvanaši, dragi čitatelji, dio vlasti, što najbolje govori o istinitosti tih optužbi) zapravo je samo produžetak kulta “ugroženog Srbina“ u novim okolnostima. A iza tog kulta je u pozadini nikad umrla ideja stvaranja “Velike Srbije“, koja bi obuhvatila i hrvatske zemlje, koje je pred nekoliko godina u svojoj božićnoj homiliji nabrojao srpsko-pravoslavni patrijarh Irinej (SPC je oduvijek lučonoša velikosrpstva, a SPC je svetcima proglasila i mnoge neprijeporne zločince, o čemu u svojoj knjizi “Bizarni sveci srpske crkve“ piše crnogorski publicist Miroslav Ćosović). Doduše, nakon što je dobar dio Srba 1995. pobjegao iz Hrvatske (Milošević bi rekao “pobegli kao zečevi“) velikosrpska je ideja u Hrvatskoj bitno oslabljena, no ona i dalje živi, a danas posebno na meti ima Banovinu i istočne krajeve Hrvatske (u kojima živi značajan postotak srpskog stanovništva) s obzirom na to da je riječ o krajevima teritorijalno bliskima Republici Srpskoj i Srbiji. U tom planu sudjeluju očito i domaći srpski predstavnici revitalizacijom kulta “ugroženog Srbina“ i zahtjevima koji su usmjereni na postizanje statusa konstitutivnosti.

Novinar i književnik Nenad Piskač ovako je sjajno sublimirao bit moderne velikosrpske ideje: “Priču bismo, dragi naši prvašići, mogli skratiti na sljedeći misaoni sklop koji već danas morate naučiti napamet kao i tablicu množenja ili abecedu: Ako mi Srbi nismo u Dalmaciji, Lici, Krbavi, Banovini, Slavoniji i Srijemu politički narod, onda smo neravnopravni. Ako smo neravnopravni, onda smo ugroženi. Tko nas u tim oblastima ugrožava? Hrvati. Tko su Hrvati? Ako već ne žele biti Srbi katoličke ‘vere’ što smo im velikodušno ponudili, ako ne žele biti, osim časnih iznimaka, niti plaćene sluge Beograda, onda su oni genocidan narod budući da nas trajno ugrožavaju u zapadnim srpskim oblastima. Ako su genocidan narod, a jesu, moraju biti jer tako kaže naša narodna pjesma i ‘istorija’, srpska crkva i izložba u UN-u, moraju se neprestano ispričavati, trajno ‘izvinjavati’ i beskrajno nam plaćati za svoj istočni ‘greh grehova’. Grijeh se sastoji samo u tome što su Hrvati opstali svoji na svome. Biti politički narod na tuđemu teritoriju cilj je kulta srpske ugroženosti“.

Problem nije u Beogradu, nego u Zagrebu

Kult “ugroženog Srbina“, inherentan velikosrpskoj ideji, u posljednjih dvjesto godina postigao je značajne rezultate; Srbija je značajno povećala svoj teritorij, pa i na račun povijesno hrvatskih zemalja (istočni Srijem, Bosanska krajina/Turska Hrvatska). Uspjesi velikosrpske ideje pritom ne bi bili mogući bez asistencije hrvatskih političara, posebno onih jugoslavenske provenijencije, koji su Srbima davali privilegije, često na štetu većinskoga hrvatskog naroda. I Svetozara Pribićevića i Milorada Pupovca hrvatski su političari jugofilne orijentacije učinili političarima nacionalnog predznaka. Hrvatski političari su ti koji danas toleriraju četničke spomenike u Hrvatskoj (npr. spomenik Šoškočaninu u Borovu Selu). Hrvatski političari su ti koji su velikosrpskoj ideji dopustili da pentrira i u same državne institucije (npr. u Ministarstvo kulture u kojemu imamo stanovitoga bivšeg obavještajaca tzv. SAO Krajine).

Srbija i Beograd imaju svoje interese, koji su i danas dobrim dijelom velikosrpskog karaktera, no problem je primarno u Zagrebu. Koliko su hrvatski političari slabiji, jadniji, nesposobniji i više skloni jugofilnoj izdaji, toliko je jača i velikosrpska ideja u Hrvatskoj. Jugoslavenska ideja uvijek in ultima linea ide u korist prosrpske ideje i predstavlja negaciju hrvatske državnosti. Hrvatski pak Srbi trebali bi iz povijesti izvući zaključke i shvatiti da ih u Hrvatskoj ne ugrožava hrvatski narod, nego ih ugrožava beogradska čaršija sa svojom patološkom, nasilničkom i zločinačkom idejom Velike Srbije u kojoj se prečanske Srbe tretira kao monetu za potkusurivanje.

Glavni grad hrvatskih Srba je Zagreb, a ne Beograd. Milorad Pupovac Suzni nije njihov zaštitnik, nego etnobiznismen koji funkcionira i živi od proizvodnje konflikata i raspirivanja međunacionalne netrepeljivosti. Da je Hrvatska ozbiljna država, što nažalost nije, Pupovac bi se najprije morao ispričati za laži o prekrštavanju srpske djece devedesetih, a DORH bi se, da je zaista riječ o ne-političkoj instituciji, pozabavio njegovom ulogom u nikad realiziranoj zamjeni dvojice zarobljenih srpskih liječnika iz Siska i hrvatskog liječnika dr. Ivana Šretera. Srpski su liječnici pušteni, a Šreter je ubijen, iako je Pupovac jamčio da će biti zamijenjen. O tome se šuti, ali pupovčanje i podgrijavanje kulta “ugroženog Srbina“ su u punom zamahu. Pa i u samim državnim institucijama i na račun hrvatskih poreznih obveznika, na račun države čija je temeljna karakteristika nakon 2000. godine jugofilno samo-ukidanje.

Jugoslavenska zabluda je najveća nesreća Balkana i izvor zločina

Ovu kolumnu završit ćemo odlomkom iz sjajne knjige prof. Ivana Oršanića “Vizija slobode“, odlomkom nad kojim nam se i danas valja zamisliti i koji nam i danas daje pouku koji su izvori hrvatskih problema: “Otrov Balkana je u jugoslavenstvu. Nosioci otrova na Balkanu jesu nosioci jugoslavenstva. U najdubljem povijesnom smislu krivnju za zločine na Balkanu ne nose ni srpska ni hrvatska državna ideja, jer ove izražavaju načela samoodređenja i srpskog i hrvatskog naroda; krivnju nosi jugoslavenska zabluda. Jugoslavenska zabluda je najveća nesreća Balkana i izvor zločina, jer je protiv ideje slobode i samoodređenja svih njegovih naroda. Mi moramo biti protiv Srbije u konkretnom smislu, jer drukčije nije moguće, ali u idejnom i temeljnom smislu mi moramo biti protiv jugoslavenske zablude. U izvornom smislu ispravno je antijugoslavensko stajalište, jer smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom. U tom poslu naša je stvar da se jugoslavenska zabluda potpuno dotuče, ali ne obranom Jugoslavena, a napadanjem Srba, nego napadanjem Jugoslavena, Jugoslavije i jugoslavenstva, te životom u našoj državnoj ideji, a stvar je Srbijanaca, da se oslobode zastarjelih ambicija Pravoslavne crkve i da žive u svojoj državnoj ideji tako da na granicama Hrvatske i Srbije ne bi stajali luđaci, koji se htjeli smatrati ideolozima i svecima, nego stanovnici normalno priznatih i ostvarenih načela u cijelom svijetu. Samo u tom slučaju moglo bi se očekivati i na Balkanu razvitak solidarističkih odnosa kakvi postoje i među drugim narodima. Međutim kod Jugoslavena-Hrvata opaža se kompleks čudnog iživljavanja. Stalno napadaju na Srbijance, umjesto da napadaju sebe i svoju zabludu. Ako su Pašić i Aleksandar Karađorđević Srbi, to je normalno i što mi tu imamo napadati. To što Maček, Šubašić, Meštrović, Tito i Bakarić nisu Hrvati, kao što su oni Srbi, to je abnormalno i glupo, to treba napadati. Mi bismo pak ove htjeli zaobilaziti, nepovijesno, i blagonaklono, te ih osloboditi krivnje ‘lajanjem’ na Pašića, Aleksandra i Rankovića i time prihvatiti shvaćanja da su ovi krivi zato što nisu Jugoslaveni, a ne oni prvi što nisu Hrvati. Hrvatstvo se ne može definirati kao neko antimađarstvo, antitalijanstvo, antifrancustvo, antisrpstvo i kao mržnja na druge narode, nego se mora definirati kao antijugoslavenstvo, jer to isključuje hrvatska državna ideja u svim svojim pozitivnim političkim, kulturnim, socijalnim, ekonomskim i vjersko-moralnim projekcijama kao nešto neprirodna, kao sociološki i povijesni monstrum“.

 

Davor Dijanović/Direktno.hr/https://direktno.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara