D. Dijanović: Prilika za geopolitički iskorak

0

 

Hrvatska na karti geostrateških odnosa

 

Ulaskom u NATO-savez 2009. i pridruživanjem Europskoj Uniji četiri godine poslije Republika Hrvatska ostvarila je ključni službeno proklamiran cilj hrvatske vanjske politike.

Prilikom procesa pridruživanja Uniji Hrvatska je nailazila na brojne poteškoće, a zadnji klip pod noge bila je ZPslovenska blokada pregovora, iza koje je nedvojbeno stajala potpora Velike Britanije. S druge strane, nema nikakve dvojbe da su ključnu ulogu u nastavku pregovora, vodeći se svojim interesima, odigrale američka i njemačka diplomacija. I dok je američka politika prema Hrvatskoj od tada uglavnom konzistentna (o tome više u nastavku teksta), otprilike baš u godini pridruživanja Hrvatske Uniji dolazi do velikog zaokreta njemačke vanjske politike prema „ovim prostorima“, a do promjena će uskoro doći i u politici Velike Britanije. Koliko je u tome ulogu odigrao spor oko izručenja Perkovića i Mustača Njemačkoj, teško je procijeniti, no Njemačka od te godine sve snažnije počinje igrati na kartu Srbije.

Nakon što je Velika Britanija, prema svemu sudeći, odbacila geostrateški projekt Zapadni Balkan, kao projekt ponovnoga „mekšeg“ političkog, ekonomskog, kulturnog i sigurnosnog povezivanja država bivše Jugoslavije, taj promašeni i za Hrvatsku štetan koncept postaje ideja vodilja njemačke vanjske politike. Da dolazi do preslagivanja geopolitičkih pozicija, pokazala je ponajbolje proslava 20. obljetnice Oluje, kada smo u mimohodu mogli vidjeti britansku, ali ne i njemačku zastavu, što je mnoge površne promatrače tada začudilo.

Njemačka vanjskopolitička strategija za cilj ima integraciju zapadnog Balkana kao de facto kolonijalnog rasadnika njemačke radne snage. U rujnu 2015. Gerhard Schröder otvoreno se založio da se Njemačka otvori migrantima iz zapadnog Balkana (tu on ubraja i Hrvatsku) i da se ljudi u tim zemljama školuju po njemačkom sustavu, kako bi Vučić Merkelmladi ljudi stekli kvalifikacije za njemačko tržište rada. Takav stav bivšega njemačkog kancelara potpuno je u skladu s poslije proklamiranom tezom o „Europi više brzina“, gdje se zemlje bivšega socijalističkog bloka ne bi tretirale kao ravnopravni akteri unutar EU, nego kao izvorište jeftine radne snage za njemačko gospodarstvo.

O tome da se Njemačka posljednjih godina sve snažnije približila Srbiji nema nikakve sumnje: partnerstvo ­njemačke kancelarke Angele Merkel i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića poznata je činjenica. Bivši njemački predsjednik Joach­im Gauck 2015. izjavio je da se u Jugoslaviji vodio građanski rat, što je posve na tragu zapadnobalkanske odnosno jugosferne politike koja amnestira Srbiju od odgovornosti za rat. Dio jugosferne politike svakako je i prošlogodišnja tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, iza koje su dominantno stajali njemački slavistički krugovi.

Nesklon odnos prema Hrvatskoj Njemačka je pokazala i nakon objave arbitražne odluke u sporu Hrvatske i Slovenije. Berlin je malo nakon odluke požurio izreći svoj stav kako se odluka mora implementirati, dok su Sjedinjene Države, ali i Velika Britanija (stari recept politike „ravnoteže snaga“, prema kojem se Britanija svrstava na Hrvatska Slovenijastranu suprotnu od Njemačke, odnosno od one snage koja u tom trenutku dominira u Europi) istaknule kako je riječ o bilateralnom pitanju (što, naravno, više ide na ruku Hrvatskoj). Iza njemačke potpore Sloveniji, dakako, kriju se malo veći interesi. Naime, slovenska luka Kopar sve se više pretvara u jednu od najvećih luka na Mediteranu, koja služi kao mjesto izvoza njemačkih proizvoda u Rusiju, ali i na velika tržišta Bliskog istoka. Za luku Kopar zainteresirana je i Rusija, s kojom Njemačka, koja se sve više udaljava od SAD-a, sve snažnije surađuje (podsjetimo da je Njemačka sklopila energetski pakt s Rusijom u jeku sankcija Moskvi zbog Ukrajine). Rusija je zainteresirana za izgradnju drugog kolosijeka pruge Kopar–Divača, koji bi bolje povezao slovensku luku sa zemljama srednje i istočne Europe te bi tako povećao konkurentnost koparske luke prema Trstu i Rijeci, kao lukama kroz koje ide dio tereta u srednju Europu. Slovenija je nedavno izrazila interes i za gradnju terminala u luci Kopar, za što navodno ima potporu Njemačke i Rusije. Sloveniji je cilj osigurati dominaciju koparske luke nad riječkom, a Njemačkoj i Rusiji LNG Kopar odlično bi poslužio kao instrument opstrukcije izgradnje LNG-terminala na Krku, koji uživa američku potporu.

Plinski rat

Ozbiljnijim analitičarima jasno je kako se već nekoliko godina vodi plinski rat između SAD-a i Rusije, kao jedan od SAD Rusijaaspekata novoga hladnog rata, u čijoj je pozadini borba za resurse. Taj se rat prelama i preko Hrvatske i zemalja u susjedstvu. Rusija je snažno prisutna na Balkanu, a interese ima i u Hrvatskoj. Ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov nedavno je izjavio kako Rusija u Hrvatskoj nema geopolitičke planove. Nije na nama da ovdje polemiziramo s tom izjavom, no Rusija u Hrvatskoj in ultima linea svakako ima energetske interese. Nedavno sklopljen ugovor ruskoga giganta Gazproma i Prvoga plinarskog društva (PPD) o dostavi plina do kraja 2027. za to je najbolji dokaz (za Hrvatsku bi upravo kombinacija ruskog plina i LNG-a na Krku mogla biti ključ energetske sigurnosti odnosno smanjenja energetskog rizika). A tu je ruski Rosnjeft koji je zainteresiran za kupnju INA-e, ali i za JANAF. Šef Rosnjefta Igor Sečin nedavno je ponudio kupnju INA-e uz održavanje rafinerije u Sisku, što neki tumače kao klopku za Vladu, koja ima mogućnost ili zatvoriti rafineriju u Sisku (što je interes i MOL-a kao konkurencije) ili dopustiti ulazak Rusa u INA-u.

Kako bi se u čitavom labirintu geopolitičkih preslagivanja Hrvatska trebala postaviti? Povijesno iskustvo tu je Tri morapresudno. Naime, jugoslavenske odnosno balkanske asocijacije Hrvatskoj nisu donijele nikakvo dobro, tako da bi u vanjskopolitičkom pozicioniranju Hrvatska u startu trebala eliminirati one velike igrače koji na ovaj ili onaj način podupiru nova zapadnobalkanska rješenja. S Njemačkom i Rusijom Hrvatska treba surađivati, no jasno je, u skladu s navedenim eliminacijskim kriterijem, kako one ne mogu predstavljati strateške partnere RH. Hrvatski interes je da se pozicionira kao srednjoeuropska (i mediteranska) država i snažnije poveže sa zemljama Višegradske skupine s obzirom na to da su one prirodno hrvatsko geopolitičko i kulturno okruženje.

Na širem geopolitičkom planu Hrvatska treba još mnogo snažnije afirmirati projekt Tri mora (Jadran-Baltik-Crno more), koji Hrvatskoj donosi duhovni i politički odmak od balkanskog okruženja, te ju geopolitički, ali i sigurnosno (je li EU vječna tvorevina?) vraća u srednju Europu kojoj je pripadala do pred 100 godina. Taj projekt za Hrvatsku mogao bi imati i znatne ekonomske koristi s obzirom na to da podrazumijeva velike infrastrukturne i energetske projekte. Riječ je o izgradnji i poboljšanju cestovne (koridor Vc), lučke (Rijeka) i željezničke (nizinska pruga Rijeka–Zagreb–mađarska granica) infrastrukture, što bi Hrvatskoj osiguralo i bolju prometnu ulogu.

Hrvatska – novo energetsko čvorište

Najvažniji projekti unutar inicijative Tri mora (ta je inicijativa donekle komplementarna s kineskom inicijativom Pojas i put) svakako se odnose na energetiku. Prvi od njih je LNG-terminal na Krku, koji bi omogućio energetsku diversifikaciju u EU i pridonio energetskoj sigurnosti (manja ovisnost o ruskom plinu) čitave srednje Europe. Povezivanjem LNG-terminala na Krku sa već izgrađenim poljskim LNG-om stvorio bi se sjeverno–južni energetski LNGkoridor Baltik–Krk i omogućila opskrba plinom zemalja Višegradske skupine (plin bi s Krka kupovala i Ukrajina), mimo Rusije. Taj projekt, za koji su nedavno izdvojena sredstva iz EU-fondova, Hrvatsku bi pretvorio u važno energetsko čvorište.

S obzirom na njegovu iznimnu važnost za Hrvatsku, LNG-terminal na Krku već je trebao biti izgrađen, no, kao što je jednom implicirala i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pojedini lobiji opstruirali su njegovu izgradnju. Bryan Hoyt Yee, koji posljednjih mjeseci ima glasnogovorničku ulogu američke politike u jugoistočnoj Europi, u siječnju je u jednom razgovoru za N1 dao do znanja da se glede LNG-a na Krku više nema što čekati, a sama činjenica da je i američki predsjednik Donald Trump prilikom susreta s hrvatskom predsjednicom u srpnju prošle godine spomenuo Krk i LNG jasnije od ičega svjedoči koliko je taj projekt važan i za Ameriku.

U vrijeme Trumpove administracije, koja zbog svojih interesa (ruska konkurencija) snažno podupire inicijativu Tri Trump Kolindamora, Hrvatska ima povijesnu priliku afirmirati se kao energetsko čvorište i kao srednjoeuropska država u okviru te inicijative. Hrvatska uistinu više nema što čekati s izgradnjom LNG-a na Krku i svaki politički potez koji bi odugovlačio s početkom izgradnje bio bi jasan izraz lobiranja protiv hrvatskih, ali i protiv američkih interesa. Ako urgentno ne počne voditi ozbiljnu vanjsku politiku, Hrvatska bi u prometnom, energetskom i svakom drugom pogledu mogla (p)ostati slijepo crijevo Europe. Izgradnja LNG-a na Krku ključna je geopolitička odluka koja će Hrvatsku pozicionirati kao strateškoga partnera SAD-a, a takva je odluka i ona o nabavi borbenih zrakoplova. Za razumne i realne političare ne bi trebala postojati nepoznanica od koga trebamo kupiti te zrakoplove.

„Šah se politički igra glavom, a ne srcem“, rekao je veliki Matoš. U sadašnjim geopolitičkim okolnostima Hrvatska jedino oslanjanjem na SAD (baš kao i u vrijeme Oluje), odnosno, preciznije govoreći, uklapanjem u američke interese, može ostvariti svoje geopolitičke interese. Od političkih i energetskih interesa do rješavanja položaja Hrvata u BiH, gdje su sve snažnije vidljivi prsti sve bliskijih Rusije i Turske. Alternativa je Istok, i ostanak u mraku sve zadimljenije balkanske krčme.

 

Davor Dijanović/Vijenac/HKV/ /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara