Vesna Ujević DOM BOŽJI

Vrijeme:6 min, 55 sec

Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.
Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi.
Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti,
vi što jedete kruh muke:
miljenicima svojim u snu on daje.
Evo: sinovi su Jahvini dar, plod utrobe njegova je nagrada.
Strelica u ruci ratnika to su sinovi mladosti.
Blago čovjeku koji njima napuni tobolac, neće se postidjeti
kad se preo bude s dušmanom na vratima.
(Ps 127)

Za boravka u Livnu pozornost mi je privukla prilično devastirana kuća, bolje rečeno vila. Unatoč žalosnom stanju na njoj su se još vidjeli tragovi nekadašnje ljepote, pretpostavljam da je arhitekt bio inspiriran strujanjima u arhitekturi između dva svjetska rata. Provukla sam se u dvorište kroz podivljalo grmlje nekadašnje živice. Susresti „zaboravljenu“ kuću za mene je dramatičan doživljaj. U takvim prilikama spopadne me snažan koloplet osjećaja, od žalosti do udivljenosti, znatiželje koja želi dokučiti povijest zgrade i njenih stanovnika i čudnovate prenapregnutosti duhovnih mišića pred velom tajne koji će me ostaviti u neznanju.

Doživljaj je bio pojačan mojim trenutačnim raspoloženjem, upravo sam preispitivala svoju povijest, svoj život sa svim krivim odlukama, ranama i križevima.

Pronjuškala sam po dvorištu i oko kuće, izdaljeg je sve skupa bolje izgledalo. Naravno, poriv da uđem u kuću bio je presnažan da bih mu se othrvala.

Oduševio me raspored i funkcionalnost prostora. Razbijeni prozori, iščupane instalacije, propali stropovi, zidovi i podovi nisu mogli zasjeniti osobit sklad arhitektove zamisli. Vila je bila idealna za ugodan život oveće obitelji. Da sam ostala vani, da nisam ušla unutra, ne bih ni uočila izuzetnost kuće. Doduše, privukao me vanjski izgled koji je otskakao od prosjeka, ali tek je unutrašnjost  imala priču.

Tragajući za naznakama života nekadašnjih stanara, nailazim tek na dokaze o bespravnim boravcima, možda izbjeglica, lutalica ili je grupica mladih tu potražila skrovište.

Izgleda da vila nije korištena, po prvobitnoj zamisli, za obiteljsko stanovanje. Možda je 45. nacionalizirana i prenamijenjena za neke druge, službene potrebe? Možda se nakon raspada Jugoslavije baš zato na kuću obrušio gnjev naroda.

Uglavnom kuća je bila odraz mene same, njena povijest –  preslika moje povijesti, njena derutnost – moja derutnost. Nevidljivi, nepoznati arhitekt je simbolizirao Svevišnjeg Boga.

Bog je izradio nacrt, izabrao teren, iskopao temelje, sagradio me. On svako biće stvara po savršenom, prekrasnom planu. Već je u samom činu stvaranja bila poznata moja “namjena”, a to je da budem kuća za stanara koji se zove Isus Krist. Stanara, ne podstanara. Vlasnika, a ne zakupca ili otimača ili bespravnog korisnika. Ne za nekoga susjeda, s kojim reda radi popijem kavu, nego za onog koji unutra stanuje, čijeg Duha primam (čak i manje tankoćutne osobe svjedoci su da stanovi i kuće poprimaju duh svojih stanara). Biti stan za Krista, i biti Kristonosac prvo je i osnovno poslanje svakog kršćanina. Zašto se Mariju naziva “kućom blagoslova”? Ta ona je od početka pripadala svom tvorcu i vlasniku, bila je njime potpuno ispunjena, do te mjere, da je postao tijelo njenog tijela i krv njene krvi. Marija se nikada ni u jednom trenutku nije prenamijenila. Sagledavajući vlastiti život posve sam jasno vidjela svoju povijest kao povijest kuće koju sam netom razgledala. I ja sam služila nekoj drugoj zamisli, a ne Božjoj. Umjesto pravog vlasnika i njegova Duha u meni se nastanio Otimač, moje Ja, duh svijeta, grijeh…

Preda mnom je stajala slika destrukcije (moje i tuđe) i njenih posljedica, ali i saznanje da su važne osnove Božjeg plana još tu. “Denacionalizacijom” se još mogu vratiti pravom vlasniku koji će kuću s ljubavlju obnoviti, preurediti ju iznutra i izvana.

Prije svega izbaciti smeće, očistiti trulež, otkloniti sve što je skršeno i poderano. Gledala sam ostatke parketa u sobama, još je bila očita njihova visoka kvaliteta, pa ipak su ti ostatci bili neupotrebljivi. I mene je Bog u svom prvobitnom planu opremio nekim osobinama visoke kvalitete koje su upropaštene te postale neupotrebljive, potrebno ih je do kraja maknuti da bi se napravilo mjesto nečem novom. Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: „Evo sve činim novo!” I doda: “Napiši: ove su riječi vjerne i istinite. ( Otk 21,5 ) Vjerujem da je On vjeran svom obećanju i čekam novo srce, čekam da nov duh udahne u mene, da obnovi moje zidine.

Stare pločice u predvorju i kuhinji kuće jako su mi se svidjele, razmišljala sam o tome kako bih svim silama nastojala sačuvati ih prilikom obnove, naravno, u slučaju da sam, čudom, u takvoj prilici. Ima li u meni nešto staro, a lijepo, što bi Bog svakako htio sačuvati? Na prvu pomislim – bol, umjetnici vole bol, u njoj je toliko zgusnute ljepote. A što je Stvoritelj nego Umjetnik. S druge strane, očito ja želim zadržati nešto, neki trag prošle mene. Zapravo ne bih smjela, bolje bi bilo sve prepustiti Arhitektu.

Usudila sam se ući u svoju kuću. Prošetati sobama duše, obići podrum, prizemlje, kat. Kuća potrebuje obnovu i preinake. Fasada mi u tom trenutku i nije bila važna, gotovo sam pristala na njenu derutnost koja i nije toliko očigledna, valjda sam navikla na nju.

Neki ljudi prostorije svoje kuće ispune gomilom stvari pa i ne primjećuju pukotine, rupe i druga oštećenja. Možda ih nastoje tek zakrpati, novcem, alkoholom, ključevima auta, televizijom, bukom….? Neki misle da se iz razvalina ne može išta napraviti. Prošli su životne katastrofe i jasno vide nastale štete, ali im se čini da nema pomoći. Zdvajaju. Često u teškim situacijama zaboravimo gledati Isusa, ili pomislimo – On se ne bavi sitnicama kakva sam ja? Pa ipak, ja sam kuća u kojoj želi stanovati. On me proniče i poznaje i nadasve ljubi. Obnovit će me na najbolji mogući način, učiniti me kućom ugodnom za stanovanje. Dakle je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle nasta.(Kol5,17)

Ima jedna riječ koja obuhvaća sve što sam u osnovi (nacrtu) livanjske kuće vidjela, ono što je ona trebala biti i ono što bi mogla biti – dom. Kad kažem dom, onda pri tome mislim na toplinu, sigurnost, ljubav, zajedništvo, radost. Upravo tom riječju mnogo puta je nazvan i Jeruzalemski hram – Dom. Dom Božji, Dom Jahvin, Dom molitve ili samo Dom. Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje – riječ je Jahvina. Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka ponizna koji od moje riječi dršće. (Iz 66,1-2 ).

Eto, upravo kad shvatimo da smo sitnica, Bog traži u nama nastambu, želi se udomiti i biti toplina, sigurnost, ljubav, zajedništvo i radost, učiniti nas velikima.

Čitav je svijet i svemir Božje svetište. U Božjem jeziku Hram je Dom.  Pozvani smo biti Hram – Dom Božji, domaći Bogu i domaći s Njim.

Kad uđemo u Kuću Božju, u crkvu i pogledamo prema glavnom oltaru, ona mala kućica u sredini oltara, to je tabernakul, svetohranište, tu, u kućici čuva se Sveta Hrana od koje nam dolazi život. Naše srce bi svakako trebalo postati tabernakul, kućni sef za dragocjenosti, za Hranu života, za depozit koji garantira stalnu mogućnost obnavljanja doma.  Baš ta skrivena prisutnost (u mani iz Kovčega Saveza, u hostiji, u predanosti srca) garancija je posvećenosti i svetosti cijelog zdanja.

Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi. (Rim 3, 16-17 )

Zbog nevjernog i nečistog srca Izraelaca koji su posjećivali Dom Božji, Bog je dopustio razaranje Hrama u Jeruzalemu, ali ti Izraelci pridržavali su se barem izvanjskih bogoslužnih propisa, danas je osjećaj za sveto ishlapio zajedno s formalnim pravilima ponašanja u posvećenom prostoru. Čini se da je sve manje onih koji žele biti Hram Božji, a sve više onih koji bi Ga htjeli istjerati i iz zidanog hrama.

Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje ime i govorite: «Spašeni smo!» i da nakon toga opet činite nedjela i opačine? Zar je Dom ovaj, koji se zove mojim imenom u vašim očima pećina razbojnička? Ali ja dobro vidim-riječ je Jahvina. (Jr 7, 9-11 )                                                                                         ,

Da bi bile ugodan dom, kuće treba stalno obnavljati, jer uvijek se nešto kvari. Želim iskoristiti vrijeme i popravljati kvarove puštajući da on bude moj trajni Obnovitelj.

 

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori