M. Ivanišević: Hrvatska ima puno pravo na traženje plaćanja ratne odštete
Pitanje ratne štete
Još malo o ozakonjenom Sporazumu o normalizaciji odnosa između RH i SR Jugoslavije od 23. kolovoza 1996., a kojeg je potpisao dr. Mate Granić.
U Slobodnoj Dalmaciji od 30. 1. 2018. objavljen je razgovor s profesionalnim političarom i karijernim diplomatom Mirom Kovačem pod naslovom „Srbija ne će u EU dok ne riješi ratne zločine“.
Miro Kovač tumači da države kandidatkinje uopće ne pregovaraju o uvjetima. O mjerilima koje zemlje kandidatkinje moraju ispuniti pregovaraju isključivo zemlje EU članice i to jednoglasno. Srbija je u poglavlju o pravosuđu dobila i prihvatila 50 mjerila. Za građane bi bilo važno da tisak, najbolje Slobodna Dalmacija koja već piše o toj problematici, objavi tih 50 mjerila. Dalje navodi „ratna odšteta je propuštena prilika“ jer Hrvatska nije prema članku 7. Sporazuma u roku od 7 mjeseci nakon potpisa istog oformila sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Isto tako je izjavio da on nema saznanja zašto do toga nije došlo i da je on kriva adresa za to pitanje.
Sposoban profesionalni političar/ karijerni diplomat kojeg nije briga zbog čega se bar po njegovoj izjavi ne može tražiti od agresora plaćanje ratne odštete do 2004. od 142 milijarde US dolara. Nakon mirne reintegracije je taj iznos sigurno još narastao. Blago nama s njime. Na kraju je izjavio „u perspektivi mora biti moguće postići odnos između Hrvatske i Srbije koji imaju Francuska i Njemačka. Vidljivost projekata i princip čistih računa su pritom krucijalni“. Karijerni diplomat zaboravlja da je između te dvije zemlje definiran 2. svjetski rat i da je Njemačka platila u cijelosti svu ratnu odštetu Francuskoj. Zadnju ratu iz 1. svjetskog rata prije nekoliko godina.
G. Kovač nije rekao odnosi li se članak 7. Sporazuma osim na fizičke osobe i na štete nanesene državnim , crkvenim i ostalim pravnim osobama. Želim skrenuti pažnju na Aneks G Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanju sukcesije, a koji je Hrvatski sabor na svojoj sjednici potvrdio 3. siječnja 2004 a koji regulira privatnu imovinu i stečena prava prema Sporazumu iz 1996. RH je donijela Zakon i bezbroj nadopuna o obnovi i vraćanju nekretnina pa i danas kupuje stanove po tržišnim cijenama stanove izvan PPDS za navodne srpske izbjeglice/povratnike s bivšim stanarskim pravom, premda je stanarsko pravo bilo samo pravo služnosti, a ne vlasništvo i koje je davno ukinuto. RH je sve svoje obveze ispunila i više nego što je trebala i IMA PUNO PRAVO NA TRAŽENJE PLAĆANJA RATNE ŠTETE osim ako i sama smatra da to nije bio agresorski rat na Hrvatsku već neki građanski rat, a to bi morala jasno artikulirati kako bi građani znali na čemu su.
Utjecaji stranih političara
U članku 7. Sporazuma iz 1996. je navedeno i: “Ugovorne stranke proglasit će opći oprost za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina.“ I ovaj članak je RH brzo ozakonila. Zakon o općem oprostu NN 80/96. U članku 3. tog zakona je nabrojeno mnogo djela koja su izuzeta od oprosta, a radi se o ratnim zloćinima koja se navode nakon 2. svjetskog rata kao kršenje ženevskih konvencija ili Haške konvencije. Skoro svi su od strane JNA i četničkih grupa izvršeni na tlu RH-e u ovom obrambenom ratu.
Između popisanih ratnih zločina u čl.3. Zakona o oprostu navodi se kao ratni zločini: „organiziranja grupe i poticaja na počinjenje genocida i ratnih zločina“. Dokumentarci o autentičnim nastupima sadašnjeg premijera Republike Srbije Vučića dokazuju da je baš on poticao srpske građane na pobunu i osvajanje hrvatskog teritorija, te je time počinio ratni zločin. Kako je moguće da ga predsjednica RH poziva i prima s najvećim počastima? A uz to se zadovoljava saznanjem o barem jednoj nestaloj osobi. Zar ne bi trebao biti optužen? Postoji li još neki sporazum između Hrvatske i Srbije prema kojem Srbija može zatvarati Hrvate u tranzitu kroz Srbiju i optužiti ih za ratni zločin izvršen nad Srbima na tlu RH? Jesu li te srpske akcije konačno poništene? O tome se šuti.
G. Kovač kao ministar MVIEP je javno najavljivao veto na ulaz Srbije u EU dok nam se ne dostave informacije o preko tisuću nestalih branitelja i civila pa je kasnije od toga odustao, sada tvrdi da to nije napravio zbog utjecaja stranih političara. Onda je od toga odustao svojom voljom? Uopće se ne može vjerovati u mogućnost davanja bilo kojeg veta, jer naša vodeća politička elita nije u stanju to napraviti.
Mira Ivanišević/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo