ERDOGAN OPET U DAROL-DŽIHADU Na krilima Stockholmskog sindroma u zagrljaju Sultana

Skriven iza simboličnog naziva Maslinova grana, Erdogan osim što vojnim djelovanjem suzbija kurdske “teroriste” širi granice nekadašnjeg osmanskog carstva. Tako je na sjevero-zapadu Sirije uz granicu sa Irakom 30 kilometara zaštićene zone samovoljno odlučio proširiti na 100. U svoju korist, naravno.

Posjet  reinkarnaciji Sulejmana Veličanstvenog u Istanbulu odnosima Srba i Bošnjaka dao je novi zamah, a bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović otišao je i korak dalje pa ga je nazvao n imanje ni više nego povijesnim.

Razlog tomu je, kako je slavo dobitno izrekao nakon što mu je bila dopuštena čast uživati u društvu najmodernijeg imperatora današnjice, prije svega jamstvo prvog čovjeka Srbije, pred Erdoganom skrušenog Vučića, kako Bošnjaci više nikada neće morati strahovati od Srba. Također, osim jamstva mira, Bakir je u Saraj usprkos Čovićevu i Ivanićevom durenju, donio i novi kapitalni projekt cestovnog povezivanja Sarajeva i Beograda kojega će sudeći prema dobrohotnosti  Sultana Maslinove grane, Turska izgraditi “besplatno”.

Makar što se BiH tiče.

Reče Bakir i ostade živ.

Uslijed toliko gdelirija, kahve I rahatlokumanaTayipovom divanu europski put BiH očitoje sjeo u drugi plan, iako mu je tamo, barem što se bošnjačkog političkog establišmenta tiče, oduvijek i bilo mjesto.

Izetbegović je ovim, za neke, nedržavničkim posjetom, sebi skucao dobru odskočnu dasku za listopadske izbore, a Vučić je još jednom samo potvrdio kako Srbija ne treba EU, nego EU Srbiju ako želi trajni mir na Balkanu ali i stavljanje rusko-turskog utjecaja pod kontrolu.

No, koliko god Bakirov jednostran potez u ovom slučaju bio nedržavnički, toliko je Vučićev državnički. Barem u smislu klasične srpske ponositosti koja npr. hrvatskom narodu kronično nedostaje. Dok ćemo se mi Hrvati, bolje rečeno hrvatsko političko vodstvo,na sve moguće načine nastojati skriti u skutama Bruxellesa, Washingtona pa makari pod cijenu vlastite suverenosti, Srbi će uvijek i na sve načine pokazati kako na svom delu zemlje ipak oni odlučuju.

Pa čak i kada deklarativno kažu kako žele članstvo u europskoj obitelji, to ih ne spriječava za, ne samo koketiranje nego i otvoreno idiličan odnos sa Rusima ali i Turcima koji su nakon godina administrativnog natezanjana pokon dobili crveno svjetlo od europske birokracije.

Pravo pitanje je stoga, zašto u takvom kontekstu moderni Zapad dopušta jednoj nebitnoj balkanskoj državi talasanje i još pritom pred njom kleči pojašnjavajući joj kako njezin europski put nema alternative?

I taman kada izgleda kako su uspjeli dovesti zapad u Srbiju i obratno, Vučič iznenda iskoči iz tračnica i poleti u slatki zagrljaj turskom predsjedniku koji usred europskog kontinentna oživljava Otomansko carstvo.

Erdogan je u tome, za razliku od diplomatske Europe,poprilično konkretan, što se demonstrira kroz turski odno sprema bivšim kolonijama na Balkanu, ali i na Bliskom istoku. Da stvar bude zanimljivija, on u obnovi Osmanskog carstva čak ide i nadmašiti Sulejmana Veličanstvenog pa na određenim dijelovima bivšeg Carstva na svoju ruku i uz jedva čujnu osudu svijeta prisvaja i nove pedlje zemlje čemu smo mogli svjedočiti i u najnovijoj vojnoj operaciji na Orijentu.

Skriven iza simboličnog naziva Maslinova grana, Erdogan osim što vojnim djelovanjem suzbija kurdske “teroriste” širi granice nekadašnjeg osmanskog carstva. Tako je na sjevero-zapadu Sirije uz granicu sa Irakom 30 kilometara zaštićene zone samovoljno odlučio proširiti na 100. U svoju korist, naravno.

Svijet na to žmiri, sto tamo, sto vamo, a Erdogan iz reinkarnacija Sulajmana lagano postaje njegova poboljšana verzija.

Beograd – Darol Džihad

Zanimljivo je stoga u tom neuvijenom kontekstu obnavljanja Otomanskog Carstva promatrati entuzijazam srpskog predsjednika Vučića glede susreta sa moćnim Sultanom u Istanbulu, ali i njihovu kaficu u listopadu prošle godine u Beogradu.

Naravno, nisu zanemarive ekonomske koristi koje ova bogata zemlja može donijeti Srbiji, i u tom je kontekstu osmijeh strahopoštovanja na Vučićevom licu jasan, no čudno je za prvog čoveka inače nacionalno ultra osveštene Srbije kako pritom djeluje kao da zaboravlja stoljeća pod turskim jarmom.

Ne vjerujemo da u ovome Vučić postupa zaboravno i naivno, no kod slobodno mislećeg dijela srpske populacije, ovakav stav prema bivšem feudu mogao bi ga stajati glasova na predstojećim izborima. Ukoliko će se glasovi brojati, je li.

Inače, glavni grad Srbije uz manje je prekide pod turskom čizmom živio od 1521.-1867. Nije to baš malo za današnji Beograd, prijestolnicu srpstva koju suTurci u svom oduševljenju čak nazivali Darol-Džihadom (Mjestom ratova) i u kojemu je već 1527., tek šest godina nakon osvajanja,od postojećih 98 tisuća stanovnika samo 21 tisuća nije bila islamske vjeroispovijesti. Dio je odveden u Carigrad, a drugi dio je…pa prema njima su se Turci vjerojatno jednako humano ponašali kao i prema bosanskim i hercegovačkim katolicima koji su od miline prelazili na Islam kako se to danas često zna čuti.

A koliko je u svemu bilo miline, potvrdili su i sami Srbi u jednom od predaha između osmanskih naleta kada su u porušenim džamijama držali svinje. Istina, to dosta govori o njihovoj brizi za tuđe svetinje ali i ponašanju onih koji su te svetinje po Beogradu, pardon Darol-Džihadu gradili.

Podsjetimo, danas utvrda pravoslavlja, Beograd, već je krajem 16.stoljeća slovio za jedan od najljepših centara osmanizma. Sa svojih sedam gradskih hamama,7 000 kućnih hamama, 6 karavan saraja, 21 trgovački saraj i 218 mesdžida I džamija čak su ga smatrali ljepšim od Sofije, Budima, Sarajeva, Skoplja, a pogled na munare u sabahu ljepšim od pogleda na Aja Sofiju okupanu suncem.

Orijentalno uređeni od kršćanao čišćen Beograd je tako predstavljao najbolju ulaznicu ka Zapadnoj Europi koja je oduvijek bila konačni cilj turskih vladara. Je li pretjerano misliti kako se takav stav zadržao I do danas? Doduše, sa nešto manje munara.

Darol – Džihad očito nikada pa ni simbolički nije prestao biti to što je jednom bio, jednako kao Sarajevo I bilo koji drugi europski grad i prijestolnica nekadašnjeg osmanskog imperija.-

I sve to dok stara dama Europa ispisuje milijarditu stranicu vlastite učmale birokracije, a njezini stanovnici strepe nad sudbinom imaginarnog ali super zgodnog Kemala iz telenovela duže od Santa Barbare. Politički korektna, diplomatski uviđavna, rezervirana i prefidno kulturna, da ne bi uvrijedila najvećeg autokrata civiliziranog svijeta, Europa je opet odlučila šutjeti dok on nostalgično maslinovom grančicom ocrtava granice svog starog teritorija, ali gleda i zapadnije od njega.

Od Ezela, Balibega ,Hurem i Šeherezade, doTayipa Erdogana. Granica je vrlo mala, a Stockholmski sindrom među bivšim kolonijama nikad veći.

Nikolina Lovrić/Dnevnik.ba/http://www.dnevnik.ba /Hrvatsko nebo