Slavica Vučko: LJUBAV PREMA DOMOVINI UVJEK JE PROŽETA PATNJOM I MUČENJEM

“Bijah samo jedno zrno
U Božjoj žitnici,
Tek jedan kamičak
U Katedrali hrvatske slobode.”

Vjenceslav Čižek

Povijest je učiteljica života. Kamen temeljac svake države. Tko zaboravi svoju prošlost nije vrijedan ni svoje budućnosti. Mi Hrvati, zaboravljamo svoju prošlost, ne samo onu davnu nego i najnoviju. Zaboravljamo, koliko ljudskih života je utkano u našu slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Zaboravljamo naše branitelje! Mrtvima dižemo spomenike a žive pokopavamo. Kako je teško danas živjeti sa stigmom da si branio svoju domovinu. Njihovi životi su na vjetrometini i oni su samo brojka, koja opterećuje budžet, njihove obitelji su pod nadzorom, njihova djeca umjesto privilegija jer su njihovi očevi stvorili Hrvatsku, progonjena su a njihove supruge ismijavane. Ismijava se i domovina, naša katolička vjera i sve što je sveto. I sve to je fikcija, kultura, umjetnost, zabava. Njima ništa nije sveto.

Ništa se nije promijenilo iako je komunizam pao. Ostala je njegova strahovlada. Komunistički društveni sustav je izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit, na negaciju Boga jer su Boga vidjeli u sebi. Toliko su ti, temelji njihove komunističke doktrine čvrsto postavljeni, da u stvarnosti, oni još uvijek postoje i provode svoje ideje i doktrine u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Da li je država Hrvatska nezavisna? Sve češće se pitaju građani. Pitaju se i vjernici kojih je preko 80% u Hrvatskoj, da li smo katolička država? Ako smo katolička država kako se dozvoljava vrijeđanje, omalovažavanje i ismijavanje svih katoličkih vrijednosti? Prije se zabranjivalo ići u Crkvu a sad se iz Crkve ismijavaju i tumače vjeru, na svoj ateistički, bezbožni način, uništavajući nam tako vrijednosti, koje smo krvlju mnogih Hrvata ratom izborili a eto u miru ih gubimo. I sve to, čine nevladine udruge financirane hrvatskim novcem. Komunizam nije umro, on živi i vlada i plaši ljude prijeteći za svaku slobodu govora, za ljubav prema domovini, Bogu i svome narodu. Ima novaca ali nema za naše branitelje a ono što se za njih i odvoji, svakodnevno se javno iznosi i branitelje se optužuje, kako su teret države. Nisu teret države neprofitne udruge, milijunski iznosi odobreni iz proračuna za njihovo ismijavanje i omalovažavanje Hrvatske u domovini i svijetu. Oni koji ne vjeruju u Boga komentiraju katoličku vjeru, crkvene poglavare i hrvatske domoljube koji se usude voljeti svoju domovinu. Nisu teret ni manjine a napose nije problem manjim okupatorske države, za koju se izdvajaju iz proračuna veliki financijski iznosi, kao da nije dovoljno, da su ravnopravni sa Hrvatima, jer uživaju u svim bogom danim darovima našoj prelijepoj Hrvatskoj, nego moraju imati veća prava od Hrvata, i razvijati svoju kulturu a hrvatsku smatrati fikcijom i sa njome se ismijavati.

Koliko je Hrvata poput Vjenceslav Čižmeka, koji je godine i godine svoga života, proveo u komunističkim zatvorima, koji su bili kako je rekao:“.. logori, stočna farma i škola  kriminala istodobno, u raljama zloduha“. Bio je antikomunist kroz cijeli svoj život a živo u komunističkoj državi. Desetljećima je rugalački navještao sramno raspadnuće strahovlade jer je komunistički društveni sustav doživljavao, kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Htio je probuditi savjest i drugima, jer nije mogao vjerovati u budućnost društva, koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radi i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda. Kao i mnogi Hrvati, patio je u duši jer je teže u duši čovjeku biti slobodan bez domovine, nego biti u domovini bez slobode. Ljubav prema domovini doista nema granica i zato, samo zato jer su oni, koji su je voljeli i za nju život dali, utkani u slobodu Hrvatske i zbog njih će Hrvatska vječno živjeti, pa makar i u boli i tuzi, pogibajući se od njenih mrzitelja, jer prava ljubav, nikada ne umire i njeno svjetlo uvijek svijetli, pa će tako biti i sa našom Hrvatskom. Vjenceslav Čižmek je rekao: „Nema časnije zgode ni prilike nego kad pred pojedincem stane čitava država sa svojim nasilničkim aparatom, kad vas želi poniziti, uništiti, a vi stojite smireno i samouvjereno. To je doista čast. (Borba za istinu). To znači voljeti bezuvjetno, srcem i svom svojom Dušom. Uvijek je takove ljubavi bilo i biti će je i zato će naša Hrvatska temeljena na ljubavi vječno trajati.

Slavica Vučko/ /Hrvatsko nebo