ANTE KIBLA i BORIS DEŽULOVIĆ – Gnjilo truplo splitskog Johna Lennona

Smrt feralovca Predraga Lucića osobito je tragično doživio Ante Tomić, nakon sudara s kiblom fekalija poznatiji kao Kibla.

“Maštao sam kako ću se jednom kad odrastem možda i ja tako duhovito, nadmoćno i neustrašivo zajebavati s vlašću. Ivančić, Lucić i Dežulović bili su moji Beatlesi. I dan-danas, trideset godina kasnije, to me divljenje i obožavanje nije napustilo. Umro je Predrag, a meni je kao da je umro John Lennon.”

Kada je Ante Kibla porastao stvarno je krenuo zajebavati komunističku vlast. U inat vlasti postao je njen profesionalni prvoborac za jugoslavensku stvar i zastavnik JNA. Danas dodatno volontira u orkestru za pogrebe dragih mu crveno-liberalističkih veličina. U slobodno vrijeme šparta diljem onog dijela Hrvatske gdje se 91. događao odron Velikosrba (čitaj – balvanske blokade). Pun šegačenja kao pas buha šeretski opisuje kako su partizani Prve proleterske masovno “preštepavali” zarobljene i razoružane domobrane, ustaše i tisuće hrvatskih civila u zbjegu. “Što bi narodna pjesma rekla, od učkura pa do grla bijela”.

Zarobljeni hrvatski civili krivi su jer su s hrvatskom vojskom bježali od dobročiniteljskih partizana. Okey, civili nisu baš krivi kao razoružani vojnici i zato Ante aklamacijom pozdravlja partizansko milosrđe jer nisu strijeljani ili zaklani nego su u Hudu jamu živi bačeni. Kako on to originalno reče – da bi postali lijepa „gnjila trupla“. Da budemo jasni – hrvatski civili na Križnom putu, u tzv. SAO Krajini, Vukovaru i BiH nakon bošnjačke agresije Neretva 93`, nisu ratne žrtve kao npr. srpski civili tijekom WWII, „Oluje“, ili Bošnjaci u Herceg-Bosni i opsjednutom Sarajevu i Srebrenici.

Ante je svoje originalno viđenje – „gnjila trupla“ nastala nakon službenog svršetka WWII od Bleiburg do Hrvatske i BiH– uspješno patentirao. Za patent je smislio fino ime – Pozitivan učinak „gnjilih trupala“ na demografsku sliku Hrvatske i ideološku čistoću KPJ.

Jeste, jeste. Zastavnik Ante “lično” je bio na Bleiburgu i zato o tom stratištu piše vjerodostojno iz prve ruke. Još se živo sjeća kako je sav važan na leđima Georga Sorosa dojahao do zarobljenih Hrvata. Malo ih je zajebavao, a onda ih je oficirski strogo upitao – Hoćete li dragovoljno na koncert ili živi u Hude jame?

Uplašeni Hrvati uglas su viknuli: Koncert, koncert! Hoćemo na koncert druže zastavniče! E pa majku vam ustašku ne možete svi na koncert, polovicu ćemo žive u jame zatrpati i od vas napraviti gnjila trupla!

Sretnici određeni za koncert upitali su ga – Tko svira na koncertnoj žurki?

Svirat će bivši Beatlesi s novim imenom Dubioza kolektiv i to u jednonacionalnom multi-kulti sastavu. Emir Tahirović zvani Goran Beus Richembergh na šmajseru mijenja Batu Živojinovića, Siniša Hajdaš Dončić na mitraljezu mijenja Ljubišu Samardžića, dok je Gordan Maras na udaraljkama od maljeva. Za blok svetih pjesama “Hrvati lete u nebo” zadužen je Drago Pilsel na orguljama i vokal Drago Hedl sa svojom pjesmom – “Alojzije Stepinac, krvnik među svecima”. Njih prati korski zbor Feral pod dirigentskom palicom Viktora Ivančića. Za note je zadužen naš slavni skladatelj i drug Ivo Josipović, dok će tijekom stanke koncertnu publiku zabavljati DJ Krešo Beljak s „posuđenim“ tranzistorom Blaupunkt.

Ah, kako je to uspješan koncert bio – prisjećao se zastavnik Ante Kibla. Znate – komunistička partija, Tito i partizani, nisu bili okrutni kao predsjednik Tuđman koji je strijeljao prvo mene, zatim Matiju Babića, Jelenu Lovrić, zatim sve do jednog feralovca i zato sada pišemo s onog svijeta.

Pored naših partizanskih koncerata istovremeno smo imali i komunističko kazalište u kojem se celebrirala de luxe umjetnost s glumcima koji su fantastično glumili demokrate. Ako bi projekt negdje financijski zaškripao pomagao je Ivan Vrdoljak, čovjek-institucija za vladanje u preko stotinjak tuđih OOUR firmi.

Drugarice Vesna Pusić, Rada Borić i Vesna Teršelić osmislile su umjetnički performans – Silovane Hrvatice prošetajte se s nama za ugrožena prava partije i lezbijki.

Naš najbolji tatto umjetnik za etiketiranje Arsen Bauk svakom nacionalno osviještenom Hrvatu, dakle nacifašistima, na čelo je tetovirao ustaško U i gastarbajterski pozdrav Za dom – Spremni, putovati.

Taman kada je koncert trebao početi pojavio se drug Tito i time je osobno uveličao svečani događaj. Tileta je šoferirao Saša Leković u njegovoj kampanjoli s tri točka jer mu je četvrti otkinula prethodna ustaška diverzija. U pratnji vrhovnog komandanta bili su Rade Šerbedžija i Oliver Frljić. Na golo skinutim Hrvaticama vojvoda s Brijuna recitirao je pjesmu „Ne daj se Ines“, dok im je Frljić zamaskiran maskom svinjske glave u vaginama tražio skrivene ustaške zastave.

Drug Nenad Stazić, s biciklom na rakijski pogon, nadgledao je postavljanje stotinama kilometara dugačke koncertne bine. Nakon što je mortus pijani bicikl pod Stazićem kolaborirao i guznu kost mu slomio, Tito ga je promaknuo u zastupnika Sabora Hrvatske. Vojka Obersnela promaknuo je u doživotnog komesara Rijeke jer je pobijedio na takmičenju – komunist s najvećim drobom.

Zadovoljni Tile svima je čestitao na brzini i učinkovitost prijekog suda bez suđenja. Zatim je naredio da se Antu Pavelića pusti – ono, kobajagi pobjegao. I dok smo ga u čudu gledali drug Tito je historijski pametno dreknuo – Majku vam božju, kako ćemo graditi narodnu vlast komunista ako nemamo narodnog neprijatelja. Tupani jedni tupavi!

Gospe ti nekrštene koji je to mozak i koliko daleko misli?! Alal mu vjera!

Zatim je Tito publiku ljubazno zamolio neka kulturno stane u red. Boris Jokić i Željko Jovanović zarobljenu djecu su kao sardine poslagali i naredili im da za njima dvojicom ponavljaju pokajanje grijeha – Kajem se od svega srca što ne naučih kukuriku kurikulum i reformu zdravstvenog odgoja, amen.

Kada je jedan mali Hrvat došao na red popeti se na binu njemu je uvijek zabrinuti stražar Zoran Pusić htio spasiti život tako što mu je u ruke tutnuo transparent. Na transparentu je fino pisalo – “Kad porastem i ja ću biti peder”. Dječak je dotrčao do Tita i pitao ga hoće li mu produžiti život kako bi mogao postati peder? Najveći sin svih Kiblinih drugova i drugarica dječaku je milosrdno odgovorio – Hoću, stani na kraj reda.

Ostoja Ranković, ili pak Ranko Ostojić – svejedno, dođe vam na isto – dobio je čin generala OZNE jer je ustašama na Poljudu podvalio svoju svastiku sa sve četiri dignutim u zrak. Isto unapređenje dobio je i Vlaho Orepić jer Ostoju nije izdao. Pravi drugovi komunisti.

Zbog prethodno uspješno obavljenog sanitetskog posla u Vukovaru i Tovarniku „vojni lekar Vojislav Stanimirović“ zasluženo je dobio čast odraditi sanaciju kompletne koncertne bine. Njemu je trebao stručno pomoći mladi pripravnik Bojan Glavašević ali se nečeg gadnog napušio i totalno pobenavio. Bojan je višestrukom ratnom heroju Fredu Matiću s prijedorskim akcentom nesuvislo vikao: Busovaćaaa, Busovaćaaa – Svi me drugovi i drugarice vole, samo tata ne!

Samo još da spomenem kako su na koncertu svoj puni doprinos dali i brojni muslimani, ovi današnji Bošnjaci od kojih je stariji čak i Stazićev bicikl. Zauzvrat su nagrađeni hrvatskim putovnicama.

Cijeli koncert zabilježili su novinari i kamere Ferala, Pupovčevih Novosti, Babićevog Indexa, Jutarnjeg, riječkog Novog lista i drugih medija iz OOUR-a Smrt narodu – Vlast komunistima, ORJUNI i libertarijancima.

Partijski filozof opće prakse Žarko Puhovski zadovoljno je i proročanski analizirao. Sve će to ideološki i politički pozlatiti tri titoistička mušketira Dragan Markovina, Hrvoje Klasić i Dragan Jakovina. Nakon završnog ušminkavanja, na Ideološko-komunističkom fakultetu filozofije u Zagrebu, snimljeni materijal u nastavcima će se prikazivati nedjeljom u dva kod provjerenog kadra Ace Stankovića.

Eh, lijepih li vremena, družine i gnjilih trupala – sjetno je uzdahnuo zastavnik Ante Kibla.

Danas, 73 godine kasnije, ništa nije tako lijepo kao u ta slavna vremena. Eto, splitske ljekarne žale se kako im već duže vrijeme netko krade psihodelične vitamine kojima nesretnici uljepšavaju svoju bijednu stvarnost. Možda upravo zbog tih vitamina Ante balavi kako je u Splitu po drugi put preminuo John Lennon. Preminuli nije tek “gnjilo truplo” nego legenda Lennon, molim ja vas lijepo. A on – Ante Kibla – opet je preživio jer je baš Ono. Mislim, Yoko, Yugo’s ili tako nekako.

Inače Ante ne sluša domaću glazbu i na to kaže – Jeb’o Thompsona! On je fašist zbog kojeg su na komemoraciji drugu Lennonu moji prijatelji svoj krasni tekst uglazbili njegovom fašističkom glazbom. U Novinarskom domu pjevali su svoju miroljubivu pjesmu: “Oj Hrvati, braćo mila ispred HNK, nek’ u mraku svatko svoju žrtvu sačeka – Žrtvu sačeka!” Još onaj uncut Vilim Matula tenor, a ostali bariton?! Zato mene pravog prvog tenora namjerno nisu pozvali – jadao se zastavnik Kibla.

Stvarno, vrijeme je za sačekuše – nastavio je zastavnik. Prosipaju se s pozicije ja, ja, ja, a ja tamo nisam ni bio – sram ih bilo, zatim se spominju neprijatelji ustaše, pa tek onda eventualno drug Lennon. Eto zašto slušam samo strani mjuzik, sve ŽIVO od preminulog splitskog Lennona.

Istine radi Ante njega ne sluša zbog pjesama nego zbog piva. Kad god bi splitski Lennon kihnuo slijepi Ante bi ga zamolio – Bato, otvori i meni jednu limenku piva. E pa zastavniče nema više piva, jer mrtvi ne mogu kihati.

Na pogrebu je bio vidno ljut jer pogrebna kola nisu imala milicijsku rotaciju. Nije Ante skužio da kola ništa bitno ne prevoze.
Odskora Kibla čak ni Hajduk ne voli jer njegovi umrli “saborci” ne mogu više u živi zid stati. U svoj toj frtutmi – kaže zastavnik – osobito mi je drago što mi je na preminulom Lennonu svoju osobnu čestitku uputio premijer Andrej Plenković. Vidi ti podlih neprijatelja – kažu kako je premijerova čestitka zasluga njegovih roditelja, a ne njega osobno?! Lažuuu! Nije Andrej ustaški mućak nego naš ljevičarski, u suprotnom on bi uputio sućut i onom skoro istovremeno preminulom ustaškom heroju naredniku Marijanu Bišćanu. Narednik dao svoje noge za ustaše, a da jedan ustaški premijer za njega ne bi poslao makar jednu običnu sućut, gdje to ima?!

Nije samo zastavniku bilo teško. Možete zamisliti kako je tek bilo teško “suborcu” Borisu Dežuloviću – auuu! Njemu je Kožo u dva ujutro javio – Dežule. Predrago je preminuo naš splitski drug Lennon. Smrt smrti – Život nama! Kožooo, damaru ti jebem je li to opet neki tvoj vic?! Nije.

Dežul je odmah krenuo sa sastavljanjem nadahnutog postmortem govora. Na pogrebu će svi u njega gledati, a ne u zatvorenoj škrinji predrago preminulog, i zato sve nazočne mora zadiviti. Brzo je završio i samo je jedna nedoumica ostala – hoće li napisano pročitati umrlom Lennonu ili Lennonu koji vječno živi. Koji jeste brat pa nije, jest prijatelj pa nije jer je još nešto veće smo dok se Dežul sjeti što. Dok je razmišljao piškiti ili kakiti na prevaru ga je zaskočio san. Samo što je zahrkao u san mu je došao gen. Praljak i pitao ga je li piškio? Nisam, odgovori mu prestravljeni Dežul. Pa što čekaš klipane – izdere se general i Dežul se istog trena u krevetu upiški. Sutradan Dežula je postmortem još uvijek lomio ali je smislio kako će zajebati generala ako se ovaj opet pojavi. Popišat će se prije spavanja i to je to.

Nevečer Dežul zaspao i eto ti odmah i gen. Praljka. Dežule, jesmo li piškili? Jesmo klasni i nacionalni neprijatelju – sav važan odgovori Dežul. Onda ništa, nemoj piškiti. A, jesi li kakio? Nisam, plačljivo će Dežul. Pa što onda čekaš mamlazu jedna – izdere se gen. Praljak i Dežul se odmah u gaće ukaki. Ujutro je upišan i ukakan otišao na pogreb, a takav mu je bio i govor jer se nije moga odlučiti jel’ – kako Kožo reče – „predrago preminuli“ tek gnjilo truplo ili vječno živi. Al` hajd`, Dežul se posrao u svoje gaće, krevet i postmortem govor, a ne kao jadni Mate Kapović kojem je hrvatska država fašistička i zato se na nju ne želi ni posrati, nego u tuđoj državi sere na humanitarno prihvatilište Bleiburg.

Kibli i Dežulu nije lako jer svjesni su oni – kada je predrago preminuli Lennon sramotno malo suza izmamio onda se ni njima ništa bolje ne piše. Jadan je čovjek i njegov život kad i nakon što umre za njega čak niti iz kurtoazije ne možeš naći makar jednu lijepu riječ.

Filip Antunović/Hrvatsko nebo