Borislav Ristić: Plenkovićeva macanizacija društva

Svi znamo da je u Hrvatskoj toliko dobro da nam to samo još treba netko prenijeti. Naši političari toliko govore istinu da se samo postavlja pitanje, ako bi se napisao zakon kojim bi se ta istina provjeravala, koliko bi njih ostalo na slobodi? Ljevica je do skoro vladala medijskim nebom i svima ispirala pamet kako trebamo misliti, a društvene mreže smatrala odličnim platformama za širenje svojih ideja, ali sada vidimo da to više nije tako. Polako izlazi na vidjelo da se pod slobodom misli na zagovaranje mišljenja poput svoga, dok je mišljenje koje se razlikuje od njihovoga – govor mržnje.

Bili smo svjedocima zadnjih mjesec dana kako su mnogi korisnici Facebooka i kod nas došli pod udar ove slobodarske logike. Twitter je tu ponešto drukčiji, za nijansu suptilniji, pa on desne komentatore ne banira, već ih drži u oblaku nevidljivosti.  Možemo se kladiti da neće proći dugo prije nego neka lukava poduzetna glava odgovori na ovaj napad istinoljubivosti vlasnika Twittera i premostiti taj problem tako što će smisliti aplikaciju koja vam omogućuje da sami birate logaritam koji će vam prikazivati vijesti koje vas zanimaju – neku vrstu ideološkog premosnika.

Nedavni pokušaj izazivanja moralne panike od strane Aleksandra Stankovića, koji je javno apelirao kako se treba stati na put širenju govora mržnje na internetu, hrvatska je Vlada odmah iskoristila kako bi pokazala kako ona, eto, već neko vrijeme priprema zakon kojim će se kažnjavati govor mržnje na međumrežju. Netko bi s čuđenjem mogao primijetiti kako je uloga moralnog arbitra društva, koju je ljevica cijelo vrijeme ljubomorno čuvala za sebe, sada odjednom postala oruđem istine u Plenkovićevim rukama. Naravno, kako saznajemo, taj zakon će biti kopija njemačkoga zakona koji zabranjuje propitivanje loše politike vlasti. I dok mi u Njemačku izvozimo ono najbolje što imamo, našu mladost, od njih sada uvozimo ono najgore – njihov ćatoliki totalitarni instinkt.

Zabrane i želja za kažnjavanjem dio su totalitarnoga naslijeđa. Tu uvijek postoji jedno plemenitije i jednostavnije rješenje. Naime, ako ljudima nešto zabranjujete, time im oduzimate priliku i njihovo pravo da ispadnu glupi. Zamislite, primjerice, što bi se dogodilo kada mediji ne bi ništa brisali ispod svojih članaka, već bi sve iščašene komentare označavali znakom “luzeri”? Zar ne bi onaj tko bi se pod tom oznakom htio praviti pametan bio samo ismijan? Umjesto da koristimo njemački represivan model, trebali bismo se poslužiti ovim jednostavnim trikom, koji je Trump iskoristio u borbi protiv Isisa.

Kao što znamo, Isis je svoje pristalice regrutirao preko društvenih mreža. To su bile uglavnom osobe s ruba društva, a kada se o Isisovcima pisalo kako su opasni glavosjeci i kako ratuju protiv čitavog čovječanstva, bilo je to kao da se opisivalo avanturu iz nekakve video igrice. Nekoj mladoj osobi sa socijalnog ruba priključivanje Isisu se moglo učiniti kao zgodna prilika za društveno “napredovanje” – sve dok Trump, jednim malim rebrendingom, nazivajući ih “luzerima”, nije uspio kod tih osoba povratiti osjećaj osoba s ruba društva, ostavljajući ih u podrumima njihovih roditelja. Pod takvim imenom se ne može napadati, niti pobijediti, a ako bi ustrajali na vlastitom asocijalnom stavu, društvo bi reagiralo podsmijehom. To je oružje koje ubija agresiju i nasilje, dok su zabrane uvijek kontraproduktivne.

Treba uvijek uzimati ideje od genijalaca, a ne od krutih Nijemaca. Trolove ne treba napadati zabranama, jer se time od njih prave žrtve i šalje im se poruka kako moraju ustrajati. Do sada su napadi na Vladu nazivani hibridnim ratovanjem u službi ovoga ili onoga, a što će biti sutra kada prođe Plenkovićeva macanizacija društva i društvenih mreža? Tko će tada odrediti što je hibridno ratovanje, a što tek puki sarkazam? Stvaraju li se time pretpostavke da će neka vjerska policija klerika političke korektnosti utvrđivati pravovjernost napisanoga na društvenim mrežama? Hoće li sutra netko na kauču morati odgovarati na pitanje psihijatra da pokaže na lutki gdje ga zaboli kada ga netko uvrijedi na internetu? Ako se svi uskoro pretvorimo u mimoze, društvo će nam uvenuti.

Nama ne treba macanizacija društvenih mreža, kako bi nam vlast, sadašnja ili buduća, određivala što se smije a što ne. Drugima u društvu treba dati šansu da ispadnu glupi i da pokažu svoj primitivizam, kako bismo kao društvo to naučili nadići i sazreli. Zabrane su put u propast, oblik socijalne kastracije. Zabranama se samo proizvodi bunt i izaziva kontraefekt. Zar kao društvo ništa nismo naučili od onih silnih natpisa na gradskim fasadama?

Borislav Ristić/Večernji list/Hrvatsko nebo