Uvijek i nanovo se moramo vraćati u prošlost. Samim povratkom i ponovnim sagledavanjem činjenica koja su omeđila jedno vremensko razdoblje mi možemo doći do jasnije spoznaje koja uvijek i ne mora biti onakvom kakvu smo je mi zamišljali.

Vratimo se na trenutak u Srednji vijek. To je razdoblje konačnog pada jednog carstva. Godine 476. nakon niza upada Germanskih naroda palo je Zapadno Rimsko Carstvo. Carstvo je doživjelo promjene.Kakve?

One su se najprije ogledale u tome da su novopridošli osvajači donijeli sa sobom i svoj životni pogled i kulturu. Jedna sasvim novopridošla kultura ugnjezdila se u okrilje stare, kršćanske Europe i trebala je svojevrsnu pomoć u vidu asimilacije i civilizacije. Bilo je to nesumnjivo teško razdoblje u povijesti Europe i stanje koje možemo okarakterizirati gledajući iz trenutne perspektive, kao sličan proces trenutnih turbulencija na europskom tlu. Gledano iz vizure domaćina i starosjedioca ta ista Europa pružila je nemalu pomoć novopridošlim narodima.

Kako vidimo i svjedoci smo da “gostujući” narodi nisu uspjeli ili barem na adekvatan način odgovoriti na pruženu ruku dobrodošlice, a sam proces je u trajanju i nema naznaka da se dvije strane, međusobno se uvažavajući približe u svojim pogledima, ostaje nam strepnja i daljni mukotrpni pokušaji da se u civilizacijskom duhu rasprave i akata ne ponove greške napravljene u prošlosti.

Što nam donosi to novo civilizacijsko pomjeranje i možebitna asimilacija naroda!?

Odgovor nije jednostavan. On traži u sebi pristup cijele zajednice država i njenih čelnika. U svojoj povijesti hrvatski narod je bio svjedokom krvavih događaja koju je i sam na svojoj koži osjetio. Tlačen, likvidiran i prognan, može posvjedočiti kroz kakve je patnje prolazio i još uvijek prolazi. Mnogi danas strahuju iz opravdanih razloga, ponukani krvavim događajima na terenu.

Teroristički napadi, silovanja i nametanja domicilnom stanovništvu necivilizacijskih tekovina, alarm su za sve. Ostaje činjenice iz prošlosti, da migracija stanovništva je mjena koja se u intervalima događa kroz povijest i nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da je to jedan nametnuti proces!? To je jedan čin koji prvenstveno ima dvojako značenje.

Tražeći mir i ekonomsku sigurnost, narodi se jednostavno fizički pomjeraju. I nitko iz današnjeg svijeta kakve-takve sigurnosti ne smije zanemariti činjenicu da je sloboda kretanja prvi i osnovni čin slobode jednog čovjeka i društva. Svi ostali faktori koji nam daju za pravo govoriti da djelujemo u demokratskom društvu se oslanaju na tezu da pojedincu i/ili skupinama naroda ne smijemo zabraniti niti osporiti slobodu kretanja. Koja ostaje preduvjet civilizacijskog i svakog drugog napretka jedne zajednice.

Ostaje trajna zasada za sve narode da pomirljivi i gostoljubljivi čin bude preduvjet daljnjeg rasta a ne izvor novih sukoba i razaranja. Sve druge reakcije koje bi težile brzom i neadekvatnom odgovoru imale bi za posljedicu sukob. A gdje god je sukob tamo su patnja, nesreće i stradanja..

 

Ivan Botica /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.