Redatelj Jakov Sedlar priprema film o suicidima branitelja

Nakon što mi je prije tri godine jedan hrvatski branitelj došao s idejom da ga snimim dok se ubija, na što, naravno, nisam pristao, te nakon što je on ipak počinio samoubojstvo, ostavivši iza sebe dvoje malodobne djece i ženu, odlučio sam napraviti igrani film na tu temu. Nije bilo lako ući u različite motive tih tragedija, svaka je bila drukčija i ponajprije bilo je važno dobiti autentičan literarni predložak, jer bez toga dobroga filma nema. Uvjeren sam da sam u tomu uspio pa ću uskoro, s tridesetak ponajboljih hrvatskih glumica i glumaca, krenuti u snimanje.

Razgovarajući s nizom članova obitelji onih koji su se odlučili na taj tragičan čin, a razgovarajući i s nekolicinom onih koje sam poznavao, a kasnije su digli ruku na sebe (do sada ih se ubilo 3017, 156 njihovih žena i 52 djece), mislim da se najveći broj odlučio na taj čin zbog osjećaja da su zaboravljeni i prezreni od političkih elita koje su se izmjenjivale na vlasti od 2000.-2015.

Gotovo svi su pričali o svome osjećaju da je žrtva branitelja iskorištena kako bi vladajuća politička kasta uživala u nečemu što nije zaslužila. I još više od toga: izdani su ideali zbog kojih su išli u rat. Izdani su od onih koji su se javno kleli u Hrvatsku, a koristili su njime samo za svoje osobne interese. To su bila dva najčešća razloga tih tragedija.

Samoubojstvo generala Praljka pred očima cjelokupne svjetske javnosti daje i neku novu dimenziju suicida hrvatskih branitelja. U kakvome to svijetu živimo, tko nas vodi i tko odlučuje o tomu što je bilo pravo, a što krivo? Jučer su mi se javila dvojica branitelja, a naši dugi razgovori završili su mojim uvjeravanjem kako im je besmisleno oduzeti život, jer Hrvatska upravo sada treba ljude onakvoga mentalnoga sklopa kakav je bio kod gotovo svih hrvatskih branitelja 1991., kada smo svi kao jedan bili spremni dati život za ideal koji se zove Hrvatska.

Stoga će i poruka filma biti: ne ubijajte se, ako se netko treba ubiti, onda su to oni koji su nas varali i varaju, neka oni uzmu bočicu i ispiju otrov, nikako oni koji još uvijek imaju iste ideale kao i masa onih koji su desetljećima čekali ponoć kako bi na kraju emitiranja programa Radio Zagreba čuli Lijepu našu.

Jakov Sedlar/Hrvatski tjednik/ /Hrvatsko nebo